Bijela buka

Panično ga pokušava naučiti jer se bliži kongres na kojemu bi trebali gostovati profesori iz Hitlerove domovine.

Živi u tko zna kojem po redu braku s Babette i djecom iz prethodnih brakova, s kojima su otpočeli zajednički život. Budući da je DeLillo pisac koji odbija razvijati likove – sazrijevanje nije mala stvar – oni su podjednako dezorijentirani na početku kao i na kraju romana, unatoč nekim neugodnim obratima, mortalnoj kontaminaciji glavnog lika, preljubu supruge, pokušaju ubojstva suprugina povremena ljubavnika itd., ton kojim Stompanato završava storiju jednako je ravnodušan i neusidren kao na početku romana. Kiša je pala ali je onaj stari visoki tlak ostao i šumi u ušima.

Roman je smješten u američkim metafikcionalistima drago okružje, akademsku izoliranu zajednicu, koja jaz između sebe i vanjskog svijeta ne uspijeva premostiti ni u okolnostima radikalne ekološke katastrofe, i odiše atmosferom apsolutne izgubljenosti, ne samo na doslovnoj razini raspadanja braka glavnog junaka ili spomenutim zračenjem ugroženog života, nego ponajviše jer svemu prikazanome u 'Bijeloj buci' nedostaje najmanja naznaka ujedinjujućih momenata: sve pluta i odražava trenutačne situacije, koje redovito ne dobivaju svoj refleksivni eho.

To ne znači da je DeLillo pisao ogoljeni tekst – 'Bijela buka' je gotovo barokno ukrašena poezijom koju bi se u nas nazivalo svakako: poezijom oka, mikroesejom itsl., vrlo sugestivno povezujući atmosferske efekte zalaska sunca ili apokaliptičnog opisa toksičnog oblaka punog smrtonosnih kemikalija s rasutim svijetom u kojemu prebivaju njegovi likovi.

Dario Grgić