Azijada

Azijada je poluautobiografski tekst temeljen na piščevu dnevniku iz 1876. i 1877. godine, kad je kao mladi francuski mornarički časnik boravio u Grčkoj i Istanbulu.
U ovoj neuobičajenoj kombinaciji dnevnika i epistolarnog romana mogu se naći zanimljivi opisi istanbulskih eksterijera i interijera (ulica, trgova, kuća, bazara, kavana, džamija, groblja itd.) u kojima posebice dolazi do izražaja Lotijevo divljenje prema turskoj kulturi. U toj "orijentalnoj fantazmagoriji" odvija se ljubavna veza Azijade, mlade žene iz harema, i engleskog časnika Lotija koja se iznenada prekida: u predvečerje tursko-ruskog rata Loti dobiva zapovijed da se na svom brodu vrati u Englesku, a kad po povratku u Istanbul sazna da je Azijada umrla od tuge za njim, prijavljuje se u tursku vojsku i pogiba u bitci kod Karsa...
Iako je ovaj Lotijev roman nastao u vrijeme francuske kolonijalne ekspanzije, njegovu junaku nije svojstven kolonijalni duh. Naprotiv, mladi engleski pomorski časnik Loti, glavni junak Azijade, uči turski jezik, Istanbulom šeće u turskoj odjeći, u kavanama puši nargilu i razgovara s lokalnim muškarcima, a svoju kućicu u Ejubu uređuje u turskom stilu. Pored milosnice Azijade, društvo mu u prvom redu prave dvojica Turaka – njegovi sluge Samuel i Ahmed. Jedina komunikacija između Lotija i Europljana odvija se putem pisama koja povremeno razmjenjuje sa svojom sestrom i dvojicom prijatelja. Po mišljenju Rolanda Barthesa, u Lotijevu se romanu ne pripovijeda avantura već uzgredni događaji, odnosno "ono što pada nježno, poput lista, na tepih života; to je lagan, trenutni nabor na tkanini danā; ono što jedva da se može zabilježiti: neka vrsta nultog stupnja bilježenja, upravo ono što je potrebno da bi se nešto moglo napisati".

Pierre Loti (1850-1923), francuski književnik pravog imena Julien Viaud. Kao mornarički časnik više je puta oplovio svijet i boravio u dalekim zemljama.
Glavninu njegova opusa čine romani koji su često pisani u prvom licu i u kojima autor opisuje svoje prolazne ljubavne veze u raznim dijelovima svijeta (u Turskoj, na Tahitiju, u Senegalu, Japanu itd.): Azijada (Aziyadé, 1879), Lotijeva ženidba (Le Mariage de Loti, 1880), Roman jednog spahije (Roman d’un spahi, 1881), Gospođa Krizantema (Madame Chrysanthème, 1887). Osim dalekih zemalja Lotija zanimaju i pokrajine Bretanja i Baskija: njihove je jednostavne i pobožne stanovnike koji njeguju drevne običaje i osobit odnos s prirodom prikazao u romanima Moj brat Yves (Mon frère Yves, 1883), Islandski ribar (Pêcheur d’Islande, 1886) i Ramuntcho (1897). Uz brojne romane Loti je za života objavio i veći broj putopisa te novinskih članaka (koje je povremeno sam ilustrirao), a posmrtno su objavljena i dva sveska njegova dnevnika (Journal intime, 1925, 1929). Njegova rodna kuća u Rochefortu 1970-ih pretvorena je u muzej u kojem se mogu vidjeti brojni predmeti što ih je donio sa svojih putovanja.

S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.