Apsolutno siguran

Možemo reći da i u novoj zbirci Roklicerovih tekstova prevladava njegov već dobropoznati lirski (anti)junak. To je čovjek srednjih godina koji stvarnost vidi kao mračnu, život sveden na vodoravnu dimenziju, postojanje kao gotovo posve besmisleno pomicanje u vremenu bez ikakvih uporišta u tradicionalnim nadosobnim instancama kao što su brak, obitelj, domovina, Bog. Njegov odnos prema drugim ljudima uglavnom se svodi na svojevrsnu solidarnost s 'braćom' po piću i društvenom gubitništvu, otresitost i omrazu prema muškarcima koji su funkcionalizirani u kapitalizmu (konobari, poreznici, policajci, političari), kao i površne seksualne i osjećajne veze s mnogim ženama te iznimno mučne financijske i psihološke situacije s bivšim suprugama.

Taj lirski narator zapravo želi izbjeći bilo kakvu funkcionalizaciju u stvarnosti koja mu je iznimno negativna jer bi, bez distanciranja od nje, zapravo pristao na sva njezina licemjerstva i nepravde. Zato je, primjerice, iznimno sarkastičan prema bankarima koji generiraju društvenu nepravdu  („Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti Treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na šalter. Rekao bih zdušno: Podvucite crtu, bankari, sada smo svi u minusu do jaja!") ili prema instituciji države koja je često samo pokriće za svakovrsnu pljačku i prijevare („Jer, da njega nema, mislio bih da živim u normalnoj državi. A to bi mi bila neopisiva pogreška"). Roklicerov lirski „ja" ironičan je i prema nacionalnom i vjerskom licemjerju  („Dovoljno sam veliki domoljub da ne plaćam poreze, ali i zakleti katolik da ne idem u crkvu"), kao i prema samom Bogu („Sanjat ću tu noć, božićnu noć, da sam zakleti katolik. Bog će mi, ako je dovoljno posenilio, možda i povjerovati!"). No, autor zapravo u najvećoj mjeri ironizira svoje ljubavne partnerice i samoga sebe. Tako je, primjerice, sa ženama koje s njim varaju svoje muževe ili partnere, ali i dalje licemjerno glume svoju institucionaliziranu društvenu ulogu. 

Zanimljivo je da Robert Roklicer u odnosu na to krajnje negativističko viđenje cijelog svijeta i samoga sebe ne reagira potpuno klonulim nihilizmom i depresijom, već nalazi snage za zafrkanciju, a što „masniji" crni humor i inzistiranje na apsurdu zapravo su mu jedina pobjeda nad debaklom svakog realizma i pragmatizma. Ta se njegova pobuna protiv svih društvenih konvencija koje prisiljavaju ljude na skrovito kršenje i tobožnje izvanjsko obdržavanje, s jedne strane očituje u životnome stilu lirskog (anti)junaka, a s druge strane u stilistici, odnosno oblikovnom karakteru samog književnog teksta. Taj životni stil, koji je ujedno glavna perspektiva iz koje se u Roklicerovim tekstovima sve promatra, doživljava i komentira, jest život koji je u bliskom dodiru sa stvarnošću, ali u isto vrijeme i oštro distanciran od nje. To je samački život koji si bivanjem na margini i destruktivnošću prema svim društvenim očekivanjima nastoji priskrbiti slobodu za spontano i nesputano reagiranje, za spašavanje ono malo autentične ljudskosti koja je ostala posve zakrivena mnoštvom socijalnih maski.

Davor Šalat