Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

WC literatura by Zec the toilet manager

Large 158
Četvrtak
17.05.2007.

Kad se spomene čitanje, ljudi svakojako reagiraju. Kad se spomene čitanje na zahodu, ljudi reagiraju još svakojakije. Najčešća reakcija je podignuta obrva i pitanje, „Kako možeš sjediti nad vlastitim govnom? Fuuuuuj!“

Kako sam ja revni pristaša i vatreni pobornik čitanja na zahodu odmah odgovaram: „A nad čijim bih govnom sjedio?“ Ima stvari koje su gore od sjedenja nad vlastitim govnom. Na primjer, ničim nagoviještena iznenadna smrt u plamenom bezdanu, ili pokušaj gutanja žive žabe koja je prije toga greškom progutala ježa. Uostalom, ja pustim vodu da odnese govno i ostanem sjediti i čitati.

Nakon podužeg nagovaranja i desetak čašica nekog jeftinog žestokog pića i najgoreg protivnika zahodskog čitanja uspio bih preobratiti u jednog od nas - zahodskog čitača. Mi zahodski čitači prava smo intelektualna elita spuštenih hlača i sukanja, mi smo smrdljive buduće umjetničke snage ove i drugih zemalja, budući kustosi muzeja i brkati stričeki u knjižnicama, buduće sisate profesorice na školama, budući pisci erotskih romana s ključem i voajeri-pedofili-pseudočitači u parkovima. Mi smo budućnost.

No da bi se bilo pravim zahodskim čitačem potrebno je poštovati nekoliko pravila. Nisu to neka čvrsta pravila poput Ustava i to Ustava u zemljama u kojem ga se shvaća ozbiljno. Nisu ni puna simbolike, kao pravila slobodnih zidara (Okreni se prema istoku, ruku okreni prema zapadu i držeći je svinutu u laktu na latinskom izbroji do osam tisuća. Nakon toga to ponovi u svim smjerovima s rotacijom od 90 stupnjeva i simultanim prijevodom na grčki istovremeno desnom rukom grleći bradatu ženu.).

Ono o čemu ja govorim pravila su koja vam čitanje na zahodu čine ugodnijim. Na primjer, prije svakog 'posla' provjeriti ima li wc papira. Zagrijte wc dasku fenom ili je obložite satenom, odnosno nekim drugim dupetu ugodnim papirom. Postavite doista jaku žarulju u wc - za sranje vam ne treba svjetla, ali za čitanje je nužno. Dobro je i imati policu za knjige pokraj školjke. Na njoj uz knjige možete držati i baterijsku lampu i sendvič za slučaj gladi. No, najvažnije je dobro odabrati literaturu.

Literaturu odabirem prema takozvanim STG i KDT testovima. Ti su testovi priznati od Međunarodne organizacije zahodskih čitača, čiji sam ja predsjednik i jedini član.

STG testom mjeri se Stupanj Tvrdoće Govna. On određuje pritisak koji je potreban da bi se govno izbacilo odnosno obrnuto je proporcionalan  padu koncentracije. Mjeri se od jedan do pet. Jedan je proljev, pet su kuglice kao u zeca. Tri je idealno.

KDT test mjeri stupanj izdržljivosti individue na wc školjki (Koliko Do Trnaca test). Kreće se od 0.10 do 1.2, pri čemu 0.10 znači 10 minuta, što je minimum da bi vas se smatralo zahodskim čitačem. Idealne mjere su dakle - STG 3, KDT 0,3.


Preporuke literature za STG =1, KDT=<0,10

Ovo je ekstremni slučaj kakvog se svaki zahodski čitač najviše boji. Radi se o proljevu uz kratko zadržavanje na školjki, pritisak - kratki predah – pritisak - kratki predah. Za čitanje imate vrlo malo vremena i još manje koncentracije. Takve uvjete ispunjavaju vestern romani edicije Laso, nindža romani i romani toka svijesti u kojima ako i ne znate gdje ste stali, ne smeta jer ni pisac ne zna gdje je stao. Čak ni likovi nemaju pojma gdje su stali, osim ako ugaze u pseće govno ili ne označe mjesto gdje su stali malim kišobranima iz koktela. Idealna forma za taj slučaj ipak su kratke priče.

Prva knjiga odnosno autor kojeg držim na zahodskoj polici možda je malo neobičan izbor, no redovnim korištenjem postati će vam isto toliko drag koliko je i meni. Radi se o Harmsu. Punim imenom Daniil Ivanovič Juvačov ruski je pisac čije su, ne kratke priče već crtice, nedovršene priče, zabilješke i slično, predodređene za čitanje na zahodu u gore navedenom slučaju.

Daniil Harms je klasik apsurda i nadrealizma, no sovjetska vlast odnosno cenzura u to je doba bila još apsurdnija od njegovih djela, tako da Harms nije objavljivao djela za odrasle već samo za djecu. Usprkos tome uhapsili su ga i završio je svoj život u sovjetskom zatvoru, umro je od gladi. Knjiga koju ja koristim zove se Pomalo neobični slučajevi. Evo jedne 'harmsice' idealne za predah između stiskanja.

Susret

Jednom je tako jedan čovjek pošao na posao i putem je susreo drugog čovjeka, koji je, nakon što je kupio štrucu bijeloga kruha, krenuo svojoj kući. I to je zapravo sve.

Historijska čitanka Miljenka Jergovića moj je drugi prijedlog. Čitajući kolumne koje je Jergović objavljivao u sarajevskom časopisu 'Dani' i puneći si mozak imenima sarajevskih nogometaša, golmana, buregdžinica, prvom pojavom euro-krema i Coca-Cole u do tad američki neokaljanoj Jugoslaviji bude se naoko nepostojeća sjećanja.  Prisjećanjem imena ljudi koji danas više nikome ništa ne znače, poput imena jugoslavenskog spikera koji je pratio prvo spuštanje čovjeka na mjesec i drugih događaja za koje ste bili uvjereni da se nikada nisu dogodili, sranje vam puno lakše pada. Deset minuta koliko provodite na školjki u ovom slučaju više je nego dovoljno za čitanje jedne do dvije Jergovićeve kolumne. Ako vam se, kao meni, dogodi da se rasplačete nad nekom pričom koja će u vama pobuditi sjećanja na blještavo lipanjsko sunce, blistavu ledeno-hladnu vodu i oca, najjačeg na svijetu, koji vas uči kako se pliva kraul, samo pustite vodu, nitko vas neće čuti kako plačete.


Preporuka literature za STG=3, KDT=0,30

Za ovaj idealni slučaj koji od zahodskog čitača ne traži previše pritiska koji smanjuje koncentraciju, a predviđena dužina od 30 minuta ne izaziva trnce, predlažem više jednako kvalitetnih rješenja.

Ivicu Ivanca, pisca za djecu i mladež (nažalost pokojnog), sigurno sam najviše puta pročitao na zahodu, u vrijeme kad sam bio dijete i mladić. Poznatiji je kao autor dramskih djela, npr. Zašto plačeš tata?, i tv-serija, npr. Kapelski kresovi te radio-drama. Njegova knjiga Maturanti svoje je mjesto našla na podu između školjke i umivaonika. Skoro sam naizust znao tekst - muke u školi, roditelji koji te ne razumiju, neostvarena ljubav. Zamislite samo 16-godišnjaka koji sjedi na zahodu i mašta o najljepšoj djevojci u školi koja je sasvim sigurno tajno zaljubljena u njega, dok ispod njega odjekuje pljus, pljus, pljus i daje mu ugođaj mora i plaže?

Erich Maria Remarque je, za sve vas koji ste se pitali zašto, dovraga, taj Nijemac ima srednje žensko ime, rođen kao Erich Paul Remark. Nakon prvog svjetskog rata, u kojem je sudjelovao i bio ranjen, mijenja prezime u Remarque koje je ustvari i pravo prezime njegove porodice. Mijenjam njemačko u francusko, uz doplatu.
Prvo djelo, koje je ujedno i najpoznatije, Na zapadu ništa novo objavljuje 1929. pod imenom Erich Maria Remarque (srednje je ime promijenio u čast svoje majke). Ostaje fasciniran ratom i poratnim zbivanjima tako da i njegova ostala djela imaju tu tematiku. Ako se pitate zašto baš njega držim na zahodu, odgovor je zato jer je to prvi ratni roman kojeg sam pročitao, a u kojem se druga strana ne krivi, ne proglašava krvožednom, vođenom krivim idealima, zaluđenom. Vjerojatno su ga zato i nacisti zabranili 1933. godine. No, za zahod ipak preporučam Crni obelisk, knjigu poratne tematike u kojoj preživjeli iz rata zarađuju za život prodajom nadgrobnih spomenika. Odlična tematika za zahodske eskapade.

Heinrich Böll njemački je pisac čiji bi se životni put mogao na neki način usporediti s onim Remarquea. Rođen 1917. godine uspješno je izbjegao Hitlerovu mladež, ali nije uspio izbjeći novačenje i Drugi svjetski rat je proveo na frontama Francuske, Rumunjske, Mađarske i Sovjetskog Saveza gdje je bio i zarobljen. Nakon rata postao mu je protivnik i deklarirani pacifist. Na zahodu držim njegove Kratke priče. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1972. godine, prvi Nijemac nakon Hessea 1946. Kako ja volim i Hessea, na čisto platonski način, hvala lijepa, moglo bi se dogoditi da se krivo protumači kako ja na zahodu najviše volim čitati njemačke pisce nobelovce. Istina je sasvim drukčija. Ja na zahodu jako volim čitati njemačke pisce nobelovce.

Jerzy Kosinski poljak je rođen kao Jerzy Nitodem Lewintopf u Lodzu 1933. Preživio je holokaust i obožavao je dvije stvari - skijanje i pisanje. Emigrirao je u SAD 1957, oženio se tamo nekakvom milijunašicom od koje se kasnije rastao i koja je nakon toga izvršila samoubojstvo. On sam izvršio je samoubojstvo 1991, u 58. godini života. Bio je pozvan na famoznu večeru kod Sharon Tate na koju nije stigao jer je zakasnio na avion, ali zato su stigli gospodin Manson i ekipa i dobro se proveli. Najpoznatiji je po romanu Being there kod nas prevedenom kao Dobrodošli, gospodine Chance nakon čijeg je objavljivanja dobio telegram potpisan s 'g. Chance'  koji mu je poslao Peter Sellers koji je kasnije glumio gospodina Chancea u ekranizaciji romana i za tu ulogu bio nominiran za Oscara. Mnogi tvrde da mu je to najbolja uloga.



Drugo poznatije djelo mu je Obojena ptica, roman koji opisuje lutanja napuštenog dječaka negdje u istočnoj Europi za vrijeme drugog svjetskog rata. Obojena ptica je ustvari metafora. To je način na koji su okrutni, neobrazovani, bešćutni seljaci ubijali ptice. Ulovili bi pticu i obojili je u žarke boje. Kada bi se vratila svome jatu, ostale ptice je ne bi prepoznale i iskljucale bi je do smrti. Koga ćeš, ako nećeš familiju?
Kasnije mu je objavljena biografija u kojoj se objektivno i argumentirano tvrdi da je Jerzy Kosinski bio opsesivni lažov i plagijator. Na primjer, baš Obojena ptica ima velikih sličnosti s romanom The Career of Nikodem Dyzma poljskog pisca Tadeusza Do³êga-Mostowicza koji je u Poljskoj bio bestseler. Više možete saznati na Wikipediji.
No, i sa svim tim novim saznanjima i podatkom da je aktivno sudjelovao u seksualnoj revoluciji šezdesetih, da je bio psihotičan, neurotičan, seksualno devijantan, megaloman, opsjednut kontrolom (sličnost sa Peterom Sellersom je neizbježna), sve to ne umanjuje vrijednost njegovog djela. Djelo Kosinskog (na mojoj je polici Pinball) i ostaje kao podsjetnik da ljudskoj prirodi moral služi ne samo da bi ga se proglasilo najvišim zakonom, nego i zato da bi ga se ignoriralo i gazilo, samo zato jer se može.

Priče Juliana Barnesa ne sadrže ratove, holokauste ili masovna ubojstva, barem zasad. Taj je mladić prošao, rekli bismo, idealan put do poznatog pisca. Rođen je 1946. u Leicesteru, roditelji su mu bili nastavnici francuskog (vjerojatno dobro psuje na francuskom), 1968. godine diplomirao je na Oxfordu i nakon toga se zaposlio kao leksikograf. Od 1972. je pisac slobodnjak. Najpoznatija djela su mu, hmmmm, ma uostalom, surfajte malo internetom. 
Ja na zahodu držim Ljubav, itd jer su njegova, odnosno Stuartova, Oliverova i Gillianina, razmišljanja o braku kroz otvorenu formu komunikacije s čitateljem odlično štivo za sjedenje na zahodskoj školjci i razmišljanje - pa gle, stvarno, imam trideset-i-kusur godina, troje djece koja mi lupaju po vratima pa ne mogu na miru ni kenjati, ženu kojoj idem na živce, što je obostrano, i kuću koja pokazuje tendencije introvertiranosti, i onda Oliver izvali: „ali život vas nikad ne pušta na miru, zar ne? Život ne možete odložiti kao što odlažete knjigu.“


Preporuka literature za STG=5, KDT=>0,5

Kako ovaj slučaj najduže traje, preporuke ću skratiti na najkraće moguće, da povratim ravnotežu.

Demidovič ustvari nije napisao tu knjigu, Zadaci i riješeni primjeri iz više matematike sa primjenom na tehničke nauke, već je jedan od autora i redaktor. No, svi koji su studirali i imali višu matematiku kao dio obrazovanja tu knjigu poznaju pod imenom Demidovič. Rijetki ju vole, mnogi je poštuju. Ova knjiga idealan je suputnik tijekom dugih minuta provedenih na školjki čekajući Godota, smeđeg viteza, kojeg nikako da dočekamo. Evo primjera kako vas Demidovič može zaokupiti:

2898 - Dokažite da slobodna površina teške tekućine, koja rotira oko vertikalne osi, ima oblik rotacionog paraboloida.

Dok ćete vi u sebi razmišljati što, ili tko, je dođavola 'rotacioni paraboloid', smeđi će vitez ponosno uzjahati mrkog vranca i odjahati u sumrak. Preostaje vam samo da pustite vodu i kažete, „Hvala ti Demidoviču!“

Enciklopedija sira - epohalno djelo kulinarskog žanra koje svaki pravi zahodski čitač mora imati na polici. Početak knjige je poput nježnog lahora, autorica Julliet Harbutt opisuje nam vrste mlijeka, pašnjaka, tla i sezona, sve one stvari koje najbolje primjećuju krave. Objašnjenje pojma 'starter' vrlo je zanimljivo. To nije pištolj kojim onaj tip u trenirci puca da bi oni drugi tipovi počeli trčati, nego je to sirarska kultura koja nastaje zbog djelovanja milijuna sićušnih bakterija koje jedu laktozu (mliječni šećer) pretvarajući je u mliječnu kiselinu ili kiselo mlijeko. Naravno, i bakterije dolaze iz različitih krajeva i kultura i imaju različite interese tako da svaka vrsta zajedno s enzimima, njihovim utjecajnim prijateljima, stvara razne vrste sireva.
Nakon zanimljivog uvoda u svijet sireva, slijedi maratonsko nabrajanje sireva uz sve podatke o istima kao što su - regija, tip, vrsta mlijeka, opis i kratka povijest. Time autorica opravdava riječ enciklopedija u naslovu. Na kraju knjige slijede zanimljivi recepti koji svi sadrže, nikad nećete pogoditi - siiir.

Ovu knjigu toplo preporučam za držanje na zahodskoj polici, jer dugotrajno sjedenje na školjki pretvara u pravi kulinarski doživljaj. Bojim se da ovo nije dobro zvučalo.

Zec the toilet manager

 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu