Gledajući u daljinu Damjan je potiho pjevušio: "Da ne poludim, da ne mislim, da ne čujem i ne vidim, da ne izgorim u sjaju tom, idem tamo gdje je sve po mom… mhmmm… idem tamo gdje je sve po mom…"
A gdje bi to bilo, gdje je taj komadić zemlje u kojem bi bilo sve po mom, pitao se dok mu je srce treperilo kao tanušna žica mandoline pod orkanskim udarima bure. U tom trenutku, sredinom svibnja 2014., samo se u Zagrebu održavalo 19 književnih festivala. Na teritoriju Hrvatske ukupno 63, a kad pribrojiš i sve one u regiji, brojka se penjala do vrtoglavih 150 literarnih derneka. I to samo u tih par svibanjskih tjedana!
Zvali su ljude iz cijelog svijeta, od Grenlanda do Novog Zelanda, ali njega se nitko nije sjetio. Možda sam ja, pomisli s užasom, jedini pisac na svijetu koji nikad nije bio pozvan ni na jedan jedini, pa makar i onaj najbeznačajniji festival. Istina, on još uvijek nikaj nije objavio, ali to ne bi smio biti razlog nepozivanju. Na brojne adrese poslao je svoje priče, novele i roman epskih proporcija. Faktički nema nakladničke kuće i časopisa u čijem inboxu se ne bi našla barem jedna njegova pjesma. Znači, Damjanova djela se razmatraju, sve je to u procesu i prije ili poslije, naći će se kakav vispren urednik koji će prepoznati genijalnost njegova izričaja, iskusnjara na nivou, pronicljiv tip koji ćuti najfinije niti književnog prediva.
U svakom slučaju, njegovo ime znano je direktorima festivala. Struka je sigurno čula za Damjana, a opet čine fintu kao da ne postoji. Zakaj?! Jesam li toliko ispred svog vremena? Hmmm… da, vrlo lako je moguće da je tomu tako. Nakon što je po enti put provjerio svoj poštanski sandučić na gmailu i pozivu opet ne bi ni traga, Damjan zaključi da je vrijeme za radikalne poteze.
Poštovana ministrice Zlatar - napisao je kitnjastim rukopisom, malo se zamislio i nastavio – nerado traćim Vaše dragocjeno vrijeme, no držim da bi bilo fer upoznati Vas s određenim nepravilnostima koje se događaju na književnoj sceni. Na primjer, sigurno do vas nije došao glas da se neke vrlo vrijedne, ali samozatajne i igrom slučaja još neobjavljene pisce ne zove ni na jedan od brojnih festivala. Druge, kao na primjer prišipetlju Velizara pozvali su na 12 festivala, a još je njih 7 morao odbiti jer se termini preklapaju. Pa kako je to moguće, pitam se ja – obični zabrinuti građanin – u kakvoj ovo zemlji živimo? Je li božica pravde slijepa? Stoga mi je apelirati na Vašu svijest…
foto: Chris Zielecki
