Novi broj Europskog glasnika, koji tek što je izašao iz tiska, otvaraju pjesme Borisa Marune. Listamo dalje i pronalazimo mnoge krasote.
"A nu, ovo", Saša nam vidno uzbuđen skreće pozornost na Istanbulska pisma koja su, razvidno je to, Branko Čegec i Miroslav Mićanović pisali jedan drugom dok je jedan od njih boravio u pitoresknom Istanbulu, a drugi vjerojatno čamio u Zagrebu.
"Neprijeporno, riječ je o slasnu literarnom zalogaju", dometnu Vanja, "ali kaj onda reći na fragmentarnu deliciju Gordana Nuhanovića!"
"Ma što, gdje si to vidjela?", Luka se nagurava između njih poput vižljaste lasice.
"Evo, tu ti je", podvlači mu Ana kažiprstom, "ulomak iz novog romana Gordana Nuhanovića – Izvještaj o stanju nacije."
"K vragu, ma je li ono tamo Zygmunt Bauman?"
"Isukrsta mi je Bauman i to njegov čuveni esej Europa stranaca", Sale će, "glupo je reć, ali morate to pročitati."
"Jasno da hoću", robusno uzvraća Vanja, "to se razumije samo po sebi."
"Oprostite, molim vas, no tu dolje pronalazim cijeli niz tekstova o Kafki. Na primjer, Hannah Arendt ili Ingeborg C. Henel, no krasno, želim ovaj Europski glasnik samo za sebe", Ana čvrsto dograbi knjigu.
"I ja ga želim", Luka će.
"I ja", ciknu Vanja.
"Svi ga želimo i što sad?", prasnu Sale.
Mnoge ruke bjelasaju se na novom broju Europskog glasnika. Mnoge ruke, a nijedna ne pada.
"Što to činite?", Mika nahrupi u prostorije menadžmenta, "Aha, vidim dakle i sama, stigao je novi broj Europskog glasnika. Uvijek ista priča. Predajte mi taj kamen smutnje, odmah! Tako, ja ću ga prva pročitati, a sad šibajte svi van, stigle su dvije tone hibiskusa. Sam se sigurno neće istovariti."
izvor i foto: HDP
