Šesnaesti put zaredom dodijeljene su nagrade Prozak i Na vrh jezika za rukopise autorica i autora do 35 godina. Prozak za najbolji prozni rukopis otišao je Mimi Juračak za djelo naziva Sitan život, a Na vrh jezika za najbolji rukopis poezije dobio je Antonio Karlović za zbirku Kad god netko ispred mene hoda. Objavu knjiga mladi književnici očekivati mogu nagodinu.
Žiri su ove godine činili Kruno Lokotar i Marko Pogačar, a nagrade će autorima biti uručene tijekom festivala Prvi prozak na vrh jezika.
Mima Juračak rođena je u Sisku 1986. godine, a osim pisanja bavi se i ilustracijom. Diplomirala je filozofiju i knjižničarstvo i radi kao knjižničarka. Kratke priče objavljene su joj u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima i portalima. Dobitnica je nagrada Vranac, Ulaznica i Stjepko Težak za kratku priču.
Antonio Karlović rođen je 1994. u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene u više časopisa i izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu, a do sada je izdao dvije samostalne zbirke poezije, Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.) i Ego-Stripper (2019.). Godine 2017. dobio je prvu nagradu međunarodnog pjesničkog festivala u Vrbasu.
Natječaji Prozak i Na vrh jezika trajno su otvoreni - sve informacije o njima možete pratiti na Facebooku.
U nastavku prenosimo ulomak iz Mimine priče U bazenu te Antonijevu pjesmu Zagrebačka subota.
***
U bazenu (ulomak)
Prije je bilo važno hodati po pruzi, sjetim se. Prije, u mladosti.
Moguće je da je to bilo hrabro, no vjerojatnije ludo. Krenuli bi iz grada, pa sve do predgrađa, po tračnicama. Najčešće ljeti, kad bi škola završila, pa nismo imali što raditi nego ići iz grada u predgrađe, pa iz predgrađa u grad. Iz stana jednog prijatelja u stan drugog, letargično društvo sastavljeno od svih onih kojima se ništa ne da, osim besmisleno zvjerati u potrazi za kratkim ushitom.
Pruga u jednom trenutku zavija kroz mrak tunela nad kojim je gradsko groblje. U tunelu postoje udubine u koje se moguće skloniti ako naiđe vlak. Unutra je mračno, vlažno, a odozgora se tope ostaci ljudi i sve ono što se s njima zakopa. U tunelu uvijek kapa voda.
Tad još nisu postojala svjetla na mobitelima pa bi navigirali kroz mrak po osjećaju, pipkajući hladan zid. Nije to dugačak tunel, no u jednom trenutku ipak postaje izrazito mračan, iako se u daljini nazire otvor. Vlak se sam po sebi čuje, a prije no što ga usiše tunel, vozač i zatrubi. Taj zvuk se više puta odbije o zidove, pa se strah dodatno pojača. Uvijek bi istovremeno i priželjkivali vlak i nadali se kako nas ovaj put neće zateći dok smo unutra. Hiperaktivnost skakanja s pruge i pronalaženja utora u zidu istovremeno se i voli i mrzi. Kad si jako mlad, ili slučajno dugo ostaneš jako mlad, neprestano želiš te stvari koje se i vole i mrze. Koje i gode i oštećuju.
Zagrebačka subota
Subotom su svi Zagrepčani i svi vole prošetati od Glavnog do Preradovića, pa sjesti na kavu s toplim. Ostatkom tjedna su prvenstveno Slavonci, Hercegovci, Imoćani, Ličani, Zagorci, Švabe, ali ne i subotom. Subotom su svi Zagrepčani i svi vole prošetati Ilicom, glavama okrenutim prema izlozima s desna. Zagrebačka suboto, ti koja nas ujedinjuješ: potraji malo duže i dođi nam malo češće. Ponesi sa sobom malo sunca i spasi nas partikularnosti koju su nam dala mala mjesta i niske strasti. Nakon što ljubav i zdravi razum nisu uspjeli, samo nas ti još možeš održati na okupu, dobra zagrebačka suboto.
Izvor: Prvi prozak na vrh jezika
