Jedan od najznačajnijih poljskih suvremenih pjesnika Adam Zagajewski preminuo je 21. ožujka u Krakovu u 76. godini života.
Osim poezije, pisao je romane, eseje i kritike, a bavio se i prevođenjem. Zagajewski je rođen u Ukrajini, no kao novorođenče s obitelji je izbjegao u Poljsku. Psihologiju i filozofiju studirao je u Krakovu, gdje je kasnije i predavao. Prve pjesničke korake napravio je 1967., a ubrzo se pridružio književnom pokretu Novi val koji se borio protiv ideologije komunizma, zbog čega su mu radovi bili zabranjivani. Upamćen će ostati kao vodeći poljski novovalski pjesnik.
Zagajewski je poeziju shvaćao kao dijalog s imaginarnim, kako je otkrio u jednom od svojih posljednjih intervjua - u njoj postoji nešto divlje što je u dodiru s maštom i snovima, no što je ipak pod paskom razuma. Nije volio rime, bile su mu naporne, poput crkvenog zvona koje poziva na klečanje. Slobodnim stihom nastojao je uhvatiti bogatstvo forme putem slika i metafora - one su, po njegovom mišljenju, duh poezije i moraju biti originalne - poezija bez metafora nije ga zanimala.
Posao pjesnika, smatrao je, jest dati jeziku bogatstvo nesvojstveno novinarskom stilu, pa čak ni prozi. Za razliku od eseja, koje je također pisao, poezija, po njemu, mora biti skok u nepoznato.
Zagajewski je prevođen na mnoge jezike te je dobitnik brojnih međunarodnih priznanja. U Hrvatskoj je objavljena njegova zbirka Nevidljiva ruka (u prijevodu Đurđice Čilić, MeandarMedia), a u pripremi je i zbirka Asimetrija (također u prijevodu Đurđice Čilić, V.B.Z.).
Ovdje prenosimo njegovu pjesmu Navečer (s poljskog prevela Marina Trumić, izvor):
Navečer
Kasno navečer stižeš u svoj grad
u mračne ulice, u crne mrlje prozora,
u mračnu tišinu, mačkama što se skrivaju
ispod automobila, snenim pticama na drveću,
a ipak ne znaš je li grad odsutan,
je li to grad kazne ili grad sjena,
da se možda ne ljuti na tebe,
ili je zapravo toliko ravnodušan
da ne moraš postojati uopće.
Nitko te ne pozdravlja, nitko ne zadržava,
nitko ti ništa ne zabranjuje, ni za što ne moli,
stražari su zaspali ili otišli kući,
pouzdano cvjeta cvijeće, ali ga ne vidiš.
Kraljice spavaju u sarkofazima,
biskupi na portretima, izgubljene bitke
u udžbenicima povijesti.
Grad je otvoren,
otvoren je vjetar, i kolebanje,
sve što se dogodilo
čeka na tebe,
tvoji porazi nisu na tebe zaboravili,
već je kasno,
šutnja se vraća u šutnju,
pokušaj zaspati.
