Samo nekoliko dana nakon smrti Susan Sontag, koja je umrla 28. prosinca 2004., u Sarajevu je pokrenuta inicijativa za imenovanje ulice ili trga njenim imenom, a tadašnji gradonačelnik Muhidin Hamamdžić napisao je kako su 'Sarajevo i njegovi građani zahvalni spisateljici i humanisti koja je aktivno sudjelovala u kreiranju povijesti ovog grada'. Pokretač inicijative za imenovanje trga ispred Narodnog pozorišta u Trg Susan Sontag je redatelj Haris Pašović, koji je 1993. sa Susan Sontag radio na predstavi U očekivanju Godota. Inače, Susan Sontag je za vrijeme rata Sarajevo posjetila devet puta i bila je možda i najaktivnija među svjetskim intelektualcima u lobiranju i trubljenju kako bi se prekinula opsada grada. No, osim priznanja koje je dobila, pogotovo od Sarajlija, za sav trud koji je uložila da se prekine rat u Bosni, bila je istovremeno i žestoko napadana te prozvana manipuliranom i neosviještenom. Uopće ne čudi da je jedan od najvećih njenih kritičara tada bio filozof i teoretičar 'simulacije' i 'simulakruma' Jean Baudrillard, koji je konstatirao da je Sontag upregnuta u jeftino simulirano kolo iz kojeg nema izlaza. Odgovarajući na njen aktivizam i miješanje u događanja u Bosni te slavno sarajevsko uprizorenje U očekivanju Godota, Baudrillard je rekao: 'Čak i kad bi još postojali intelektualci… ne slažem se s njihovim tezama o 'sudioništvu', ne slažem se s intelektualcima koji se uvijek smatraju 'odgovornima' za nešto, smatrajući tu odgovornost povlasticom radikalne savjesti koja je nekad bila povlastica intelektualaca… Subjekti kao što je Susan Sontag više ni u što ne mogu intervenirati, ali ponavljam – to nije ni prognoza ni dijagnoza.'
To je potaklo jednu od najžešćih polemika 90-ih godina, u kojoj jedno drugo nisu štedjeli i koja je završila tako da je Sontag nazvala Baudrillarda kretenom.
'Baudrillard je politički, a možda čak i moralni idiot. Da sam ikad i imala ideju kako djelujem kao tipični javni intelektualac, sarajevsko bi me iskustvo od toga zauvijek izliječilo. Gledajte, nisam otišla u Sarajevo zato da bih režirala Godota. Čovjek bi trebao biti potpuno lud za to. U Sarajevo sam otišla zato što mi je to putovanje predložio moj sin, koji je – kao novinar – izvještavao iz rata. Kad sam tamo bila prvi put, u travnju 1993., rekla sam ljudima kako bih se rado vratila i radila nešto u tom gradu pod opsadom. Kad su me pitali što znam raditi rekla sam: mogu tipkati, znam osnovne bolničarske poslove, mogu podučavati engleski, znam snimati filmove i režirati predstave. 'Oh', rekli su mi, 'režirajte predstavu, ovdje ima toliko glumaca bez posla.' Godota sam izabrala u dogovoru s kazališnom zajednicom u Sarajevu. Bit je u tome da je ta predstava u Sarajevu bila posljedica toga što su me to, kad sam već bila u tom gradu, zamolili neki Sarajlije od kojih sam tražila da mi kažu kako bih, na neki skroman način, mogla biti od koristi. To nije imalo baš nikakve veze s 'povlasticom intelektualaca'! Moj posjet nije imao namjeru biti politička intervencija. Ako sam imala ikakav impuls, on je svakako prije bio moralni nego politički. Bila bih zadovoljna i da su mi dali da pomažem ljudima da sjednu u invalidska kolica. Obvezala sam se obaviti posao, riskirajući svoj život, u situaciji iznimne neudobnosti i smrtne opasnosti. Bilo je bombardiranja, meci su mi letjeli oko glave… Nije bilo hrane, struje, tekuće vode, nije bilo pošte ni telefona – dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. To nije 'simboličko'. To je stvarno. A ljudi misle da sam tamo malo navratila i režirala predstavu. Gledajte, u Sarajevo sam otišla u travnju 1993. i ostala u njemu više-manje do kraja 1995. To su dvije i pol godine. A režiranje predstave trajalo je dva mjeseca. Sumnjam da Baudrillard zna koliko sam dugo bila u Sarajevu. Nisam ja Bernard-Henry Levy koji je snimio dokumentarac Bosna. U Francuskoj ga zovu BHL; u Sarajevu su ga zvali DHS – deux heures à Sarajevo, dva sata u Sarajevu. Stigao je ujutro, francuskim vojnim zrakoplovom, iskrcao svoju filmsku ekipu, a popodne se već vratio kući. Ekipa je odnijela snimke u Pariz, a on je dodao intervju s Mitterandom, snimio spikerske dionice i montirao film. Joan Baez bila je u Sarajevu dvadeset i četiri sata, a pritom nijednom nije stala nogom na pločnik. Sve se vrijeme vozila uokolo u francuskom tenku, okružena vojnom pratnjom. Tako su se neki ljudi ponašali u Sarajevu.'
(Upravo činjenica da su Sontag i njena ljubavnica, legendarna fotografkinja Annie Leibovitz (Leibovitz: 'Imala sam problema s partnericom ili pratiteljicom. Kako meni to zvuči kao da smo bile dvije starije dame, radije nas zovite ljubavnicama. Ta je riječ mnogo romantičnija.') u Sarajevu živjele bez zaštite UNPROFORA učinile su ih kultnim figurama u kolektivnoj memoriji Sarajeva.)
Inače, u jednom od posljednjih intervjua prije njegove smrti 2007. godine Baudrillard je izjavio da su se vidjeli nakon toga samo još jednom na nekoj konferenciji u Torontu, gdje ga je Sontag žestoko napala zbog njegove tvrdnje da stvarnost ne postoji. Za Sontag je stvarnost uvijek bila mračna stvarnost, a sumrak se posljednjih nekoliko godina njenoga života pretvorio u pravu kmicu, budući da ih je provela kao totalni autsajder u buševskoj Americi, gdje si je priskrbila status zločinca i izdajice nakon što je izjavila da 'ljudi koji su oteli avione 11. rujna 2001. svakako nisu kukavice'.
Godinama su u Sarajevu trajale rasprave o tome treba li, odnosno kada bi trebala Susan Sontag dobiti svoj trg. Tek je 31. ožujka na Skupštini Kantona Sarajevo donesena odluka o dopuni naziva trga 'Pozorišni trg' u 'Pozorišni trg - Susan Sontag'. Susan Sontag, koja je umrla od leukemije u 71. godini života imala je izražen strah od smrti, o kojem je pisao njezin sin David Rieff u knjizi Swimming in a Sea of Death: A Son’s Memoir.
Neven Svilar
