Jasno je da nećemo biti nimalo originalni ako se usprotivimo onoj poznatoj 'ne možeš suditi knjigu po njenim koricama' i kažemo 'možeš suditi knjigu po njenim koricama', pa čak i 'volimo suditi knjigu po njezinim koricama'. No, možda bi bilo ispravno obrnuti ovu postavku, odnosno zamijeniti tužitelja i optuženog. Jer, dopustite nam pravo na pompozno poentiranje, mi smo ti kojima korice knjiga ponekad sude.
Zanimljivo je da snaga korice knjiga nije često očita niti onima koji se knjigom bave. Naime, koliko su korice knjiga važne većini izdavača, čini se, nije jasno. Hodajući Interliberom, najvećim sajmom knjiga u Hrvatskoj, koji je zatvorio svoja vrata u nedjelju, čovjek od silnih knjiga i velike gužve možda i ne primijeti činjenicu da je ogromna većina knjiga naslaganih na provizorne police zapravo prilično gadna. A to je šteta. Jer pogled na knjigu, lijepu knjigu, može biti jedno od najvećih estetskih iskustava, koje promatrača zadovoljava i ispunjava mu duh posebnom vrstom užitka. Mi smo na našem sajtu već pisali o ružnim knjigama, istinski besprizornim knjiškim spodobama, toliko ružnim koliko i čudnovatim (Te divne ružne knjige). No, ovdje nije riječ o tome. Ne govorimo o knjiškim nakazama koje čovjeka mogu zaintrigirati i zaokupiti mu pažnju golicajući mu uzdrmanu uobrazilju. Ovdje je riječ o nečem znatno prozaičnijem, nečem savršeno prikladnom mjestu i vremenu što su uronjeni u ocean sveopće vizualne dosade. Indiferentnosti prema izgledu knjige. Što je ravno katastrofi, jer je dizajn knjige zapravo mjesto golemih mogućnosti estetskog udara. Cover može biti sve, a može biti i ništa. Može i ne biti uopće, jasno: no koliko je važan zna svatko tko je ikad posjedovao knjigu kojoj je iz nekog razloga nedostajala naslovnica – u trenutku dokolice bacimo pogled na policu s knjigama, znamo s velikom sigurnošću da baš za tom ogoljenom knjigom nećemo posegnuti; tekst koji se nalazi unutra, koliko god genijalan bio, stradat će zbog naše zlobne retinalne površnosti, i bit će tretiran poput kolonije gubavaca.
No, možda i nismo u pravu. Čisti intelekt bi oholo podigao obrve nad prethodnim mislima i poslao ih gdje pripadaju. Intelekt traži dominaciju teksta, a i sama vizualna umjetnost je prije više od četrdeset godina implodirala – primjer je Art & Language kao jedan od vrhova konceptualnog masiva. Lamentacija nad lijepim knjigama se u takvom kontekstu čini poput estetskog zahtjeva 'ljubim ruke milostiva' kulture Zagreba na prijelazu u 20. stoljeće.
Pa što onda? Ugodno je brčkati se u reakcionarnom pličaku.
Neki naši izdavači srećom osjećaju knjigu kao fizički objekt, kao materijalnu činjenicu. Na Interliberu svake godine odskače nekoliko štandova ne zbog toga što su golemi, lijepo dizajnirani ili imaju ovakvu ili onakvu književnu ponudu, već naprosto zato što su im knjige lijepe. A da je istovremeno riječ o izdavačima koji imaju i dobre knjige nije nimalo čudno. Primjer male, ali već odavno etablirane i posebno cijenjene izdavačke kuće Disput u tom je smislu paradigmatičan. Vrhunska knjiga je ujedno i lijepa i njezinom izgledu se posvećuje maksimalna pažnja. Nedavno objavljen roman velikog mađarskog pripovjedača Pétera Nádasa, Kraj jednog prijateljstva, odličan je primjer. Riječ je o knjizi koju prije nego li je krenemo čitati možemo beskrajno dugo držati u ruci, uživati u njezinom fizičkom postojanju, u njezinim koricama, čak i u fotografiji Stanka Abadžića. Uživati u njezinu mirisu. Jedino što nagrđuje ovu knjigu, uostalom baš kao i sve knjige u današnje doba jest utetovirana cijena u njezinim koricama. Samo taj broj kojeg izdavači danas imaju obavezu utisnuti na korice kazuje nam sve što trebamo znati o odnosu društva prema knjizi danas.
Iako se danas ljudi sve više služe tabletima i mobitelima za čitanje knjiga, te ih čitaju na internetu, još uvijek postoji ogroman broj onih koji žele čitati knjigu isključivo na klasičan način. I to nije samo generacijska stvar, kako bi se očekivalo. Baš zato izdavači elektroničkih knjiga simuliraju izgled knjige kao fizičkog objekta, s koricama i svim pripadajućim fizičkim elementima. Korice knjiga i dalje su jako važne, bez obzira na razinu realnosti.
Korice knjiga odigrale su važnu ulogu u pružanju podrške 14-godišnjoj pakistanskoj aktivistici Malala Yousafzai. Kako bi izrazili svoju podršku djevojčici koja je s jedanaest godina, 2009. godine, počela pisati blog za BBC o svojoj borbi za naobrazbu u dolini Swat u Pakistanu, regiji koju kontroliraju Talibani, čitatelji iz čitavog svijeta organizirali su kampanju slanja fotografija s naslovnicama knjiga sa svih strana kugle zemaljske. Inače, Yousafzai je ranije ove godine jedva preživjela atentat. Grupa maskiranih napadača zaustavila je školski autobus te su poimence tražili da im se Malala preda. Nakon što je to učinila napadači su upucali nju i njezine dvije kolegice. Malala Yousafzai je dobila dva metka u glavu i u vrat, no čudom je preživjela.
Pravo na naobrazbu, na knjigu, fundamentalno je pravo čovjeka. No, to pravo je uvijek ugroženo, i mi vječno balansiramo na rubu provalije. O tome je u svom slavnom romanu Fahrenheit 451 pisao veliki pisac Ray Bradbury. Ovaj nedavno preminuli majstor SF-a u tom distopijskom remek-djelu iz 1953. godine prikazao je svijet u kojem su knjige zabranjene, i gdje se vatrogasci bave njihovim paljenjem. Izdavačka kuća Simon&Schuster šezdesetu obljetnicu ovog romana obilježava velikim otvorenim natječajem za novu naslovnicu Fahrenheita (natječaj traje do sedmog prosinca). Dosad pristigle kandidate za naslovnicu iz rujna, listopada i studenog možete pogledati u ovoj galeriji.
Ali naslovnice isto tako imaju moć da isprovociraju cenzorske škarice koje nikada ne vole plandovati. A ljude ništa ne može toliko uzrujati i šokirati kao pogled na vlastito golo tijelo. Gola guzica će uvijek snažnije dizati dlaku moralističkih guzica od bilo kakvog elektriciteta. Recentni primjer povlačenja iz prodaje erotskog romana Dokaz meda sirijske spisateljice Salwa Al Neimi ukazuje nam na činjenicu da je strah od tijela još uvijek jednako izražen na Zapadu kao što je to bio i prije takozvanih seksualnih revolucija, ako ih je ikada i bilo. Apple je maknuo knjigu iz iTunes dućana zato što naslovnica nije bila 'pristojna'. Doduše, iako knjiga nije dostupna u engleskom izdanju kao Proof of Honey u francuskom, pod nazivom La preuve par le miel, s istom naslovnicom još uvijek jest. No, Francuzi su ekscentrični napaljenici, tvrdi se u Hollywoodu već stotinu godina, tako da je odluka da se ovaj roman koji govori o seksualnim avanturama učenjakinje u Parizu 'koja ima nasušnu potrebu samo za tri elementa – vodom, sjemenom i riječima' ostavi u ponudi savršeno razumljiva.
Ovih nekoliko primjera ukazuju nam na činjenicu da korice knjiga, i u fizičkoj realnosti i u onoj virtualnoj, još uvijek imaju moć – bilo da pobude užitak, potaknu na promjenu, pobude kreativnost, ili pak strah od nas samih. I zato uopće nije bitno treba li suditi knjigu po njezinim koricama, zato što korice knjiga sude nama.
Neven Svilar
