Četvrtak
10.10.2013.

Makedonska književna dekonstrukcija/rekonstrukcija




Extra_large_skopje__makedonija
A+ A-

Evo ih, redom, kako su rođeni: Vladimir Martinovski (1974), Kalina Maleska (1975), Jovica Tasevski – Eternijan (1976), Snežana Mladenovska Anđelkov (1977), Zvonko Taneski (1980), Žarko Kujundžiski (1980), Rumena Bužarovska (1981), Igor Krajčev (1981), Andrea Jankovski (1982) i Ivan Antonovski (1990). To je raspon od 16 godina, čime postaje sasvim jasno da nije u pitanju književna generacija (termin koji već odavno nema nikakvog značaja za književnu periodizaciju, premda se i dalje može koristiti). Nije u pitanju ni kakva škola, niti kakav naraštaj koji se navodno okupio oko nekakvog manifesta ili jedinstvene estetske platforme. Radi se, zapravo, o jednom novom valu u makedonskoj književnosti, čijim je pripadnicima zajedničko ne samo to što su različiti u poetičkom pogledu, već i to da su važan čimbenik rekonstrukcije i dekonstrukcije prethodnih stilskih klišea makedonske književnosti.

Treba imati na umu da svi pripadnici ovog uvjetno nazvanog vala rekonstrukcije (neću dalje rabiti pojam dekonstrukcije jer rekonstrukcija samo počinje dekonstrukcijom, a rezultati te dekonstrukcije su, bar u ovom trenu, neizvjesni) sami sebe doživljavaju kao skupinu koja ima jedan važan zadatak: otvoriti nove puteve u makedonskoj književnosti. Doima se kao da su svi oni odgojeni na starom, ali točnom shvaćanju ruskih formalista da forma umire u rukama epigona, a oni ne žele biti epigoni. Oni su eksperimentatori koji testiraju krajnje granice izdržljivosti već poznatih estetskih oblika u makedonskoj književnosti. Upravo zbog toga su (pretpostavljam) nedavno i objavili antologiju Vjetar donosi lijepo vrijeme (gdje je zastupljeno ukupno 35 mladih pjesnika i pripovjedača), s veoma polemičkim pogovorom. Zanimljivo je da je jedan od sastavljača te antologije i najmlađi u ovom izboru – pjesnik i kritičar Ivan Antonovski. Drugi je sastavljač sveučilišna profesorica makedonske književnosti na Filološkom fakultetu u Skopju, moja kolegica dr. Vesna Mojsova – Čepiševska, koja ih objeručke preporuča i stoji iza njih.

Ovu selekciju ne treba shvatiti samo kao marginalno-subverzivni ili subkulturalni otpor makedonskom književnom mainstreamu (premda on to u osnovi jest). Treba imati na umu da četvero ovdje zastupljenih autora jesu sveučilišni profesori: Kalina Maleska, Rumena Bužarovska, Vladimir Martinovski i Zvonko Taneski. Je li to još jedan dokaz da se polako ruši stroga granica ne samo između 'visoke' i 'popularne' (mas) umjetnosti, već da se sve više avangardnih i subkulturalnih ideja može otkriti upravo u makedonskim akademskim krugovima? Ovo pitanje nije bez značaja za makedonsku književnost, osobito ako se zna da se zadnji polemički okršaj (onaj između 'realista' i 'modernista') doživljavao upravo kao sukob između subkulturalnih barikada (modernisti, prije svega Dimitar Solev) i akademskih perjanica (prije svega prof. dr. Dimitar Mitrev). Danas nije tako: sukob se pomiče sa margine k samom centru, u okvir same akademske zajednice. (Nemojte se zbuniti kad kažem 'zadnji sukob', a spominjem realiste i moderniste. Interesantno je da se makedonski modernisti nisu konfrontirali s postmodernistima koji su se javili sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, već su se većinom i sami preobratili u postmoderniste!)

Upravo nakon postmodernizma, poslije intertekstualnosti, citatnosti, reciklaža i naravno – ironije, koja je neizbježna posljedica svih ovih tekstualnih postupaka, dolaze ovi mladići i djevojke. Ako su postmodernisti (Dragi Mihajlovski, Ermis Lafazanovski, Aleksandar Prokopiev, Goce Smilevski) bili uvjereni da se književno djelo može napisati od drugih djela ('igra označitelja'), ovaj val makedonskih književnika, mada ne odbacuje sve postmoderne tehnike, okreće se ponovo – označenom. To znači da ponovo vraćaju zbilju u makedonsku književnost. U tome osobno vidim njihovu kapitalnu investiciju u evoluciji i povijesti makedonske književnosti. Oni su prezasićeni 'papirnate književnosti", citiranih kodova, reciklaža čitavih tekstualnih matrica i stilskih formacija. Oni govore uglavnom o sebi, o raspadu sustava vrijednosti, o propasti moralnih načela nakon velikog ideološkog sloma socijalističke paradigme, o svojoj izgubljenosti i bačenosti na margine društvenog, erotskog, afektivnog, semiotičkog. Oni su, u izvjesnom smislu, izgubljena generacija koja želi poravnati deficit kojeg nije prouzrokovala sama. Ponavljam – nisu im strani ni postmoderni postupci, ali dok su klasični postmodernisti uživali u ironiji i ironizaciji zbilje, ovaj mladi val makedonskih pisaca uživa u ironizaciji ironizacije zbilje. To je, zapravo, inverzija ironijskog paragrafa postmodernista i pomicanje književnog teksta s razine autoreferencijalnosti na razinu gorke, mučne referencijalnosti.

Upravo zato su se teško i sa stanovitim zakašnjenjem (unatoč svojim vrijednostima i svježini) probijali na makedonsku književnu scenu, mada je nekoliko njih nemoguće prešutjeti kad se govori o etabliranim makedonskim književnim vrijednostima. Recimo, Vladimir Martinovski dobio je najvažniju makedonsku pjesničku nagradu Struških večeri poezije 'Braća Miladinovci', Jovica Tasevski – Eternijan ove je godine bio u najužem izboru za istu nagradu, a dobio je i važno pjesničko priznanje u Indiji, Žarko Kujundžiski je svojim romanom Spectator postao jedan od najčitanijih mlađih makedonskih pisaca (uz Goceta Smilevskog), dok mu je jedna priča objavljena u antologiji najboljih proznih europskih dostignuća za 2013. godinu. Donedavno anonimna Snežana Mladenovska – Anđelkov za svoj je prvijenac dobila nagradu 'Roman godine', nešto što se do sad nije dogodilo u povijesti ove najvažnije nagrade za prozu u Makedoniji! Zvonko Tanevski je preveden na petnaestak jezika i dobitnik je više književnih nagrada u Makedoniji i inozemstvu. Kalina Maleska je svojim romanom Bruno i boje također ušla u najuži izbor za nagradu 'Roman godine' te je, kao i Rumena Bužarovska, prevedena na strane jezike. Naravno, obje su privukle pozornost čitatelja i javnosti već svojim prvim djelima. Igor Krajčev dobitnik je nagrade 'Prozni majstori', a nedavno je imao i predstavljanje u New Yorku. Andrea Jankovski objavio je samo jednu knjigu priča koja je svejedno izazvala val pohvala u Makedoniji. Konačno, najmlađi u ovom izboru, Ivan Antonovski, sa samo 23 godine ima već jednu međunarodnu književnu nagradu i nagradu '13 Noemvri' grada Skopja.

Svi su oni prevedeni na više stranih jezika što je dokaz da su se lakše probijali van svoje matične, nacionalne književnosti. Upravo to je razlog zašto sam se kao njihov stariji kolega odlučio upravo za ovu selekciju. Oni su, jednostavno, budućnost makedonske književnosti i, u ovom trenutku, znak njezine velike rekonstrukcije.

Venko Andonovski
pisac i sveučilišni profesor književnosti u Skopju

***

Revija malih književnosti održat će se 17. i 18. listopada u 19 sati u klubu Booksa.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.