Bijaše vjetrovito svibanjsko popodne. Damjan je sjedio na terasi fensi birtije u jednoj od uličica koje su izlazile na Martićevu i čitao Famu o biciklistima. Već se vidio gdje pod utjecajem ovog znamenita djela, potpuno novim, dramatično pročišćenim stilom piše svoj novi roman. U još daljoj budućnosti vidio se kako prima Nobelovu nagradu za književnost, a odmah potom i Nagradu Grada Zagreba.
"Što to čitaš?", upita ga višestruko nagrađivani pjesnik Velizar spustivši se u jednu od preostale tri stolice s naslonima ispletenim od kineske bambusovine.
"Basaru", uzvrati Damjan.
Velizar zakoluta očima i od puke dosade napuha obraze tako da je podsjećao na neprilično veliku meksičku žabu-puhaču: "And who the fuck is Basara?"
"Šališ li se ili uistinu ne znaš?", Damjan u čudu pogleda pjesnika koji je već pobrao toliko nagrada da kad bi mu netko iz vitrina popalio dvije-tri, ne bi ni opazio.
"Nikad čuo."
"Svetislav Basara je vjerojatno najveći živući pisac u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a ovo je Fama o biciklistima, njegovo najpoznatije djelo."
"Fama o biciklistima…", zamišljeno će pjesnik, "zvuči poznato, dobar naslov, pamtljiv, lukavo odabran! Brijem da ću ga maznut."
Velizar izvadi rokovnik i stade nešto zapisivati.
"Ne možeš to učiniti!", ciknu Damjan i hitro posegnu za rokovnikom.
Bezuspješno. Pjesnik je bio još hitriji.
"Već činim, moja nova pjesma zvat će se Fama o bicklistima i upravo nastaje pred tvojim očima", naceri se zlobno.
"Naslovi je drugačije, ne kradi od čovjeka o kojemu ništa ne znaš, pakosni Velizare. Fama o biciklistima utjecala je na mene više no ijedna druga knjiga. Okrećem se novoj formi to jest razbijanju iste u paramparčad, ali ti, vidim, ne haješ…"
Vapaji prozaika nisu dirali tvrdo pjesničko srce. Za tili čas završio je pjesmu demonstrirajući uživo, nasred te terase šibane vjetrom, nadmoć koju svaki brzomisleći pjesnik ima nad svakim tjeskobnim, sporopišućim romanopiscem na svijetu.
Damjan je naučio još jednu životnu lekciju: Nikad ne odaji pjesnicima koju super knjigu si pročitao ili super film pogledao. Zakaj? Zato što će onda i oni htjeti pročitati tu knjigu ili pogledati taj film ili nazočiti koncertu famoznog gudačkog kvarteta iz Rige. I što je najgore od svega – utjecat će na njih baš kao i na tebe, a ti neobjavljivani smušenjače, Damjane, nikad nećeš biti u prednosti. Jer pjesnik je uvijek brži!
foto: Matt
