Na zagrebačkom Kvatriću prošli je tjedan otvorena nova hi-tech knjižnica Augusta Cesarca, koja će se od kradljivaca knjiga i nevratiša braniti dvojako - osim što ima elektronski sistem zaduživanja i razduživanja, ima i zaštitu od neopaženog iznošenja knjiga iz knjižnice. Budući da je riječ o već viđenom načinu zaštite od krađe knjiga, može se bez sumnje ustvrditi kako će se kradljivci knjiga već nekako snaći, i kako se vjerojatno već i snalaze. Baš kao što su se oduvijek snalazili.
U svojoj autobiografiji veliki Louis Buñuel pisao je o de Sadeu, odnosno o tome koliko je bilo teško doći do de Sadeovih knjiga u Francuskoj 20-ih godina prošlog stoljeća kada još nije bio toliko poznato ime kao što je to danas. "Jednoga dana, kada sam posjetio Rolanda Tuala, ugledao sam neprocjenjiv primjerak de Sadea u njegovoj biblioteci, koji je originalno pripadao Marcelu Proustu. Usprkos vrijednosti knjige, posudio mi ju je... Kada sam pokušao doći do drugih de Sadeovih knjiga, shvatio sam da je to zbog cenzure gotovo nemoguće. Breton i Éluard su već imali svoje primjerke pa su me odveli u jednu knjižaru koja je posjedovala Justine, te sam se morao predbilježiti za knjigu koju, međutim, nikada nisam dobio. A kada spominjem Justine, kada je René Crevel počinio samoubojstvo, Salvador Dali je prvi dojurio u njegov stan. U čitavoj konfuziji Crevelova prijateljica opazila je kako je nestao Crevelov obožavani primjerak Justine. Netko ga je očito drmnuo – Dali? Nemoguće. Breton? Pa zašto, on je već posjedovao primjerak. No, to je morao biti netko od Crevelovih najbližih prijatelja nadrealista koji su dobro poznavali njegovu biblioteku."
Ovaj slavni slučaj krađe Justine samo je jedan od poznatijih primjeraka krađe knjiga, koja nije bila nimalo neobična aktivnost među nadrealistima. Uostalom, sam kovač ovoga pojma, Guillaume Apollinaire, desetak godina ranije proveo je u zatvoru nekoliko dana zbog sumnje na mnogo opasniju krađu, naime onu francuskog nacionalnog blaga, Leonardove Mona Lise. Priča o krađi Mona Lise neslavna je i zbog činjenice da je Apollinaire, namjerno ili ne, upleo i svoga prijatelja Picassa u čitav slučaj, zbog čega je i ovaj završio u zatvoru. No, ako bi im ovaj događaj inače i donio dodatnu popularnost među mlađim umjetnicima, to se ipak nije dogodilo zbog prostog razloga što su dva umjetnika plakali kao bebe i, prema pisanim svjedočanstvima, tresli se od straha tokom policijskog ispitivanja. Ovo španjolski macho Picasso kasnije nije mogao tolerirati te je tvrdio da je plakao jer je oponašao uplašenog Apollinairea.
Kako god bilo, krađe knjiga postojale su oduvijek i postojat će sve dok ih bude u materijalnom obliku. Čini se da je krađa knjige inherentna pismenom čovjeku, ona kao da nadilazi distinkciju dobra i zla. A nitko neće s takvim užitkom ukrasti knjigu kao što će to učiniti dežurni moralist. A iako pape kroz povijest nisu bili oličenje morala, krađa knjiga na individualnom nivou ipak je nešto što im se ne bi olako pripisalo. Međutim, suprotan primjer jest onaj pape Inocenta X, seičentističkog pontifeksa maksimusa koji je volio drpiti knjigu kad bi mu se ukazala šansa, zbog čega je, uostalom, imao i problema. Uhvaćen je, doduše, prije no što je postao papa, kada je bio još obični popa, monsignor Pamphilij, dok je bio u pratnji tadašnjeg svetog oca, slavnog pape Barberinija u posjetu Parizu. Blamaža je pala kad je uhvaćen kod francuskog slikara Du Moustiera nakon što je pod popovsku suknjicu pokušavao ugurati ni manje ni više nego Povijest Tridentinskog koncila, tada sto godina staru kronologiju papističke verzije Imperija uzvraća udarac, pri čemu je katolička crkva proglasila novu etiku vjere. Međutim, papa Pamphilj nije ostao u kolektivnom pamćenju zbog slikara koji ga je uz pogrde izbacio iz sobe uz primjedbu Barberiniju kako ne bi smio u pratnji imati bijedne kradljivce, već zbog dvojice drugih slikara, genijalnih uz to, koji su naslikali njegove portrete: Diega Velasqueza prije svega, a posredno i Francisa Bacona. Bilo kako bilo, Pamphilj je mogao postati Inocent X djelomično i zato što se, kako je govorio sedamnaestostoljetni Gossip Girl, stanoviti Tallemant des Réaux, "krađa knjiga ne smatra zločinom, osim ako se knjige ne prodaju".
Od krađa se oduvijek bilo teško obraniti, kako individualnim kolekcionarima tako i institucijama kao što su knjižare, biblioteke i antikvarijati. Na prvi pogled najmanje kriminalan način za ukrasti knjigu jest posuditi je i nikada je više ne vratiti vlasniku. Koliko je to često jasno je iz listanja tuđih privatnih biblioteka, budući da rijetko koja u svome sastavu nema bar poneku knjigu sa signaturom na stražnjoj korici i to s nekim prastarim datumom, što nam kaže da ju je 'vlasnik' posudio prije dvadesetak godina i potpuno nehotice zaboravio vratiti.
Isti je koncept na snazi i kad govorimo o trajnom posuđivanju knjiga od drugih ljudi, od čega se svatko brani na svoj način; među obrambenim metodama ipak je najčešća ona zapisivanja dužnika u dužničku knjižicu. No, to nije niti približno maštovito kao obrana velikog škotskog pisca i rodonačelnika povijesnog romana, Sir Waltera Scotta, koji bi, nakon što bi netko od njega posudio knjigu, na njezino mjesto na polici stavio ciglu obojenu istom bojom u kojoj su korice posuđene knjige i na koju bi kaligrafijom kojom su na originalnoj korici ispisana imena autora i naslova upisao ime svoga dužnika.
No, dok se s trajnim posuđivanjem knjiga vlasnici još relativno uspješno mogu i boriti, s neprimjetnim mažnjavanjem knjiga to je ipak mnogo teže. Nekad su knjižnice ovaj problem rješavale primitivnim, ali i vrlo uspješnim sredstvom – naprosto bi ih lancima vezali uz police odnosno klupe na kojima su se mogle čitati. Ove knjige nazivale su se libri catenati, a njihove daleke rođake još i danas ponekad možemo sresti u knjižnicama koje posjeduju vrijedne knjige kao i na izložbama koje ih pokazuju.
Kako se obraniti od kradljivaca knjiga? Teško je reći, a možda i nepristojno, jer bi trebali u isto vrijeme reći i kako ih najbolje i najsigurnije ukrasti.
Neven Svilar
