'Saló', r: Pier Paolo Pasolini
Nakon odličnog predavanja u seriji tribina Humanizam i dekadansa Irene Lukšić na kojem je bilo govora o erotskom i pornografskom u književnosti, u utorak, 26. listopada u Booksi je održano predavanje o nepoćudnim i zabranjivanim filmovima. Gosti tribine, uz voditeljicu rasprave Irenu Lukšić, bili su Nikica Gilić s katedre za filmsku umjetnost na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Damir Radić, poznati filmski kritičar.
Na prošloj tribini posvećenoj književnosti i erotici moglo se čuti kako književnost zapravo nikad ne može biti pornografska budući da je njezin medij jezik. Naime, u književnosti nema doslovnog prenošenja seksualnog čina koji bi isključio jezik, a što je moguće u vizualnom predočavanju. Upravo je zato druga tribina iz serije Humanizam i dekadansa, koja je u svojoj osnovi imala povezanost erotskog i vizualnog predočavanja, bila posebno interesantna.
Nikica Gilić ponudio je povijesni pregled erotskog u filmskoj umjetnosti ukazavši na relativnost samog pojma pornografskog odnosno erotskog u filmu. Naime, kako je rekao Gilić, prvi poljubac u filmskoj umjetnosti viđen je 1898. godine te je taj događaj prvi označio skandaloznu prekretnicu u filmu odnosno točku u kojoj je moralnost na filmu došla u prvi plan. Publici u Booksi Gilić je kao dokaz relativnosti koncepta erotskog odnosno pornografskog ponudio kratki film iz 1908. godine iz austrijskog filmskog arhiva. Naime, film u kojem se pojavljuju dvije potpuno obnažene ženske osobe današnjem gledatelju čini se relativno benignim sadržajem, dok je u vrijeme nastanka taj film bio čista pornografija. O pornografiji u filmskoj umjetnosti teško je uopćeno razgovarati budući da svaka nacionalna kinematografija ima svoju zasebnu historiografiju erotskog. Osim toga, kako su rekli Nikica Gilić i Damir Radić, često se o erotskom i pornografskom može govoriti i izvan pojmova nekih određenih kinematografija budući da su redatelji često snimali filmove za privatnu upotrebu, ili po nečijoj narudžbi, no do takvih je filmova danas teško ili gotovo nemoguće doći.
Erotsko u filmu često je ulazilo i u područje ideologije, a pomalo je paradoksalno kako su američki kinematografi erotsko smatrali ljevičarskim utjecajem, dok su u komunističkim zemljama na erotsko gledali kao na koruptivni element kapitalističkog Zapada.
Damir Radić govorio je i o počecima erotskog u hrvatskoj odnosno jugoslavenskoj kinematografiji, gdje se na erotski sadržaj gledalo kao na nešto mnogo opasnije nego na političko-ideološka skretanje. Tome u prilog ide i podatak, kojeg je iznio, kako jugoslavenska kinematografija, iako je poznavala tzv. bunkeriranje filmova, zapravo nije znala za zabranu filmova sve do snimanja Plastičnog Isusa 1971. godine s Tomislavom Gotovcem u glavnoj ulozi. Riječ je o jedinom filmu koji je bio ne samo zabranjen u Jugoslaviji nakon njegova nastanka 1971. godine, već i jedini film zbog kojeg je neki redatelj završio u zatvoru. Naime, Lazar Stojanović je nakon snimanja osuđen te je čak tri godine proveo u zatvoru. Tom Gotovac u nekim je kasnijim intervjuima otkrio da je do hapšenja došlo nakon što je Stojanović po odlasku u JNA vojnicima držao predavanja o anarhizmu. Inače, riječ je o avangardnom filmu u kojem se redatelj služi brojnim dokumentarnim isječcima, nešto čime se služi i Dušan Makavejev koji u svoja dva najvažnija filma u tom periodu (Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT te WR: Misterije organizma) postavlja upravo erotiku kao ključni filmski element. Likovi otvoreno govore o seksu, tu su i tada izuzetno šokantne scene poput gipsanog odljeva penisa, kao i parole naslovnog lika, Wilhelma Reicha: "Dragi drugovi, zbog svog se zdravlja redovito jebite!". U njegovim je filmovima erotsko direktno suprotstavljeno represiji što ga je vrlo brzo i dovelo u neugodnosti s režimom, a koji su bili nagovješteni već u njegovom kratkom filmu Spomenicima ne treba vjerovati iz 1958. godine koji je osvojio nagradu u Cannesu, a kojeg su vlasti bunkerirale upravo zbog erotske scene zavođenja. To je bio jedan od prvih takvih slučajeva u jugoslavenskoj kinematografiji.
Iste godine kad je snimljen Plastični Isus, inače diplomski ispit Lazara Stojanovića, nakon kojeg se desila i čistka na filmskoj akademiji u Beogradu, kad je potjeran Aleksandar Petrović, redatelj Sakupljača perja iz 1967. godine, nastala je i Maškarada slovenskog redatelja Boštjana Hladnika. Zabranjen više od jednog desetljeća zbog eksplicitnog sadržaja, Maškarada se ponovno pojavila 1983. godine no tada bez spornih scena. Radić je iznio neke činjenice specifične za jugoslavenski film, među ostalim pozabavivši se i stupnjem izlaganja ženskog tijela. Naime, žensko tijelo se postepeno otkrivalo na filmskoj traci, od naziranja grudi, do njihove obnaženosti pa sve do potpune frontalne obnaženosti. No, usprkos pojavljivanju časopisa kao što je Erotika, koja je izavala veliki pomak u liberalizaciji socijalističko-puritanskih nazora, nikad nije dosegnuta potpuna sloboda, a sva hipokrizija 'dopuštanja erotskih sloboda' ogledala se u činjenici da se muško tijelo nikada nije moglo slobodno pokazati na filmu. Odatle i skandal kojeg je izazvao Tomislav Gotovac.
Na tribini je bilo je riječi i o brojnim drugim filmovima kao i o različitim strategijama korištenja erotskog odnosno pornografskog kod poznatih svjetskih redatelja, primjerice kod Pier Paola Pasolinija. Prikazana je i slavna sekvenca mučenja u njegovom znamenitom filmu Salò ili 120 dana Sodome. O kvaliteti ove tribine najbolje je svjedočila rasprava koja je uslijedila na kraju, a u koju se uključio veliki broj posjetitelja Bookse, nakon čega je postalo jasno da je riječ o zaista izuzetno interesantnoj temi koju se ne može iscrpiti u jednoj tribini i za koju bi bila nužna čitava serija razgovora. Možda je to najbolje definirao Damir Radić kad je rekao kako su sve priče o tome kako erotsko odnosno pornografsko u današnjem vremenu više nije skandalozno – čista glupost.
Neven Svilar
