Skup će se održati u sklopu sedmih Dana Marije Jurić Zagorke 29. i 30. studenog 2013. u Zagrebu.
Dimenzije reproduktibilnosti (W. Benjamin) i vizualnosti (A. Easthope) u snažnoj su sprezi sa stvaranjem i konzumiranjem popularne kulture. Umjetničko djelo u masovnom društvu gubi auru svetosti i silazi s visokog pijedestala. Komunikacija s publikom neizostavan je dio književnog stvaralaštva, a procesi modernizacije značili su između ostaloga promjene u širenju i diverzifikaciji publike. U ranoj društvenoj i književnoj teoriji popularne kulture masovna se reproduktibilnost kulturnih proizvoda mahom tretirala pejorativno. Posebice se naglašavala sprega užitaka potrošnje sa ženom, sa zaključcima koji su varirali od optužbe žene (i njezinih žudnji) za uspjeh masovne kulture do viđenja žene kao žrtve takvog kulturnog razvoja koji potencira patrijarhalnu i kapitalističku ideologiju i inhibira mogućnost subverzije. Ipak, naglašavao se i mogući potencijal za otpor koji nudi popularna književnost, posebice za žene kroz, primjerice, čin čitanja romansi. Iako također rukovođeno načelom užitka s interesom profita iza pojavne scene, elitistički strah od vulgariziranja i gubitka distinkcije (M. Arnold) ustupio je mjesto nepatronizirajućoj i životu približenijoj književnosti (K. Worpole), koja je nudila mogućnost imaginacije alteriteta i identifikacije s novim tipom subjekta. U toj je mogućoj potonjoj funkciji popularne književnosti vizualni užitak imao važnu komponentu, jer je roman trebao ponuditi vizualizaciju narativne reprezentacije. Upravo se ta ikonička dimenzija popularne kulture dominantno naglašava u teorijama popularne kulture.
Zagorkini romani već su za njezina života prerađivani za kazalište i film. I sama je Zagorka svoje romane prekrajala za scensku izvedbu te često sudjelovala u radu na predstavama (Grička vještica, Kći Lotršćaka, Suparnica Marije Terezije, Gordana). Također je poznato da je pisala filmske scenarije. Premda su filmovi izgubljeni, u literaturi se sa sigurnošću navode dva naslova: Matija Gubec u režiji Aleksandra Biničkog iz 1917. koji je ujedno i drugi hrvatski igrani film te Grička vještica u režiji Hinka Nučića iz 1920. Riječ je o nedovoljno poznatim aspektima Zagorkina rada koji zahtijevaju podrobnije istraživanje. Još od 1960-ih godina Zagorkini su romani doživjeli stripovsku obradu (Andrija Maurović, N. Neugebauer), dok od 1980-ih Glumačka družina Histrioni kontinuirano prikazuje i priređuje Zagorkine romane u formi popularnog kazališta, a Grička vještica zaživjela je i kao rock opera (Krajač-Metikoš-Prohaska, 1979.). Od 50. obljetnice Zagorkine smrti (2007.) naglasak je stavljen na Zagorkin život te ta produkcija uključuje dokumentarno-igrani film Zagorka (Fade In i HRT, red. Biljana Čakić Veselič, 2008.), edukativnu šetnju (Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb, Slavica Jakobović Fribec, 2007.), plesnu izvedbu Excuse me, do you know where Marija Jurić Zagorka street is (Katarina Đorđević, 2009.) i kazališnu predstavu Zagorka (HNK, red. Ivica Boban, 2011.). Treba spomenuti i turističko-kulturne itinerere poput noćne ture Tajne Griča (Katapult promocija, od 2010.). Od 2009. godine u pretprodukciji je igrana serija Grička vještica (Jadran Film, HRT), a trenutno se razvija i strip-album na temelju Zagorkinog životopisa (Lea Kralj Jager).
Možemo zaključiti da je u posljednjih šest godina Zagorka postala značajan zamašnjak lokalne kulturne industrije, s nezanemarivim izvoznim potencijalom (npr. producenti serije Grička vještica planiraju proboj na srednjoeuropsko televizijsko tržište). Stoga će obrada predložene teme u pravo vrijeme otvoriti prostor za kritičku refleksiju o pozicioniranju Zagorke kao branda u suvremenoj popularnoj kulturi i tzv. kulturnim industrijama.
Kao i ranijih godina, pored radova posvećenih Zagorki, pozivamo sve zainteresirane za opisanu problematiku da prijave izlaganja o filmskim, televizijskim i kazališnim adaptacijama književnih naslova, jer želimo istražiti kako čin adaptacije intervenira u strukture, postupke i interese karakteristične za književnost koju su napisale žene. Također, želimo istražiti specifične zahtjeve što ih književnost koju su napisale žene postavlja pred čin adaptacije. Najzad, posebno nas zanimaju radovi koji analiziraju kako feministička kritika pristupa adaptaciji, te – šire – različitim presjecištima književnosti i vizualnoga.
***
Prihvatit će se izlaganja na hrvatskom i engleskom jeziku.
Rok za prijave je produžen. Sažetak izlaganja (između 150 i 300 riječi) s kraćim životopisom molimo poslati do 15. rujna 2013. na adresu:
Centar za ženske studije
Dolac 8
10000 Zagreb, Hrvatska,
odnosno na e-mail adresu zagorka@zenstud.hr.
Programski odbor: Rada Borić, Gordana Bosanac, Lada Čale-Feldman, Anita Dremel, Maša Grdešić, Tatjana Jukić-Gregurić, Sandra Prlenda.
