Nakon Nade Gašić i njezinog proznog prvijenca Mirna ulica, drvored na Booksinoj se Reading grupi početkom ljeta, prema izboru urednika Krune Lokotara, čitala knjiga Ivice Ðikića Ništa sljezove boje. Što o knjizi misle Readingaši pročitajte u tekstu koji slijedi.
Kad su u Booksinu Reading grupu stigli primjerci novog romana Ivice Ðikića Ništa sljezove boje, većina polaznika s odobravanjem je prihvatila novi zadatak, neki jer su čitali Ðikićev vrlo uspješan prvijenac Ciklus Columbia, neki jer ga prate u Feralu gdje radi kao novinar, a neki zbog debljine knjige od jedva 130 stranica. Pokazalo se da smo bili u pravu što se tiče očekivanja - knjiga je svima bila dobra, a nekima čak i izvrsna.
Ova sažeta zbirka kratkih priča (točnije njih tri) nepretenciozan je prikaz naizgled nepovezanih sudbina ljudi različitih dobnih skupina na čije je živote što posredno što neposredno utjecala ratna situacija. Pritom autor ne inzistira isključivo na domovinskom ratu, već se tu nalazi i neki imaginarni rat u nekoj imaginarnoj balkanskoj zemlji. Kako je Ðikić sam rekao prilikom gostovanja u Booksi, rat je iskustvo koje ga je zauvijek promijenilo i utjecalo na njegov život pa stoga stalno ima potrebu pisati o tome, bez obzira djelovala ta tema trenutno pomalo isprano u Hrvatskoj. No, rat kakvog ga Ðikić opisuje nisu uzbune i podrumi, nisu toliko ni otvorena ratišta pa ni izbjeglištvo, već više razne poslijeratne situacije.
Ono što nam je kao čitateljima posebno progovorilo jednostavne su situacije iz kojih autor izvlači i raspliće priču u prilično neočekivanim smjerovima. U naizgled predvidljivim trenucima autor nas uspijeva iznenaditi ubacujući komentare sporednih likova na djela glavnih 'junaka' kojima se osporavaju njihova uvjerenja, a mjestimice i upozorava na njihov kukavičluk, odnosno nedjelovanje. Istinskih protagonista nema, niti jedan lik nije izrazito pozitivan, a u kolikoj mjeri autor osuđuje svoje likove ili ih samo dokumentira, nismo se mogli složiti. Ðikić nas zbunjuje svojim literarnim postupcima i upravo u tome leži čar ovih priča - preusmjerava fokus s naizgled 'važnih' ljudi na prvotno sporedne likove, prikazujući perspektive s kojima se nemamo često prilike susresti.
Tako se npr. u prvoj priči 'Zeleni dvorac' odmiče od lika ratnog zločinca, čije višedesetljetno služenje zatvorske kazne održava na životu ustanovu smještenu u neimenovanoj zabiti, i preusmjerava na zatvorske zaposlenike, obitelj koja zbog jednog zatvorenika provodi čitav život u instituciji čija se funkcija gubi, čime se gubi i smisao njihovog postojanja. Tu se više ne susrećemo sa standardnim principom davanja na važnosti čovjeku koji je život proveo kao visokopozicionirani ratni zločinac, već se upoznajemo s apsurdom rata kroz priču agorafobične obitelji, na koju je rat djelovao posredno, smjestivši ih u izoliranu okolinu iz koje nemaju hrabrosti otići jer se boje promjene. Dokle sežu ratne posljedice, one manje vidljive javnosti, o kojima ne pišu novine i ne izvještava televizija, počinje se rasplitati u prvoj priči ove knjige. Susrećemo tu i izgubljenog novinara čije istraživanje o tobožnim 'važnim ljudima' koji su obilježili povijest postaje upitno kad se suoči s realnošću iskustva ljudi koji su te stvari uistinu proživjeli i ne upadaju u zamku mistifikacije temeljnih zala u svijetu, kao što je rat. Susrećemo tu i mladića čija ga krivica zbog nesudjelovanja u ratu vodi u samoprijezir i nemogućnost ostvarivanja normalnih odnosa ili starca čije nekadašnje sudjelovanje u ratu prati ne samo njegov cijeli život, već i život njegove djece i unuka, nastavljajući se generacijama.
Situacije o kojima Ðikić piše nisu u potpunosti apstraktne pa nam je tako druga priča 'Probaj zaspati, molim te' bila najbliža kao čitateljima jer smo lako mogli zamisliti sve o čemu piše kao nešto što se događa i u našim kvartovima ili malim mjestima. No, to je i logično s obzirom da je knjiga djelomično inspirirana autentičnim novinskim tekstovima i povijesnim dokumentima za koje su se neki od nas sjetili da su ih čitali u Crnim kronikama novina, a koji su lako mogli poslužiti kao temelj ovih priča.
Što još reći o ovoj snažnoj 'knjižici', a da se ne oda previše sadržaj? Ako očekujete odgovor na pitanje zašto Ništa sljezove boje, nećemo vam otkriti, već samo natuknuti da je na autora uvelike utjecala knjiga Branka Ćopića Bašta sljezove boje. Treća priča u knjizi 'Kao da ništa nije bilo' posvećena je upravo Branku Ćopiću.
Ništa sljezove boje knjiga je koja je jednostavno suvremena, a opet svevremenska. Čitali smo je u dahu, no ipak nas je ostavila još dugo sa zamišljenim pogledom na licu, a da nismo bili sigurni zašto. Da li se u njoj autor obračunava s ljudima čije postupke prezire ili možda sam sa sobom ili možda svima nama koji povremeno upadnemo u patetiku rata daje pljusku da se probudimo – ostaje nejasno, jer nam je pomalo teško prihvatiti činjenicu da je istovremeno i uistinu genijalno uspio ostvariti sve to.
Za Reading grupu - Petra Sapun
