Will Self kojeg u Hrvatskoj čitamo zahvaljujući Celeberovim izdanjima prošle je godine objavio knjigu The Book of Dave, a nova, The Butt, koju nam sprema za 2008. alegorijski govori o invaziji na Irak. O njegovim čitateljskim navikama s autorom je porazgovarala Sarah Kinson iz Guardiana.
Koju ste knjigu najviše voljeli kad ste bili dijete?
Kad sam bio dijete nisam imao omiljenu knjigu, nikad je nisam imao i čudi me da ljudi uopće imaju omiljene knjige. Imao sam ploču na 45 okretaja s nekim scenama iz Alice u zemlji čudesa uključujući scenu čajanke kod Ludog šeširdžije, pa kad sam knjigu napokon dobio u ruke činilo mi se da je već znam, i upravo taj deja-entendu (već čuto, op.prev.) osjećaj najviše cijenim u dječjoj književnosti.
Što čitate svojoj djeci?
S devetogodišnjakom Eagle of the Ninth Rosemary Sutcliffe, a s najmlađim smo u fazi Moominland in Winter, koja zaziva kliničku depresiju kao malošto na što ćete u životu naići.
Kad ste odrastali je li bilo knjiga u vašoj kući?
Da. Moj je otac bio akademik, a majka mi je radila u izdavaštvu. Kuća je bilo ogromno i neuredno odlagalište njihovih ogromnih i isto tako neurednih umova.
Kako ste se zainteresirali za pisanje?
Na to su definitivno utjecali moji roditelji. Imali su vlastiti sustav vrijednosti zastupljen u svojim knjigama. Kanon im je bio njihov primjerak Critique of Judgement.
Što vas je tjeralo na pisanje kad ste počinjali?
Nema mi uzbudljivije pomisli od intimnosti koju pisanom riječju postižem s čitateljem. Upoznajemo se na stranici, goli i bez ukrasa; ne postoje klasa, rasa, spol, seksualni identitet, dob ni nacionalnost. Čitatelj kojeg tražim je tautologija – jer je on/ona upravo ona osoba koja želi pročitati što sam napisao, i u tom je smislu pisanje paradigma najveće intimnosti. Oh, naravno, tu je i ta usrana slava i brijanje uokolo u svilenom odijelu i katamit koji mi reže nokte na nogama – to me isto natjeralo da pišem.
Smatrate li da je lako pisati? Postaje li pisanje s vremenom lakše?
Ponekad je teško, ponekad lako. To varira. Na praktičnoj razini sve je lakše jer poznaješ zanat. Ali meni u emocionalnoj sferi postaje sve teže, sve zahtjevnije i sve manje katarzično.
Što vas danas tjera na pisanje?
Iste stvari koju su me oduvijek tjerale da pišem. Pisanje je moj način promišljanja svijeta oko mene. I megalomanija – volim osjećaj da kreiram svijet kojeg samo ja kontroliram. Poezija – oduševljenje mogućnošću da misao doživim kao riječi i riječi kao misao. E, da, i to je ono čime zarađujem za život. Većinu svog radnog vijeka činim baš to i ne bi me se moglo zaposliti u nekoj drugoj branši.
Kako pišete, imate li neku dnevnu rutinu koje se držite?
Skice pišem što ranije ujutro, pa drugu, pa treću verziju. Prepravljam. Kad je skica 80% dovršena, počinjem na drugoj verziji pa imam niz radnih nacrta – to mi pomaže da knjigu sagledam u cjelini. Pri kraju ubrzavam, jer sam obično blizu ili sam već premašio rok za predaju rukopisa.
U vašem poslu čovjek puno vremena provede sam. Kako se nosite s tim?
Pomažu mi rituali. Pušenje – lule, cigare, posebne marke, sva ta oprema i ostala sranja. Kava, čaj, čudne mješavine – na stolu imam grijalo. Fetiš su mi pisaće mašine, kemijske itd. Ali u globalu, imam zdrav apetit prema samoći. Ako to nemate, ni ne možete biti pisac.
Jeste li dobili kakav dobar savjet kad ste počinjali pisati?
Ne boj se da će ti ljudi ukrasti ideju. Ako imalo valjaš, vlastitih ćeš ideja imati napretek. Oni koju moraju krasti tvoje ideje nikada neće imati vlastite i treba ih žaliti.
Što biste savjetovali novopečenim piscima?
Dobro promislite želite li se uistinu ovime baviti. U svijetu se svakih 40 sekundi objavi jedna knjiga. Jako je teško doći do čitatelja. Ozbiljnih pisaca (znate što mislim) u Britaniji, onih koji se u potpunosti prehranjuju pisanjem ima toliko da bi svi stali na omanju zabavu s koktelima.
Postoji li tajni recept za pisanje?
Poput svih ostalih kreativnih vještina, talent za pisanje mora postojati, ali ga se mora pravilno njegovati. Dio svega je čelična volja, morate biti spremni proniknuti duboko u sebe i osluškivati zvukove iz vlastite psihe, bez obzira koliko je to neugodno.
Na čemu trenutno radite?
Na romanu The Butt. Radi se o alegoriji napada na Irak tj. o alegoriji toga kako su američki i britanski liberali reagirali na invaziju. Bloomsbury će je objaviti u travnju sljedeće godine – ako je dotad napišem!
