Page arrow

Sa(n)jamske kronike - 2. dio

Large 79435196 2594692774150674 5835200047892922368 n Izložba fotografija Igora Zirojevića u sklopu Sa(n)jma
Četvrtak
19.12.2019.


13. prosinca

Suton uz knjigu: Vesna Marić: Plava ptica

Novi dan u Puli nastavio se starom kišom, a šljapkanje s vodom u cipelama i hvatanje silovitih odbjeglih kišobrana savršeno se stopilo s raspoloženjem izazvanim viješću da je najiščekivaniji gost Sajma Orhan Pamuk, čije je prvo pojavljivanje na programu bilo zakazano za petak navečer, zbog obiteljskih razloga bio primoran otkazati svoje putovanje. Booksina knjigoizviđačka ekipa ipak se nije dala smesti i obeshrabriti te je pažnju preusmjerila na ostale, domaćoj publici možda manje poznate, ali nipošto manje zanimljive autore.

Crveni tepih Doma hrvatskih branitelja ovaj put izviđače je, poput Aladinovog ćilima, žustro proveo kroz sam sajam Sajma – tematski i uredno posložena izdanja po zidovima, policama i stolovima, kao na izložbi, stvorili su od Doma nešto gotovo kao umjetničku instalaciju, ogromnu raskošnu škrinju sa šarenim papirnatim blagom. A kakvo je olakšanje sajmašima odgojenima na interliberskom košmaru bilo hoditi kroz knjige, a u isto vrijeme biti sposobni udisati zrak i ne bivati udarani laktovima i ostalim dijelovima tuđih tjelesa!

Prva lica koja su knjigoizviđači zatekli na pozornici sudjelovala su ondje u opuštenom razgovoru o knjizi Vesne Marić Plava ptica. Fotelje pored hercegovačko-engleske autorice zauzeli su Sandorfov Ivan Sršen, Vesnin kolega Mostarac Marko Tomaš te moderator Emir Imamović Pirke. Plava ptica autobiografski je roman autorice, a radnja mu počinje kada ona kao šesnaestogodišnjakinja kao izbjeglica odlazi iz Bosne i Hercegovine u Englesku. Roman je zanimljiv jer je prvo autoričino izdanje na nekom južnoslavenskom jeziku – ona, naime, piše na engleskom jeziku, a Plava ptica hrvatski je prijevod djela. Osim što je knjigu izdao, Ivan Sršen ju je s engleskog i preveo, pohvalivši je kao za čitanje jednostavnu i pitku. Njenu važnost za domaću publiku označio je mnogo većom od one za englesku, upravo zbog mogućnosti iskrenijeg poistovjećivanja i shvaćanja.  

Imamović Pirke istaknuo je da kod Marić nema naknadne pameti – ona mlađu sebe ne popravlja niti nariče nad svojom ili tuđom tužnom sudbinom, što roman čini autentičnim. Jedan od prvih čitatelja bio je pjesnik Marko Tomaš koji je (uz povremeno nonšalantno i nepravedno oduzimanje pozornosti autorici) rekao kako je roman veoma blizak njegovim vlastitim izbjegličkim iskustvima i pitanjima identiteta. Iznenađujuće skrušeno priznanje Vesne Marić bilo je da je ovakav roman, koji prati gotovo većinu njenog života, napisala u samo dva mjeseca.

Slavenski đardin: Jevgenij Vodolazkin: Lavr

Čast zaključenja devetog dana Sajma (počašćenost je, zapravo, obostrana) imao je nagrađivani ruski pisac, znanstvenik i vrsni pripovjedač Jevgenij Vodolazkin. Domaćoj publici već poznat po romanu Avijatičar u kojem se bavi periodom 20. stoljeća u Rusiji, na Sajmu je predstavio svoju drugu u nas prevedenu knjigu Lavr. S njim je razgovarala Ivana Peruško Vindakijević, koja je odmah na početku istaknula da je suvremena ruska književnost bez njega nezamisliva, a sudjelovao je i Igor Buljan, prevoditelj oba djela. Vodolazkin je u svojoj fotelji sjedio mirno i nepokretno, gotovo tromo, a u razgovoru je sudjelovao i na pitanja odgovarao – anegdotama, a njegov nastup bio je popraćen svesrdnim smijehom prisutnih.

Pisci, prema Vodolazkinu, snose veću odgovornost od ljudi koji književnost istražuju i o njoj pišu te ih je usporedio s liječnicima – ne daj Bože da oni pogriješe. Sam čin pisanja važnu ulogu igra i u životima likova njegovih djela jer ti homo scribensi otimaju povijest zaboravu. Ipak, Lavra ne definira kao povijesni roman već žitje (svetački životopis) novog tipa. U tom izrazu očituje se njemu svojstven crni humor – naime, preuzeo ga je od čovjeka protiv kojeg se bori cijeli svoj život, Lenjina, i njegove kovanice partija novog tipa. Ipak, to njegovo žitje napisano je suvremenim književnim sredstvima. No, premda mnogi definiraju Lavra kao postmodernističko djelo, Vodolazkin tvrdi da je on ipak tipično srednjovjekovan. On ne poriče važnost postmodernizma i tvrdi da je za sobom ostavio mnoge dobre stvari te da je počistio kulturu. Iako destruktivan, doveo je do konstruktivnosti – Vodolazkin ga voli poput gorkih lijekova.

Radnja Lavra događa se u 15. stoljeću te je srednjovjekovna kultura važna je i na njegovoj jezičnoj razini, stoga glavni junak govori i na staroruskom jeziku. Vodolazkin piše jednostavnim, oštrim i preciznim, ali i slikovitim jezikom te barata različitim jezičnim registrima. Jezik u Lavru pisac označava kao portret ruskog kroz cijelo njegovo postojanje – on se proteže od crkvenoslavenskog jezika do suvremenog slenga. Roman je na neki način rezultat autorove profesionalne deformacije, budući da je ono što inače čita pretežno na staroruskom. To, razumljivo, znatno otežava posao prevoditelja, no Igor Buljan tome je doskočio korištenjem petnaestostoljetnog ćakavsko-ikavskog jezika u hrvatskom izdanju. 

Neki pojmovi ipak su neprevodivi na druge jezike – jedan od njih je jurodivost, važan koncept Lavra. Najbliži prijevod mogao bi biti sveta luda, no manjkav je i ne obuhvaća sve aspekte spomenute pojavnosti, upozorila je moderatorica. Vodolazkin, kome je jurodivost bliska i u privatnom i znanstvenom životu, pokušao ju je objasniti na primjeru svojih likova. Izvorno pojam pravoslavne kulture, označava potpuno iracionalni odnos prema svijetu – kako kaže Vodolazkin, netko i takav mora biti. Jurodivi se ponašaju mimo pravila, bore se protiv vraga te prividnim ludilom, uz izbjegavanje ljudske, ovozemaljske slave, žele raskrinkati ludilo svijeta.

Osim što je pisac, Vodolazkin je i znanstvenik – moderatoricu je zanimalo pomaže li mu ili odmaže ta činjenica u procesu pisanja. On je zatim uveo novog gosta – svog alter ega znanstvenika. Dok je on u procesu pisanja, znanstvenika zamoli da izađe van – tada ga nema kao što nema na Sajmu nema Pamuka. Međutim, kada nešto napiše, znanstvenika zamoli da s filološkog gledišta promotri što je napisao, a on često komentira oštrije i od Vodolazkinove supruge. Pred kraj razgovora osvrnuo se Vodolazkin, kojeg često nazivaju ruskim Umbertom Ecom, na sličnosti s onim pravim, talijanskim Umbertom Ecom. Za razliku od Ecovog zanimanja za povijest, Vodolazkin tvrdi da njega zanima povijest duše, a kao zagovaratelj filozofije personalizma smatra da je osobna povijest važnija od opće jer subjekt morala nije narod ni država, već zaseban čovjek. Osvrnuo se i na susret s Umbertom Ecom - predstavivši mu se kao njegova ruska verzija, Eco mu je izrazio sućut.

14. prosinca

Radovi u tijeku: Orhan Pamuk i njegovi prevoditelji

Boravak u Puli knjigoizviđači su zaključili sljedeći dan razgovorom prevoditelja Orhana Pamuka. Prvotno blago razočaranje i žaljenje zbog izostanka nobelovca veoma se brzo istopilo jer je tribina prevoditelja osvijetlila mnoge zanimljive aspekte njihovog rada i nijanse Pamukovih jezičnih i stilskih registara, a bez pritiska njegove prisutnosti, mogli su se i na pokoju stvar požaliti. Uz moderatoricu Azru Abadžić Navaey u razgovoru su sudjelovali osnivač zagrebačke turkologije Ekrem Čaušević, sarajevske turkologinje Sabina Bakšić i Alena Ćatović, češki turkolog Petr Kučera, njemački orijentalist Christoph K. Neumann te hrvatska turkologinja Marta Andrić, svi odreda vrsni stručnjaci i prevoditelji koji su čitateljstvu u svojim zemljama približili Pamukova djela.   

Video porukom posjetiteljima Sajma, Puljanjima i svim ljubiteljima knjiga najprije se obratio sam Pamuk – mnogo se puta ispričavši zbog nedolaska, govorio je o bliskosti sa svojom majkom i načinima na koje je svoje intimne obiteljske odnose prenio u svoja djela. Ispričao se i najavio posjet regiji jer zna da su mu knjige ondje čitanje i voljene. Osvrnuo se na knjigu Istanbul na fotografijama, koju je na Sajmu trebao predstaviti, te istaknuo da je autobiografska i da prati njegov život od 16. do 22. godine života – međutim, poručio je da nije nostalgičar, iako ga skupljanje sjećanja uveseljava. Progovorio je o užasnoj politici u Turskoj – mnogi njegovi prijatelji završavaju u zatvoru te je izrazio nesigurnost i očaj trenutne situacije. Otkrio je da dovršava novu knjigu čiju radnju je smjestio u doba kuge u Europi te najavio skori, iskupljujući posjet regiji koja s Turskom, prepoznaje, ima mnogo toga zajedničkog – slične su nam kulture i način doživljavanja svijeta, a zato mu djela ovdje i jesu toliko popularna.

Fokus se tada prebacio na prevoditelje. Azra Abadžić Navaey nazvala ih je nevidljivim tijelom teksta, šavom na sašivenoj odjeći – ne vidimo ih, tek osjećamo njihovu prisutnost. Napomenula je također da su prisutni prevoditelji, turkolozi s akademskom karijerom, zaslužni za sjajnu recepciju Pamukovih djela u svijetu jer su u svoj jezik prenijeli sve nijanse ne samo Pamukove sintakse, već i značenja koje je u svoja djela utkao. Ekrem Čaušević otkrio je da se nakon 30 godina bavljenja turskim jezikom iz akademske perspektive odlučio vratiti prevođenju nakon što je pročitao Pamukovu Zovem se crvena, koja ga je fascinirala  postmodernističkim poigravanjem fikcije i fakcije. Nazvavši je savršenom knjigom, posebice ga je u njoj, kao jezikoslovca, zaintrigirao Pamukov jezik koji je tada bio nešto sasvim novo. Mnogo je referenci na orijentalnu kulturu u njegovim djelima, i Čaušević priznaje da se bez svoje turkološke pozadine i znanja ne bi dobro snašao u prevođenju.

Petr Kučera iz Praga zaslužan je za recepciju Pamuka u Češkoj. Preveo je  njegovih devet knjiga, dakle, više od tri tisuće stranica, koliko je izbrojala moderatorica. Doista, prevoditelji provode mjesece i godine prevodeći, a Kučera se našalio da je više dana proveo s Pamukom nego sa svojom suprugom. Sa strpljivim smiješkom dodao je da je prevoditeljski posao samotan, i prevoditelji toliko vremena provode sami, često pod pritiskom izdavačkih kuća. Nekada im prevođenje ide brzo, a nekada nad jednom riječju kontempliraju sate i sate – rješenje dođe u trenucima dok se, primjerice, briju. Moderatoricu je zanimalo smatra li da prevoditelj upozna pisca kroz prijevod i ima li stoga pravo prozvati se njegovim najboljim poznavateljem, budući da toliko vremena provede razmišljajući o njegovim riječima. Kučera je priznao da se kroz tekst stvori veza s piscem, međutim, ona je u isti tren i stvarna i nestvarna. Šizofren je život prevoditelja, zaključio je, i dodao da je Pamukovo povjerenje najveća nagrada.

Šizofreno može biti i prevoditeljevo potencijalno uvjerenje da je piščev najbolji čitatelj te stoga najpozvaniji da ga interpretira. Kučera je i prevoditelj i znanstvenik, ali ustvrdio je da su to dvije različite stvari te da opasnost snobizma izbjegava tako da se drži po strani, pronalazeći najprikladnije ekvivalente i ne trudeći se tumačiti djelo. Doduše, često dođe u iskušenje da određena mjesta u tekstu objašnjava, no čak i kada se djelu potkradu historijske greške, suzdržava se intervenirati bez sugestije i dozvole samog autora.

Profesor Neumann preveo je za sada samo Pamukov Snijeg. Po profesiji povjesničar, imao je filološko obrazovanje, a istaknuo je da se za taj podvig mora biti zaljubljenik u tursku kulturu. Dotaknuo se problema slobode intervencije u izvornik i drugačijih rješenja u prevedenim izdanjima - ne vjeruje da prijevod može biti bolji od izvornika jer postoji problem traženja ekvivalenta u drugom kulturnom polju, čime se ne može dobiti isto značenje.

Pamuk u Turskoj nije najomiljeniji pisac - tome uzrok nisu samo njegovi politički stavovi, već se kritizira i njegov književni jezik koji ne podliježe turskoj gramatici te stil koji se doživljava nedorečenim. Čaušević to naziva pretjerivanjem, i problemom smatra nerazumijevanje slobode literarnog jezika - prosječan čitatelj nije naviknuo na strukturu njegovih rečenica i začudnost njegovog jezika, a dobra literatura zahtijeva napor i angažirano čitanje. Rasprava prevoditelja mogla se odvijati još dugo, dugo. Međutim, primorana suzdržati se i prilagoditi formatu i vremenskom ograničenju, premjestila se, veoma vjerojatno, negdje drugdje nakon napuštanja pozornice. 

Premjestiti se iz lijepih prostorija Sajma na kontinentalno usmjeren autobus, i to baš kad je u Puli zasjalo sunce, a cipele se prosušile, morali su i Booksini knjigoizviđači. Kao u opisima izleta iz osnovnoškolskih zadaćnica, i ovdje će primjetiti da im je Sajam ostao u lijepom sjećanju. Među brojnim programima raznolikih formata (i uglavnom stručnih sudionika), čiju je izvrsnu isproduciranost ometalo tek škripanje parketa pod potplatima posjetitelja i poneko nevješto držanje mikrofona, najzanimljivijima su se istaknula gostovanja značajnih ruskih pisaca i njihovo ustrajanje na suočavanju s prošlošću, veoma lako primjenjivo na nama blizak prostor i kontekst.

Posebno je ostalo zapamćeno gostovanje Pamukovih prevoditelja koji su u središte pozornosti stavili čitav zbir problematika i odluka koje prevoditeljski posao podrazumijeva, a koji velikoj većini publike ostaje nezamijećen (dakako, valja spomenuti i konsekutivne prevoditelje koji, mada i uz poneko drhtavo javno nastupanje, daju najbolje od sebe da književni razgovori ne izgube dinamiku i da u komunikacijske kanale ne zaluta buka). Naprežući očne mišiće loveći posljednje morske prizore, izviđačima je preostalo tek nadati se daljnjim književnim problematiziranjima idućih izdanja već dobrano stasalog Sajma.   

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu