Srijeda
10.10.2007.

Razgovor s Norbertom Gstreinom

booksa



A+ A-

Roman Zanat ubijanja Norberta Gstreina koji je kod nas vrlo nedavno objavila Fraktura podigao je dosta prašine, kako u Njemačkoj, tako i kod nas. Kako je rekao Boris Perić, prevoditelj knjige, radi se o zanatski vrlo dobroj prozi koja udovoljava svim zahtjevima hrvatskog romana od početka rata naovamo. Gstrein iz svoje hamburške perspektive promatra naš rat ili točnije – opisuje opserviranje opservatora koji opservira pisanje o nama. Ovo dvostruko promatranje i u potpunosti drugačija promatračka pozicija nešto su novo za nas. „Ako želimo da se o našem ratu govori, a želimo,“ rekao je Perić, „dobili smo knjigu i to je velika stvar.“

U razgovoru u Booksi Gstrein je govorio o nesporazumima koji su nastali zbog pogrešnih interpretacija i iščitavanja knjige Zanat ubijanja.

Engleske godine priča su o ratu, egzilu i književnom falsifikatu. Zanat ubijanja problematizira pravo na pripovijedanje priče, a napisali ste i esej 'Kome pripada priča'. Zbog čega ste zaokupljeni temom vjerodostojnosti, povijesti kao skupa falsifikata?
Za mene je bit pripovijedanja vjerodostojnost. Bitno mi je da kod pripovijedanja imam pripovjedače koji preispituju stvarnost, koji su skeptici, a ne nekog sveznajućeg pripovjedača. Kod pisanja vrlo mi je bitna etičnost. U modernoj književnosti, najbolji primjer takvog pripovijedanja bio bi Nabokov koji ima nadasve nevjerodostojne pripovjedače. Na taj se način stvara jedna fiktivna stvarnost.

Tko ima pravo ispričati priču? Upravo to je pitanje i potakla vaša knjiga.
U Njemačkoj se razvila žestoka rasprava na ovu temu. Istina je da sam imao prijatelja iz studentskih dana iz Innsbrücka koji je poginuo na Kosovu. Postavilo se pitanje imam li ja pravo posvojiti njegovu priču, njegovu istinu i od toga napraviti roman? Ono što ja mogu reći jest da je upravo to tematika moje knjige. Upravo se moji likovi preispituju imaju li pravo na tako nešto. Da su kritičari pažljivije čitali shvatili bi da su to i moje dvojbe, da se ja preispitujem, da se i ja pitam koliko je to etično.

Čitava ta rasprava u Njemačkoj nije bila baš zanimljiva. Umjesto da zauzmu stav o tome 'tko na što ima pravo' kritičari su raspredali o tome tko se krije iza kojeg lika. Krije li se iza jednog mog lika Handke ili netko drugi.

Moj zaključak bio je da se ne može pisati o ratu na način kako su to radili novinari. Stvorio sam vrlo antipatične likove zbog kojih se sad možemo složiti da se vrlo loše piše o ratu, no, to ne znači da se o njemu ne bi trebalo pisati. Prije rata u Hrvatskoj postojale su neke slike iz povijesti, slike fašista i antifašista, zbog kojih je, mislim, i došlo do nesporazuma. Smatralo se da je to što se događalo paralela događanjima od '41 do '45.

Zanat ubijanja govori o nedavnoj prošlosti na Balkanu. Kako ste se vi kao Austrijanac odlučili pisati o tome? Je li postojao kakav strah?
Strah uvijek postoji i razmišljanje o tome kako to ne smijem raditi. Puno mi je teže bilo pisati ovu knjigu od Engleskih godina koja govori o 2. svjetskom ratu prema kojem postoji određena distanca. Što se tiče Balkana, ta perspektiva još ne postoji. No, bilo mi je bitno naglasiti da se o tome treba što više čitati, slušati i iščitavati ne bi li se pronašla srž svega.

S druge strane, vjerujem da tema sama traži autora. Kroz 2000. i 2001. dosta sam boravio u Hrvatskoj i mogao bih reći, na neki poetičan način, da me priroda inspirirala da tu prazninu, taj dalmatinski krš, pokušam nekako 'ispuniti'.

Knjiga vrvi od detalja iz rata, toponima, hrvatskih intelektualaca i njihovih knjiga. Koliko i kako ste se pripremali za pisanje?
Moram priznati da iza svih tih toponima i znanja stoji i veliko neznanje. Služio sam se nekim općim činjenicama i nadam se da sam uspio stvoriti jedan vjerodostojni svijet.

'Die Welt' vas je na neki način usporedio s Mannom i Kafkom. Koliko se prepoznajete u toj usporedbi i koliko su vam ta dva pisca bitna?
Nisam se puno bavio njemačkom književnošću, čitao sam ih kao mlađi. Mene više zanima Faulkner koji je pisao protiv ideje vremena kao nečeg linearnog. Za njega je vrijeme postojalo na nekoliko razina, odvijalo se paralelno. Više sam čitao Krležu od Thomasa Manna i smatram da je bolji.

Što čitate danas? Nađu li se kakve zabavne knjige, krimići, komedije,…?
Da, naravno. Nekad prije čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, ali to je bilo onda kad sam vjerovao da ću beskrajno dugo živjeti. Danas sam izbirljiv.

Austrijanac ste koji živi i radi u Njemačkoj. Osjećate li se ponekad kao gastarbeiter?
Biti gastarbeiter nešto je vrlo lijepo – izbjegavate uloge koje imate u domovini zbog svog porijekla, gdje ljudi o vama misle da ste taj i taj zbog tog i tog. Ja sam si sam dao svoju ulogu.

Razgovarala Miljenka Buljević

Norbert Gstrein rođen je 1961. u Milsu (Tirol), trenutno živi u Hamburgu i Londonu. Studirao je matematiku, a doktorirao s temom iz filozofije jezika. Proslavio se već prvim djelom, pripovijetkom Jedan (1988), hvaljenom zbog teme i načina pisanja u kojem se neprestano izmjenjuju perspektive. Isti je stil brusio u sljedećim djelima, romanu Registar, noveli O2 i reportaži Trgovinski savjet, u kojima čitatelju pruža bezbroj interpretacija i podataka, ali nikada 'pravu istinu'. Slijede romani Engleske godine (1999) i Autoportret s mrtvacem (2002), te najnoviji Zanat ubijanja (2003) koji govori o ratu na Balkanu, te esej Kome pripada priča (2004) Primio je među ostalima književnu nagradu Berlina, nagradu Alfred Döblin, književnu nagradu zaklade Konrad Adenauer, nagradu Uwe Johnson i nagradu Franz Nabl grada Graza. 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.