Petak
10.04.2009.

Omnibus za nekritične B.B.B.-ovce

m.m.



A+ A-

Što zbog činjenice da postoje torrenti, što zbog toga što nas je najdraži mužić počastio s JVC-om promjera metar i pet centimetara, no najviše zbog toga što filmove preferiram gledati u komoditetu vlastitog kauča i pod decibelažom koja ne oglušuje, u kinu nisam bila već duže vrijeme. Ipak, velika očekivanja od ekranizacije Balenovićevih Metastaza (o kojima smo pisali ovdje, ovdje, pa čak i ovdje, a ovdje smo pisali o istoimenoj Kerempuhovoj inscenaciji) nisu mi dopustila čekati da ih se neki nadobudni domaći pirat sjeti pustiti u promet.

Velika očekivanja od filma bila su vezana uz izrazitu filmičnost same knjige, čija je sjajna ekspozicija – jedan lik, jedno poglavlje – nasreću iskorištena i u samom filmu.  Time smo prekrižili moj strah broj jedan, da će redatelj i scenarist (Branko Schmidt i Ognjen Sviličić) uspjeti zanemariti na pladnju ponuđeni im omnibus. Strepnja broj dva ticala se nanovog gledanja Renea Bitorajca u ulozi purgerskog štemera. Njegov opetovani 'Kuiš, ono, buraz!' repertoar nekako mi se bio istrošio i smatrala sam da mu ne čini uslugu u smislu glumačkog iskustva. No, onda sam dobila šaku u lice. Bitorajčevu. Kao što njegov lik, prototip branitelja-petespeovca-bebebeovca-vulgarisa-zagrabiensisa po imenu Krpa, bukvalne u filmu dijeli svima, ne pitajući za spol, rod, godine, ali svakako za nacionalnost (premda samo pro forma), ja sam fasovala onu pjesničku, metaforičku. Bitorajac je, naime, tako dobro, rekli bismo pravo muški, odigrao najzajebanijeg igrača među četvoricom propaliteta čije priče pratimo (uz njega, tu su još Filip – Franjo Dijak, Dejo – Rakan Rushaidat i Kizo - Robert Ugrina), da sad skrušeno mislim kako je svojim ranijim tipiziranim ulogama samo fino brusio zanat da bi zasjao u Metastazama – svjesno ili nesvjesno, potpuno je svejedno.


On je u svakom slučaju najuvjerljiviji od likova, totalno je ufuran u lik autentičnog antipatičnog wifebeatera i siledžije bez savjesti, koji dane provodi u društvu najjadnijeg luzera iz ekipe, alkosa nježna srca Kize (Ugrina), jedine osobe koja podnosi njegove ispade bijesa i to dijelom zato što zna da u njegovoj blizini nikad neće ostati suha grla, a dijelom zbog toga što ga nitko drugi ne ferma baš previše. Bitorajčevom liku u prilog ide sam scenarij koji izrazito forsira navijačko-razbijačku stranu Balenovićeva prvijenca. Ona u knjizi jest prisutna, ali nikako nije glavni motiv, što u filmu postaje. I tu je osnovni problem ekranizacije.

Scenarij (kojega su prvotno pisali redatelj i autor romana, da bi kasnije prepustili posao Sviličiću) preokrenuo je i/ili izbacio najbolje dijelove originalnog teksta, a sve s ciljem da se film što bolje smjesti u navijački milje. Sviličić podbacuje u samom startu, izbacivši sa scene Mrtvog, lika čija je životna priča, zbog općeg osjećaja mučnine i besmisla koji pobuđuje u čitatelja, zapravo holografski prikaz biti Metastaza i koja bi, da je kojim slučajem bila snimljena, mogla nositi film sama za sebe, posebno uzmemo li u obzir da Schmidt kao originalni tumor vlasitih Metastaza postavlja Domovinski rat. Dakle, ta je okorjela narkomančina Mrtvi imao brata punkera koji je kao mladić završio na frontu, prije toga dovukao neku kurvicu obitelji na čuvanje, u ratu se pretvorio u prosvijetljenog domoljuba, čitaj: ustašu, da bi se iz istog vratio u lijesu, sa svim pripadajućim mu počastima. Sve se to, naravno, katastrofalno odražava na obitelj. Otac se objesi, a majka u romanu umire od raka među gomilom smeća u društvu svoga jedva živućeg sina kojeg nazivaju Mrtvim, i koji nestrpljivo čeka da joj skine vjenčani prsten s klonule ruke jer je to zadnja stvar u stanu koju nije utrapio za dop. No, redatelj i scenarist, umjesto da iskoriste ovu tipičnu hrvatsku poratnu priču iz redova socijale, odlaze u drugom smjeru. I tu izrazito narkomansku knjigu u kojoj dop funkcionira kao lifestyle istraumatizirane ratne i poratne generacije koja ne samo da nije imala šanse, nego je putem izgubila i volju, pretvaraju u film koji pliva u pivi i čije se rupe u logici motivacije (ne likova, nego autora), nastale upravo izbacivanjem priče Mrtvog, krpaju napucavanjem domoljubnih simbola u svaki ibogi kadar, zbog čega izgleda kao da se radnja filma zbiva u jeku rata. Lik Krpe, koji svojim ratnim iskustvom maše svima oko sebe, nije dovoljno simptomatičan da bi bio simbol ratom sjebane Hrvatske, jer je huligan sam po sebi i klanje i silovanje po Bosni su mu legli kao bebi zvečka, a kako su preostala dvojica likova nažalost polovično profilirani, autori su, izgleda, bili primorani pribjeći takvom prozaičnom načinu simboliziranja.


Umjesto da se čemernim zagrebačkim životnim pričama Ive Balenovića okoriste do kraja i napišu film koji ima glavu i rep, autori filma su se odlučili na epizodične scene, uskrativši tako publiku za potpuno razumijevanje glavnog lika iz knjige - Filipa, jedinog iz ekipe koji se kao nešto zalagao za bolju budućnost (to nešto su dvije godine faksa i tri godine komune). Filipa je inače odlični Franjo Dijak još i dobro odigrao, uzmemo li u obzir da mu je u filmu svijet toliko sužen da ima vrlo malo prostora za manevar – njegove su cinične opaske koje ga čine najzanimljivijim i najiteligentnijim likom u knjizi svedene na minimum, a motivacija mu je uistinu mutna. Što ga starci, koji cookie, prvi dan nakon povratka iz komune masiraju da odmah mora ić žicat posao, i zašto pobogu nisu snimili scenu u kojoj ga za taj isti posao traže pare?

Na sličan problem nailazimo i kod lika Deje (Rakan Rushaidat), čija se obiteljska okolnost u filmu mogla iskoristiti kao comic relief. Dejo je, naime, Srbin čiji otac, bivše vojno lice, ni nakon svih sranja koje je pretrpio za rata još nije prestao govoriti lepim šumadijskim srpskim, i premda je u filmu dobio nešto prostora, u knjizi mu pripada puno veći i zabavniji dio.

Film je u odnosu na knjigu uistinu ogoljen do kosti i vjerojatno bolje sjeda neupućenom gledatelju no što sjeda nekome tko je pročitao knjigu i pogledao vrlo uspjelu Kerempuhovu predstavu, kojoj je jako dobro uspjelo dočarati bijedu i beznađe čitavog jednog sloja populacije, za razliku od filma koji se orijentirao prema samo jednom njezinom dijelu – navijačima.


Iako je u intervjuu koji je nakon izlaska knjige dao našoj Miljenki Buljević autor izjavio kako se puno stavova koje iznosi u knjizi može pripisati ljudima iz svih sfera društva, Schmidt i Sviličić su radnju Metastaza odlučili smjestiti u usko područje zagrebačkog navijačkog okruženja, gdje se 'Kurac, pička, Dinamooooo'  (ispade im putem ono početno 'Kaj', al kaj ćeš kad nisu uzeli autentičnog konzultanta) izvikuju učestalo i slobodno kao da svi skupa boluju od grupnog Touretta, zbog čega će film sigurno biti hit među onima koje fura ta brija. Isti će biti oduševljeni i autentičnošću samog filma – sve su outdoor scene snimane na autentičnim, uglavnom novozagrebačkim lokacijama, iz ruke, a filmu svakako treba priznati i to da je pionir po pitanju autentičnog purgerskog slenga ulice čime se automatski izdvaja iz predvidljivo jezično ukočene domaće produkcije. To je još jedan razlog zašto će ga popušiti svi B.B.B.-ovci, a hoće li isti uopće skužiti da ovaj film, usprkos šatri, nije hommage ni njima ni Zagrebu, već upravo suprotno, teško je reći, s obzirom da su, navode mediji, oduševljeno sudjelovali u snimanju goreportretirane masovke.

Metastazethe movie, reklamiraju se kao hrvatski Trainspotting, marketing je odrađen svjetski, ekipa pohodi kina, kokice se jedu ko lude... I film je čak i okej – preporučam. No, u usporedbi s predloškom ipak je plošan i to, onak, do jaja.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.