Poezija na živo: Marija Dejanović

U online verziji tribine u goste nam iz druge vremenske i klimatske zone putem Zooma dolazi pjesnikinja Marija Dejanović.

Na tribini će Marija čitati tekstove iz neobjavljenog rukopisa radnog naslova Vidljiva kost i razgovarati o njima s voditeljem Ivanom Šamijom. Iako ovaj put prisilno bez izravnog sudjelovanja publike, i ovom tribinom želimo potaknuti razmjena iskustava pisanja i čitanja poezije te pjesničkog rada u aktualnom društvenom kontekstu.

Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski, slovenski, grčki, makedonski, bugarski, islandski, litavski i talijanski jezik. Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Grčkoj.

Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima U privremenom smještaju kod ljudi i Poplava. Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης). Završava studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva pisaca i međunarodne pjesničke platforme Versopolis.

Uz najavu nudimo vam pjesmu iz Marijinog novog rukopisa.

***

Aubade

Aubade je bizon.
Rastvara svoje rogove kao lopoč,
a voda je rosa ishlapjela uslijed pokreta vrata
prema gore. Ta izmaglica skuplja se u uskom,
uzdignutom sloju krzna koje prati kralježnicu
kao bijeli jelen cestovni promet
kad pada snijeg.
Bijele latice lotosa,

ili,
bijela krvna zrnca kao niske od bisera
koje vise sa krovova kad je hladno.
Aubade-dah zaleti se i pojuri svojim kratkim,
strelovitim letom,
moguće kao život bijelog zeca
i ostalih bijelih životinja.

Aubade: jedino je on u cijelom prizoru smeđ.

Sve je ostalo bijelo, svugdje
gdje god malena puška oka
presvučenog tankom mrazovom opnom
može načiniti trapez.
Jedino je smeđe stablo s četiri korijena
i sa dvije grane.

Ne znam zašto, aubade

me podsjetio na žonglera
koji čeka da se na pješačkom prijelazu
pojavi zeleno svjetlo. Zatim počne bacati u zrak
prašnjave teniske lopte,
kuglu po kuglu,
nalik na velike, pretjerano pravilne orahe,
tup.
Kad bi bar jedna ispala na mokru cestu,
otkotrljala bi se pod haube auta
koji čekaju znak da krenu
i dan bi bio osiromašen.

Ovako, nema greške.
Nema blata na rukama.

Moja je ljubav
lovac koji nišani
u prazan prostor između rogova.