Urednički posao zapravo je prilično misteriozan većini ljudi, možda i svima osim samim urednicima. Rad na tekstu prije samoga objavljivanja trebao bi biti ključan, no sasvim je jasno da kvaliteta tog 'rada' izuzetno varira od izdavača do izdavača, i od urednika do urednika. O uređivanju knjiga, značaju tog posla kao i statusu urednika, razgovarali smo s nekim od najpoznatijih urednika u Hrvatskoj.
***
Prije nekoliko godina u SAD-u je objavljena knjiga pod naslovom Beginners. Riječ je o zbirci kratkih priča koja je vjerojatno bolje od bilo koje knjige dotad pokazala što to znači urednički posao u kontekstu književnosti. Naime, Beginners je zapravo originalna verzija zbirke priča O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi Raymonda Carvera, dakle prije nego što je se dohvatio Gordon Lish, znameniti američki urednik koji je surađivao s nizom poznatih američkih književnika.
Kritika je godinama ukazivala na 'autorski' doprinos Gordona Lisha, a neki su otišli toliko daleko da su upravo Carverovog urednika proglasili najzaslužnijim za uspjeh ovog djela, zbog poznatog principa 'manje je više' za koji je zaslužan Lish, a ne Raymond Carver koji je cjelokupnu kontrolu i rad na tekstu prepustio svome uredniku. Iako su dobri poznavatelji američke književnosti bili svjesni važne uloge urednika, ogromna većina čitatelja smatra radikalni minimalizam Carverovom invencijom, premda je usporedbom ovih dviju zbirki sasvim jasno da je njegov urednik najzaslužniji za to. Ovdje dolazimo do pitanja statusa urednika, kao i do pitanja važnosti uredničkog posla.
Da je urednik najvažnija osoba u objavljivanju knjige smatra Irena Lukšić, jedna od najcjenjenijih urednica u Hrvatskoj, koja je za svoj rad dobila čitav niz nagrada i priznanja.
- Danas je dobar urednik glavni arhitekt izdavačke kuće. On osmišljava nakladničke nizove, bira rukopise, oprema knjige pogovorima i komentarima, i smišlja te realizira marketinški pristup publici – tvrdi Irena Lukšić.
No, iako je sasvim jasno da je urednički rad na tekstu najvažniji dio u procesu objavljivanja knjige, neki su se izdavači posljednjih godina u potpunosti odrekli uređivanja. U pitanju je zapravo sasvim bizarna strategija koja bi, recimo, u Sjedinjenim Državama bila potpuno nezamisliva. Irena Lukšić objašnjava nestanak urednika upravo nerazumijevanjem što to posao urednika zapravo jest.
- Oduvijek je, mislim, postojao nesrazmjer između onoga što se vidi u poslu urednika i onoga što urednikov posao stvarno uključuje. U prvom slučaju površni ljudi zaključuju da je urednik osoba koja minimalno koordinira rad autora ili prevoditelja i lektora, korektora, direktora i knjigovođe, što će reći da po nečijoj preporuci prima rukopis i onda ga šalje dalje u proizvodnju. Takvo je shvaćanje dovelo do mjestimičnog nestanka urednika, jer se mislilo da će se bez njegova posredovanja uštedjeti na troškovima proizvodnje knjige. Znam dosta izdavača koji nemaju ni urednika ni pripadajući servis obrade rukopisa nego se hvale kako je, eto, autor sve sam obavio i tako sveo troškove na minimum. Kad zavirimo među korice takve 'sam svoj majstor' knjige, uočavamo koliko su važne ruke svakog majstora u lancu, a ponajviše urednika koji sve poslove diskretno drži na uzdi.
Možemo li urednički posao usporediti s ulogom nogometnog suca? Jedna od najotrcanijih frazetina u nogometu jest ona o tome kako je najbolji sudac onaj kojeg se uopće ne primijeti na terenu. Analogno tome, je li urednik uspješan onda kada čitatelj, zauzet tekstom, uopće ne pogleda na početak knjige gdje se nalazi ime urednika? Roman Simić Bodrožić, urednik izdavačke kuće Fraktura smatra da je to poželjan slučaj:
- S pozicije čitatelja, bolje je da se urednik ne vidi, zašto bi uostalom i trebao. Ali što se autora tiče, valja im pružiti kompletan tretman, moraju znati da si tekst čitao s najvećom mogućom pažnjom, da ti mogu vjerovati, makar se i ne slagali s tobom.
Josip Pandurić, urednik cijenjene izdavačke kuće Disput, kaže kako je urednički posao uglavnom nevidljiv čitatelju, osim kada je u pitanju negativni aspekt:
- Uredničke je greške u objavljenoj knjizi – počevši od onih konceptualnih, preko činjeničnih / podatkovnih, pa sve do banalnih tipfelerskih – prilično lako uočiti, za razliku od svega onoga dobroga što je urednik obavio i 'spasio', jer to se ne vidi; vidjelo bi se, u formi greške, jedino da to nije obavio. Urednik je dakle urednik samo po greški...
Čovjek bi na prvi pogled mogao doći do zaključka da je većini čitatelja urednički posao potpuno izvan percepcije, da čitatelje uopće ne zanima tko je urednik. No, upravo ono 'na prvi pogled' ovdje je ključna odrednica. Naime, u Hrvatskoj postoji dosta duga tradicija snažnih urednika koje bismo gotovo mogli nazvati urednicima-autorima, ljudima s izuzetnim reputacijama koji godinama nose određenu ediciju, bilo da je riječ o, kako je često nazivaju, 'kultnoj' biblioteci Hit Zlatka Crnkovića ili zadnjih nekoliko godina izuzetnoj i nagrađivanoj ediciji Na tragu klasika koju uređuje Irena Lukšić.
Posljednjih je godina takav status urednika-zvijezde u Hrvatskoj kulminirao pa se tako sve češće može naići na raznorazne edicije i biblioteke u kojima je ime urednika izdvojeno u sam naziv, pa tako imamo razne biblioteke 'Taj i taj bira za vas', 'XY vam predstavlja' i slično. Neki urednici u svrhu marketinga posuđuju izdavačkoj kući svoje ime i time postaju nekom vrstom zaštitne mreže za izdavače, koji su u Hrvatskoj u većini slučajeva ekvilibristi koji nastoje ne pasti u financijski ponor. Takav tip urednika ne bi bilo pogrešno usporediti s holivudskim redateljima koji daju svoje ime producentima filma, iako sa samim filmom imaju slabe ili nikakve veze, jer će mnogi gledatelji odabrati film koji ima veliki naslov 'David Lynch presents' ili 'Quentin Tarantino vam predstavlja'. Naravno, ovdje dolazimo na sklizak teren odnosa tržišta i književnosti.
- Kod nas urednici sve više osjećaju pritisak tržišta u smislu da nađu što više moguće autora koji se prodaju ili knjiga koje su potencijalni bestseleri. Taj kriterij ih čini dobrim ili lošim urednicima - smatra Dražen Katunarić, književnik i urednik izdavačke kuće Litteris.
- Tako se urednički posao često dobrim dijelom sastoji u praćenju lista bestselera. Međutim, to je sasvim pogrešan put. Tako se događa da Nobelovu nagradu dobije netko tko uopće nije ili je minimalno preveden. Urednik bi trebao više istraživati i iznutra pratiti i domaću i stranu književnost da bi mogao napraviti kvalitetan odabir.
Veoma često urednici su ujedno i pisci. Razlog tome nije samo razumijevanje uloge i značaja uredničkog posla, a koje je stečeno iskustvom na vlastitoj koži. Naime, jednostavnim istraživanjem došli smo do prilično zanimljivog podatka: u Hrvatskoj je trostruko više urednika-pisaca nego što je to u Zapadnoj Europi, dok je u Americi broj urednika-pisaca iznimno malen. Za to nije zaslužna samo specijalizacija, već i američka tradicija uredničkog rada na tekstu, gdje se urednik mora potpuno posvetiti tom poslu. S druge strane, u Hrvatskoj su, svakako zbog malenog tržišta i nemogućnosti življenja isključivo od književnog rada, mnogi autori prisiljeni baviti se još jednim poslom, a uz novinarstvo, najprivlačnije zanimanje autorima upravo je uređivački posao. Međutim, upravo je ovo katkad uzrok problema, s obzirom da neki pisci samo posuđuju svoje ime izdavaču koji ih potom potpiše kao urednike.
U razgovoru s nekoliko mladih hrvatskih pisaca, koji su ovom prilikom htjeli ostati anonimni, saznali smo da neki urednici odviše opušteno pristupaju uredničkom poslu. Naime, uređivanje knjige i suradnja s autorom često se svodi isključivo na sugestije, i to na sasvim banalnom nivou, poput 'dobre su mi pjesme, možda bih samo izbacio posljednje dvije, jer mi se čini da ih je previše' ili 'dodaj nekakav uvod na početku, da stvari budu malo jasnije'.
O onom famoznom 'radu na tekstu', koji bi trebao biti osnovni postulat, svakako kada je riječ o mlađim autorima, vrlo često nema ni govora. Standard uređivanja je na dosta niskim granama, no u pitanju je, dakako, razlika u pristupu radu od urednika do urednika. Ne samo to, Josip Pandurić ukazuje na činjenicu da se uređivanju veoma često pristupa nesavjesno jednako tako i kada je riječ o stranim autorima, pa i klasicima.
- Upravo pripremam izabrane Shakespeareove tragedije, Molièreove komedije i Čehovljeve drame u prijevodu Vladimira Gerića, sve u svemu tri podeblje knjige s dvadesetak klasičnih tekstova od kojih je njih gotovo polovica već objavljeno što u lektirnim, što u tzv. kiosk izdanjima – i ne mogu se načuditi s kakvim su sve greškama ti prijevodi bili uredno (ne i uređeno!) objavljivani. Drugo, od Disputovih domaćih autora (i prevoditelja), koji su neke svoje prethodne knjige odnosno prijevode objavili kod drugih izdavača, listom čujem da im te knjige nisu bile priređivane tako savjesno kao ova u našem izdanju, dakle s obraćanjem pažnje na sve strukturne elemente koji čine knjigu. Budući da mi pri uređivanju knjiga doista ne radimo ništa posebno i ništa više od onoga što normalni profesionalni standardi podrazumijevaju, iz tih brojnih zamjedbi iz prve ruke mogu posredno zaključiti o očigledno uobičajenom, ne baš zavidnom prosjeku ovdašnjih uređivačkih praksi...
Dražen Katunarić, pak, smatra kako je u pitanju fenomen koji je prisutan svugdje jednako.
- Na otvorenju jednog od frankfurtskih sajmova, sjećam se da je glavna primjedba bila da urednici i ne pročitaju knjige koje uređuju, odnosno izaberu ih i predaju lektorima. Mislim da takvih primjera ima i u inozemstvu i u Hrvatskoj podjednako.
Važnost urednika nikako se ne smije podcijeniti, bez obzira je li u pitanju uređivanje teksta domaćeg autora, ili, pak, klasika. Ključna razlika je, tvrdi Roman Simić Bodrožić, u manevarskom prostoru urednika, koji je bitno manji kada je riječ o djelima stranih autora:
- Rad s domaćim piscem ostavlja ti kao uredniku prostora da komuniciraš, nudiš rješenja koja ti se čine boljima, mogućnost da djelo 'popraviš' – stvari nisu nužno uklesane u kamenu. Kad radiš na djelima stranih pisaca, taj je prostor kudikamo manji, a instanca s kojom ti ostaje raditi (na sličan, ali ipak bitno drugačiji način) ona je prevoditelja. I prevoditeljski rad je autorski – oko toga nema sumnje – ali koliko god dobro obavio/la posao, prevoditelj/ica ipak ne može osrednje djelo pretvoriti u odlično. No da si ti kao urednik samo imao priliku došapnuti autoru riječ-dvije, sve je moglo završiti bitno drugačije…
Josip Pandurić kaže kako je urednik kada radi na knjizi stranih autora zapravo i koautor, mimo volje pisca čije djelo objavljuje:
- Eh, da sam pri radu na čuvenim, upravo objavljenim Posljednjim danima čovječanstva mogao konzultirati autora, Karla Krausa, da mi razotkrije 'plan minskog polja' koje je još za Prvoga svjetskog rata 'posijao' u tom svom kompleksnom remek-djelu, uštedio bi mi bar nekoliko od gotovo deset mjeseci koje sam urednički, skupa s prevoditeljem i redaktorom, posvetio odgonetavanju raznoraznih prikrivenih podkonteksta toga gusto tkanog teksta, rekonstrukciji njemu samorazumljivih a sada potpuno iščezlih političkih konotacija, iznalaženju adekvatnih prijevodnih rješenja koja će današnjem čitatelju primjereno prenijeti autorovu bespoštednu satiru... Dojma sam da sam za to vrijeme mogao urediti barem tri knjige slična, dakle golema opsega domaćih, živućih autora. Ovdje, u suradnji s domaćim autorom, urednik si koliko ti on to dopusti, odnosno koliko i kako se dogovorite, a ondje si pak, uređujući knjigu stranog autora, htio-ne htio i (su)autor mimo autorove volje. Zbog toga je i urednička odgovornost pri radu na prijevodima klasičnih djela znatno veća i ne može je se pošteno obaviti doli uz stručan timski rad.
Koliko god posao urednika bio važan, i koliko god to bilo jasno svima koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u knjižnom lancu koji počinje s piscem, a završava s čitateljem, činjenica je da ovaj posao nije ni približno dovoljno cijenjen. I dok s jedne strane imamo urednike-zvijezde koji predstavljaju knjige čitateljima, na drugom polu imamo urednike-fantome, drugim riječima nestanak urednika i njegovo potpuno izbacivanje iz rada na objavljivanju knjige. No, bez obzira na radikalne promjene u izdavaštvu zadnjih godina, i ogromnom uzletu samo-objavljivanja, a što ide ruku pod ruku s novim medijima i potiskivanjem klasične knjige u drugi plan, dobri urednici uvijek će biti nužni za dobru književnost.
Riječima Irene Lukšić:
Bez obrazovanog, okretnog i darovitog urednika nema kvalitetnog književnog života.
*** Neven Svilar
foto:
Quinn Dombrowsky
