Sukladno važećim mjerama klub Booksa je zatvoren. / Due to COVID-19 Booksa is closed.
Close
Page arrow

Tuga i slava Hrelića

Large foto hreli%c4%87 1 Fotografija: Lucija Butković.
Ponedjeljak
23.11.2020.

Zagrebački sajam Hrelić najbliže je avanturi što možete pronaći nedjeljom ujutro. Smješten pod brdom gradskog smetlišta, nalik je i nekom filmskom setu. Hrelić u zoru – osvijetljen prvim autima, bljeskom ogledala koji je neki izlagač spustio na tlo, pod nebo – priziva scene pustinje. A ako bi Hrelić imao soundtrack, zvučao bi kao raspršeni pijesak.

Kad izlagači napokon zauzmu tlo i posjetitelji prođu ulazne rampe, sajam izraste u golemu Rubikovu kocku. U smislu šarenila, a i zagonetnosti. Tek na bliži pogled, slike sajma postaju oštre: meso na vatri, lica skrivena u sjenama kombija, napušteni štand. Ovaj potonji, udaljen na čistinu, uokviren tankom žicom sunca, podsjeća na prizor apokalipse.

Iza toga, masiv. Smetlište Jakuševac koje u daljini sjaji kao srebro. Tko se dovoljno približi, mogao bi umjesto njega vidjeti neko napušteno tlo gdje su plastične vrećice zastave svih zemalja koje su ovdje kročile nogom. Tko se dovoljno približi, mogao bi vidjeti kako izgleda život lišen utega estetike i funkcionalnosti. Kako na kraju izgleda život.

Foto-Hreli-2

Ući u Hrelić je kao ući u dobru književnost. Kontakt se događa na prvu, ali tek potom otkriva se dubina, prostori koje svijest prepoznaje nekim svojim nepoznatim instrumentom. Zapravo, Hrelić jest dobra književnost. Književnost čiji se planovi umnožavaju u beskonačnost ako stanete da pogledate. Čiji su pripovjedači najpouzdaniji, do grla u časnoj riječi. Čija je forma ujedno kratka priča i najduži roman ikad.

Ako svaki tekst negdje mora početi – početi, recimo, prvom neokrhnutom rečenicom – u nedjelju, 2. studenog, Hrelić započinje povikom nekog izlagača: Ajmo zgubidani, manje priče, više siće! Ajmo!

Od tog trenutka nadalje, sve postaje priča: dva velika kombija do vrha ispunjena kliještima; gostionica Chewap sa slikom Che Guevare; izlagač koji ispred svoje hrpice stoji nijemo kao Eskim ispred rupe za pecanje.

To bi, recimo, mogli biti temelji.

Zatim, detalji. Ono što priči daje na gustoći.

Kubure. Nakit. Prostirka s likom Isusa Krista.

U kutijama, knjige. Tri za deset kuna, bez obzira na naslov. Krleža i Gide tako su česti da bi se od njih dao napraviti špil. Na šljunku pored, stari brojevi Playboya. Na ledenom zraku teško je gledati svu tu kožu.

Foto-Hreli-3

Razmišljajući o Hreliću, pokušavam shvatiti što je u njemu toliko privlačno. Ili, toliko blisko. Spoznaja me vraća vlastitom odrazu u ogledalu. Bliskost Hrelića, tako mi se čini, leži u zrcaljenju njegove i vlastite pozicije; u obećanju priče.  

Ako je čovjek, kao što nas je još učio Nietzsche, protagonist priče o identitetu, ako ga kroz život vodi magnet „velikih“ priča (ljubav, duhovnost i sl.), slično je sa sajmom. Oblikovan stvarima odnosno pričama, Hrelić neprestano taloži, generira nove. Na Hrelić se, zapravo, ide po priču. Onu kojoj ćemo sami, prateći i ucrtavajući trase sajma, određivati ritam i vrhunce.

Priču o šopingu, o uzbudljivom socijalnom kontaktu. Ispadu koji ne dopušta radni tjedan. O uspostavi rituala, kao i izmještanju iz bilo čega ritualnog, znanog.

Možda i najviše, Hrelić je priča o izmještenosti. Neslaganju imena i mjesta. Stalnoj fluidnosti. Ništa na Hreliću nije kod kuće – nijedan prsten ili čavao. Sve je tamo nakratko, sve strano ili sporno; u svakom trenutku otvoreno za pregovore. Sve pokretno.

Sve je tako i u čovjeka, nije li?

Po povratku kući, punih vrećica i glave, priče nakratko kao da su dovršene. Čovjek tada poželi neki tih i sterilan prostor; nešto poput operacijske sale.

Zadnje što mi odvlači pažnju prije odlaska je jedna registarska pločica. Počinje prvim slovima njegovog imena. U tu pločicu sada buljim kao u bijeli papir sa samo jednom riječi: ODLAZAK. Nisam sigurna, ali mogu pretpostaviti: tamo gdje živi, vijesti stižu sporo i natopljene vodom. On sjedi s kutijom šibica na koljenu; čeka da klizne, pa jednim trzajem noge kutiju vrati na mjesto. Nebo iznad njega motri tu prastaru igru kao da je vidi po prvi put.

Nisam sigurna, ali mogu pretpostaviti: dok izlazim s Hrelića, nebo se dimi kao eksploziv. Poželim reći Zbogom, ali nemam kome.

* Sve fotografije: Lucija Butković.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu