Strip: Krazy Kat

Pablo Picasso i Gertrude Stein ranih su godina prošloga stoljeća iz tjedna u tjedan zajednički prakticirali sljedeći ritual: nakon što bi joj iz SAD-a u Pariz stigao paket dnevnih i tjednih novina, Gertrude Stein bi odlazila Picassu u atelje. Prije nego što bi uspjela sjesti, Picasso bi joj iz ruke otimao svežanj novina tražeći najnoviji nastavak stripa što su ga (navodno) i Stein i Picasso bezrezervno obožavali - Krazy Kat Georgea Herrimana.

Rođen u New Orleansu 1880. godine u obitelji malog poduzetnika i krojača, Herriman je imao ponešto sličan životni put kao i njegov suvremenik, Winsor McCay – za početak, i jednom i drugom očevi nisu bili oduševljeni željama svojih sinova da život provedu črčkajući gluposti. Herriman je tako, prema želji svoga oca, trebao postati pekar – "ljudi će uvijek biti gladni kruha, a ne umjetnosti", mudro je zborio Herriman Stariji, a mlađi je sve do kraja školovanja poštivao njegove želje. To ga, međutim, nije spriječavalo da svaki slobodan trenutak provodi na pločnicima portretirajući prolaznike, učeći od starijih uličnih crtača 'tajne zanata'. Nakon što je dovršio školovanje i time formalno zadovoljio očeve zahtjeve, Herriman se 1897. godine u Los Angelesu zapošljava kao crtač-početnik u novinama, s tjednom plaćom od dva dolara. Dvije godine nakon toga odlučuje, baš kao i McCay, svoju sreću potražiti u New Yorku, a u njenu pronalaženju veliku će ulogu igrati – triput pogađajte - William Randolph Hearst.

Svoje djetinstvo Herriman je proveo seleći se s jednog na drugi kraj SAD-a. Razlog tomu nije bio samo praktični um njegova oca, koji je išao za pričama o dobroj zaradi, pokretao nekakav obrt gdje god bi dospjeo te stalno pokušavao 'uspjeti'. Osjetno snažniji pokretač obiteljskih selidbi bila je rasna netrpeljivost, odnosno zakoni o rasnoj segrenaciji što su ih donosile američke savezne države. Obitelj Herriman, doduše, nije bila crna, ali nije bila ni dovoljno bijela: kao Kreol iz New Orleansa, u čijoj je obiteljskoj povijesti bilo i afroameričkih i indijanskih gena, Herriman je zbog svoje tamne puti imao velikih problema kako s drugima, tako i sa samim sobom. Poigravanje s identitetom na različitim razinama kasnije će često tematizirati u svojim stripovima. Kada se konačno situirao u New Yorku, u sredini koja je daleko manje od ostatka Amerike bila opterećena pitanjima rasne čistoće, prijatelji i kolege s kojima je radio često su ga zvali Grk. Sam Herriman je bez prigovora prihvatio svoj novi nadimak, i tek je jednom jedinom prijatelju pred kraj života priznao da njegova obitelj nema nikakve veze s Grčkom.

Tijekom prvih desetak godina dvadesetog stoljeća Herriman crta i objavljuje stripove, karikature i sportske ilustracije za nekoliko različitih novina. Neki su od tih stripova imali kontinuitet, ali nijedan nije stekao veliku popularnost kod publike. Pa ipak, Hearstov 'New York Evening Journal' nudi mu 1910. stalni posao. Opis radnog mjesta: sportski ilustrator prije svega, a crtač stripova – kad stigne. Herriman posao prihvaća i jedva šest dana nakon toga pruža mu se prilika da radi stalni strip za nedjeljno izdanje. The Dingbat Family bio je strip tek neznatno kvalitetniji od ondašnjeg prosjeka, no u stripovskoj će povijesti ostati upamćen po sljedećem: u njemu se po prvi put pojavljuju zbunjena mačka i miš koji ju gađa ciglom u glavu. Ispočetka se taj ritual redovno ponavljao na marginama stripa, i to zato što Herriman, prema vlastitom priznanju, nije znao "što da radi sa slobodnim prostorom". S vremenom su mačka i miš počeli sve više zanimati publiku, njihove su zgode i nezgode postajale sve kompleksnije, dobili su imena (Krazy Kat i Ignatz Mouse) te, konačno, vlastiti strip 1913. godine.

Radnja tog stripa ukratko bi se dala svesti na sljedeće: Krazy, beskrajno blesav, dobrodušan i naivan mačak/mačka neustanovljiva spola (ostali likovi u stripu oslovljavaju ga/ju često u muškom, a ponekad u ženskom rodu; Herriman se nikada nije htio izjasniti o spolu Krazyja, objašnjavajući kako mu/joj takva 'konačnost' nikako ne pristaje), beznadno je zaljubljen u miša Ignatza. Ignatz, međutim, ne može podnijeti Krazyja u svojoj blizini, prvenstveno zbog njegova karaktera koji mu izrazito ide na živce, te stoga u svakom trenutku vreba priliku da ga pogodi ciglom u glavu, ne shvaćajući ni u jednom trenutku da Krazy te udarce ciglom shvaća kao izraz apsolutne ljubavi, do te mjere da je beskrajno nesretan kada ga Ignatz ne pogodi ciglom. A taj pogodak obično izostaje kada se u priču uključi policajac Bull Pupp, pas koji je potajno zaljubljen u Krazyja, koji najčešće jasno vidi što Ignatz sprema te koji, konačno, ponekad uspije spriječiti miša da odapne ciglu u smjeru Krazyjeve glave (ne shvaćajući pritom, naravno, koliku emocinalnu bol nanosi Krazyju kad udarac izostane). Tri lika i dva različita svemira: jedan u kojem živi Krazy, i drugi u kojem je ostatak svijeta.

Slijep od ljubavi prema Ignatzu, Krazy je "savršen spoj Don Quijotea i Parsifala", kako ga je opisao Gilbert Seldes, Herrimanov suvremenik, veliki prijatelj i suradnik T. S. Eliota te cijenjeni likovni kritičar. Istovremeno znatiželjan i naivan, spontan i apsolutno iskren, Krazy u pjesničkom čuđenju promatra cijeli svijet, izluđujući usput Ignatza, realista koji ne vjeruje u Djeda Božićnjaka, "obiteljskog miša s petero malih miševa koji nema vremena za glupiranje" koji do te mjere prezire Krazyjeve sentimentalne ispade i nesuvislo filozofiranje da mu cigla često ostaje jedino sredstvo za smirenje (na konkretnom primjeru, cigli prethodi otprilike ovo: u jednoj od epizoda Ignatz i Krazy gledaju zvijedu repaticu; i dok Ignatza oduševljava prizor zvijezde koja pada, Krazy ga gleda pogledom koji kombinira zbunjenost, slijepu zaljubljenost i patroniziranje te odgovara da je njemu ipak pravo čudo to "kako su sve druge zvijezde uspjele ostati na svom mjestu"). Bull Pupp je, s druge strane, također realist, ali – za razliku od Ignatza - ne i cinik. Sve ono što Ignatz ne može podnijeti, Bull Pupp tiho obožava; ljubav koju gaji prema Krazyju iznad svega je zaštitnička, ali i puna divljenja zbog djetinje naivnosti kroz koju Krazy uporno promatra svijet. Sve se ovo događa u nestalnom, snovitom okruženju Coconino Countyja, mjestu koje ponajviše podsjeća na pustinju i tzv. 'Monument Valley' u Arizoni; iza likova pozadina se mijenja u svakom sljedećem kvadratu, iako oni cijelo vrijeme zapravo stoje na jednom mjestu, pa se tako stablo pretvara u planinu, planina u kuću, a kuća u dolinu koju obasjava pustinjski Mjesec. Zbog ove atmosferičnosti, ali i zbog ritmičnosti jezika (Krazy govori čudnom mješavinom kreolskog, jidiša i bruklinskog narječja engleskog), Krazy Kat se često opisuje kao "trenutak u kojem je strip bio najbliži poeziji".

Ovaj ljubavni trokut, s ovako jednostavnom i ponavljajućom fabulom, izlazio je bez prestanka od 1913. do Herrimanove smrti 1944. godine. Široka ga publika nije dugo voljela, već do 1916. čitanost je naglo pala. Ali, jedan je obožavatelj bio važniji od svih ostalih – kao i umjetnici s početka teksta, ni William Randolph Hearst nije mogao dočekati novi broj Krazy Kata. Čak i kad je postalo očito koliko je Krazy neprofitabilan, Hearst ga je sa zadnje stranice premjestio u rubriku za umjetnost i dramu, a Herrimanu dao doživotni ugovor. Osim što ga ovako dobar ugovor nije 'uništio', još jedan detalj bitno razlikuje Georgea Herrimana od Winsora McCaya – Herrimanovo djelo nije moralo čekati smrt svoga autora kako bi bilo priznato u umjetničkim krugovima. Charlie Chaplin, Frank Capra, Jack Kerouac, E. E. Cummings, Joan Miro i Willem de Kooning samo su neka od imena što su Herrimana obožavala javno.

Hrvoje Krešić