Večer započinje u nekonvencionalnom, opuštenom tonu – umjetnici ispijaju kavu i pričaju sa svojim domaćinima. Iskustva se izmjenjuju – neka slična, neka posve različita. Spominje se kako nema viceva o Hrvatima (sigurno jer nas naši susjedi previše cijene). Litva, Latvija i Estonija pak obiluju pošalicama na račun jedni drugih (a neizostavni dodatak su i Rusi). Raspravlja se o hrani, poeziji, kulturi, komunizmu… Posebno za ovu priliku tekstovi gostiju prevedeni su na hrvatski, pa autori posebno zahvaljuju prevoditeljima koji su došli uživati i u svojem radu: Santi Domijan Zvierde, Borisu Vidoviću i Mirjani Bračko. Oko 20 sati kava je popijena i čavrljanje prestaje, a svijetla se gase kako bi čitanja započela.
Što povezuje tekstove koji su se mogli čuti na Reviji, osim činjenice da njihovi kreatori dolaze s baltičkog podneblja? Predstavljenim književnim uradcima zaista je teško naći zajednički nazivnik: Indrek Hargla u Apotekaru Melchioru gradi zapetljanu intrigu smještenu u srednjevjekovnom ženskom samostanu; Indré Valantinaité stvara poeziju najrazličitijih motiva – od mitskih i religijskih elemenata koji ukazuju na njezinu osobnu povijest, do ode teletu od čije kože su napravljene njene cipele. Triin Soomets tvrdi da je njezino stvaralaštvo autentično; ona ne percipira literarni utjecaj na svoje radove, ali ipak priznaje da smo svi proizvod nekog konteksta koji utječe – posredno ili neposredno – na naš rad (njezine riječi u ovom slučaju slične su njezinoj paradoksalnoj poeziji: "ako želiš znati istinu / vidjeti povezanost, razloge i bit / ti si poput djeteta koje zabija škare medi u trbuh").
Naposljetku, Inga Žolude čita ulomak duže priče ili kraćeg romana o paru (iako je ovo posve slobodna interpretacija – čitatelju nije posve jasno, kao što je netko iz publike u jednom trenutku konstatirao, radi li se uopće o ljudima). Žolude je slušateljima bila naročito zanimljiva jer je izmislila psovke za svoj roman. U Latviji se, naime, psuje na ruskom budući da latvijske psovke ne postoje (osim u drevnim knjigama).
Naoko posve različite autore, karaktere i tekstove ipak povezuju određeni motivi: prvi je religija (Hargla i Valantinaité uzimaju kršćansku tradiciju kao polazište svojih radova); nadalje, pojam žene dominira kod Hargle i Soomets, ali i cjelokupnoj pojavnosti i opusu Valantinaité (ova glumica, pjevačica i pjesnikinja stavlja slavljenje ženstvenosti kao središnju točku svojeg stvaralaštva). Harglin roman opisuje lukave ženske likove u samostanskoj, detektivskoj spletki. Soomets smješta ženu unutar snažnih opozicija: svetica-kurva, rezultat pokušaja-od boga stvorena, tiha sanjačica-cinična plačljivica… Čitatelj bi se, slušajući je, zbunjen mogao zapitati: što je uopće žena (a možda je baš to i bila autoričina namjera).
Za kraj, večer su označile i psovke, koje je Žolude izmislila za svoj roman, ne sluteći pritom kako će pokrenuti gorljivu raspravu nakon samih čitanja. U njezinoj rodnoj Latviji psuje se isključivo na ruskom, stoga postoji čak i Facebook inicijativa kojom Latvijci nastoje izmisliti vlastite psovke. Ovo ipak vrijedi samo za Latviju: Hargla izjavljuje da se u Estoniji psuje na materinjem jeziku, međutim, kako je Estonija povijesno gledano seljačka zemlja, psovke su vezane uz poljoprivredu. Sommets osobno ne psuje, ali konstatira da psovanje na vlastitom jeziku ima veću moć od psovanja na stranom jeziku. Ovime je završena druga večer Revije.
Osobno mi se učinio zanimljivim naglasak na religijskim motivima u djelima spomenutih autora. Kako su baltičke zemlje post-sovjetske, donedavno je na njihovom području ideološki prednjačio ateizam. Sada se situacija mijenja, a narod se vraća svojim izvornim denominacijama – katoličanstvu i luteranizmu. Baš kao i u Hrvatskoj, baltičke zemlje čine to s velikom revnošću, postavljajući religiju kao uporište kolektivnog identiteta (iznimka je Estonija gdje je 55% ateista, što je čini jednom od najsekularnijih država svijeta).
Tako Indré Valantinaité dolazi iz latvijske pokrajine Lithuanije koja je izrazito katolička; čitajući pjesme prisjeća se obrazovanja u Isusovačkoj školi, što objašnjava nerijetke religijske motive njene poezije. U svojim pjesmama ona ironizira vjeru i podsmjehuje se tradiciji, Bogu i Crkvi. Hargla opisuje ženski samostan kojim vlada sadizam nadstojnice – do ljubavi se može doći samo kroz patnju, tipična je kršćanska srednjevjekovna perspektiva (sjetimo se samo kulta mučenika ili flagelanata). Budući da estonska tradicija ne poznaje ovakav tip literature u srednjem vijeku, pa ni kasnije, moguće je da se radi o zadovoljavanju znatiželje o potencijalnoj 'egzotičnoj' historiji koju nikada nisu imali.
***
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare. 
Indrek Hargla
