Naš David

Stereotip da su vrhunski pisci ujedno i vrhunski ljudi nije točan, kao što ne vrijedi ni ideja da su veliki umjetnici mahom grozni egomanijaci. Istina je da umijeće pisanja i karakterne osobine naprosto nisu snažno povezani, baš kao ni kod drugih profesija, i da je iznimno teško naći sjajnog pisca, a još teže sjajnog čovjeka. Pronaći oboje u istoj osobi ravno je sedmici na lotu.

Booksin tajnoviti arhivar Fabio Büchersteiger često govori o Booksi kao prostoru paralelne književne povijesti, a nigdje to nije očito kao u slučaju Davida Albaharija. Albahari je poznat u javnosti kao svjetski priznati pisac, univerzalno cijenjeni prozaist, esejist i prevoditelj, suvremeni klasik, književni fenomen. No kad biste ga susreli u Booksi, vidjeli biste prije svega toplog i simpatičnog čovjeka, prepoznali biste u njemu prijatelja i prije nego što biste ga upoznali. Druženje s Davidom nije bio mitski susret s intelektualnom gromadom ni pasivno prisustvovanje autorskom monologu, nego naprosto ugodan razgovor. Bio je začudno zainteresiran za druge ljude, više je slušao nego što je govorio, a volio je sa svima dijeliti „sitnice”, što je nedavno slušao (rock'n'roll i jazz) ili što je čitao (nema što nije). Tek rijetko bi spomenuo svoj autorski rad, ovlaš i skoro uz ispriku. O književnosti je pričao ležerno i nepretenciozno, kao da čita iz hobija, ali sjaj u očima i uzbuđenje u glasu odali bi koliko mu umjetnost znači. Svatko bi odmah poželio poslušati i pročitati sve o čemu je David govorio.

Bio je i simpatično sklon prepričavati svoje snove, ne zato što im je davao neki frojdovski značaj, nego jer je u mašti proživio nešto fenomenalno što je htio odmah podijeliti s drugima. Obožavali bismo ga i da je imao najdosadnije snove i pisao najgore priče. Suvišno je reći da tome nije bilo tako.

U Booksi je vodio program „Piščev dnevnik” gdje bi ugostio pisce, kritičare i urednike čiji je rad cijenio. Razgovarali su o njegovim omiljenim temama, o pisanju i književnosti, a David je razgovorima pristupao s dječačkom znatiželjom i velikim poštovanjem, neovisno radi li se o književnim legendama poput Alberta Manguela i Davida Grossmana, tada manje poznatim lokalnim autoricama poput Ajle Terzić i Rumene Bužarovske, ili popularnim izvođačima poput Marčela. Pričali su ležerno, uz smijeh i digresije, kao staro društvo na vikendici, kao da se ne događa ništa posebno. Ali bilo je posebno – ako nam dosad to nije bilo jasno, sada jest.

Pisao je i istoimenu kolumnu o svom spisateljskom procesu, o neposlušnim likovima, o svakodnevici, o muzici, zapravo o temama o kojima bi nam ionako pričao uživo. Kad je pisao o migrantskom valu, rekao je da pisac kao pisac nema šta da traži na polju društvene angažovanosti, ali da može itekako da doprinese traganju za rešenjem takvih situacija kao takozvani 'običan čovek'. Kad je pisao o NIN-ovoj nagradi, naveo je: Moj taksista je nesrećan. Kladio se na mene i izgubio je. Kad bi pričao o svom pisanju, vrlo brzo bi uteknuo refleksiji o tome kako Ja nije Ja, kako se lik autora teksta u istom trenu odvaja od biološkog autora teksta i počinje živjeti svoj zaseban život. Tada sam to vidio kao zgodno igranje s razinama pripovijedanja, možda i kao nelagodu govora o sebi, ali sad razumijem da je to bio Davidov briljantan način da nam ostane praviti društvo i kad ga više ne bude. Doista, sad kad čitate njegove tekstove, možete čuti njegov glas, uploviti u njegov ritam pripovijedanja, jasno vidjeti nestašan sjaj u oku. David unutar korica još uvijek je živ!

Ima nešto zavodljivo u ideji da je zaigrani postmodernist David Albahari tako nasamario krutu, isključivu, realističnu Smrt: dok mu knjige imaju čitatelje, živjet će i on, a to znači da će nas sve nadživjeti jer su mu knjige doista genijalne. O njima se govorilo, govori se i govorit će se. No, s druge strane, u Booksi smo izgubili prijatelja. Uživali smo u našoj sedmici na lotu, a sad žalujemo što nam David više nikad neće doći, neće nas pažljivo slušati, neće komentirati knjige, neće nam davati preporuke ni prepričavati šaljive anegdote. Kad je Smrt došla, ovaj običan čovek, ma koliko bio sjajan, nije joj mogao umaknuti. „Sanjao sam te sinoć”, možda joj je rekao. „Pričat ćeš mi putem”, odgovorila mu je. I pričao joj je cijelim putem, a Smrt se smijala, oduševljena svojim novim prijateljem.