Na pola puta ka zbližavanju

Na pola puta između Sarajeva i Beograda nalazi se grad Užice, mjesto gdje se već šesnaest godina zaredom održava regionalni književni festival istog imena: Na pola puta. No, najveća posebnost ovoga festivala nisu gosti koji na njemu sudjeluju i čija imena velikim slovima krase plakate, nego upravo organizatori. Naime, u organizaciji i provedbi festivala sudjeluju učenici Užičke gimnazije, a učitelji su im pritom samo podrška. Ove su se godine organizaciji festivala pridružili i učenici rođeni godine kada je on po prvi put održan. Mladi pripremaju i sȃm program, čitaju djela svih gostiju, analiziraju, propitkuju i opušteno se druže s velikim suvremenim piscima i ostalim gostujućim umjetnicima. Oni su i moderatori svih večernjih događanja u kazalištu, a snimaju i priloge te tako imaju priliku iskusiti kako je to naći se u ulozi reportera. Festival sličan ovome doista ne možemo naći nigdje u regiji (a vjerojatno ni šire), a dodatnu notu posebnosti daje mu i dnevni program – predavanja pisaca od kojih su neki i sami profesori, urednika, novinara te drugih umjetnika u jutarnjim terminima u učionicama Užičke gimnazije.

Nakon ugošćenih ukupno 115 pisaca i 180 satova književnosti te više od 80 sati javnih čitanja i razgovora s piscima, ove se godine festival trebao održati u travnju, ali je zbog pandemije premješten u listopad, točnije, održao se od 24. do 27. listopada. Uz nešto manje posjetitelja uživo, ali sve više pratitelja online, užički su gimnazijalci uz svoju učiteljicu Ružicu Marjanović ugostili Julie Biro, Midhata Kapetanovića, Đurđicu Čilić, Stefana Janjića, Damira Karakaša, Fridu Šarar te po šesnaesti put Nenada Veličkovića i po drugi put – iako nažalost online – Rumenu Bužarovsku. Time su uspjeli i krenuti ukorak s vremenom i pritom su savladali sve prepreke koje pred njih postavlja pandemija – jer očito je da ovi mladi u svojoj nakani ne staju. Angažirani su, znatiželjni, marljivi, pripremljeni i djeluju potpuno profesionalno. Broj priloga koji su dostupni online im je izuzetno brzo narastao. Pripremaju najave i potom prenose cijela događanja, izvlače isječke najvažnijih dijelova i sklapaju ih u kolaže s isječcima iz intervjua s umjetnicima koje redovito snimaju po njihovim nastupima. Time je, jasno, festival postao znatno vidljiviji te je dosad doticaj sa sadržajima imalo više od dvadeset tisuća ljudi, kaže učiteljica Ružica Marjanović.

Rad i entuzijazam ovih mladih ljudi široko je prepoznat te su krajem studenoga 2020. godine primili nagradu Pokretači promena koju im je dodijelila Beogradska otvorena škola. U siječnju ove godine čak je obranjen i magistarski rad Ane Pejović pod nazivom Deca i kultura u kojemu je autorica analizirala festival Na pola puta. Za vrijeme pandemije učenici ni zatvoreni u kućama nisu mirovali, nego su snimili pet radio-drama po tekstovima Danila Harmsa koje su potom emitirane na Kupek radiju, a dugo pripremaju i izložbu o pjesniku Miodragu Stanisavljeviću, napokon postavljenu od 2. studenoga ove godine u okviru pratećega programa Jugoslovenskog pozorišnog festivala.

Uoči festivala Nenad Veličković opisao nam je i inicijalnu motivaciju za pokretanje festivala: "Što se tiče razloga zbog kojega je festival pokrenut, on je došao većim dijelom iz iskustva profesorki u Užičkoj gimnaziji i nezadovoljstva suženim okvirom koji im je nastavni plan i program ostavio da ostvare svoje ciljeve u nastavi književnosti, a dijelom iz moga iskustva predavanja na fakultetu i mojih propitivanja u nekom opštem smislu o ulozi književnosti u obrazovanju. Potom smo kroz susrete i diskusije zaključili da bi festival ovakve forme gdje bi savremeni pisci, dakle ne kanonski i dosadni, nego živući i nesavršeni mogli donijeti neku novu perspektivu i ideju kako bi nastava u književnosti u školi uopšte mogla izgledati.” Dodao je i također kako je jedan od rezultata svih ovih godina festivala knjiga Časovi čitanja u kojoj su sabrana neka od boljih predavanja dosadašnjih gostiju – pisaca, urednika, publicista koji su učenicima govorili u učionicama.

Ovogodišnji je festival Na pola puta otvoren u nedjelju, 24. listopada projekcijom dokumentarnoga filma Povratak u Višegrad Julie Biro. Julie Biro je režiserka ovoga filma te dugogodišnja prijateljica festivala. Izrazila je blagu žalost po prikazivanju filma, naime, do našega joj razgovora nitko od novinara ni posjetitelja ili pak gostiju nije prišao, a očekivala je da će film zbog svoje svima na ovome prostoru vrlo bliske tematike ostaviti i jači dojam na publiku te ostvariti snažniji odjek. Kako i sam naziv dokumentarnoga filma govori, pratimo topos Višegrada i usto mlade ljude koji su u četvrtome razredu svi redom s obiteljima izbjegli iz grada i rasuli se po svijetu. Njihove priče o bijegu, skrivanju i sjećanjima podsjećaju na romane Saše Stanišića, a Julie Biro je na tu prvotnu reakciju odmah ispalila: "Pa i s njim sam se čula, njega svi u Njemačkoj znaju! I poslala sam mu film. Jako mu se svidio i nećeš vjerovati, ali njegova sestrična Alma je išla baš u taj razred!”

Zanimljiv je interes Julie Biro za ovu regiju, posebno za područje Bosne i Hercegovine. Njemačkih i madžarskih je korijena, rođena je u Francuskoj i dobro razumije južnoslavenske jezike, ali ih ponešto slabije govori. Prvi put je vlakom posjetila Jugoslaviju 1988. kao osamnaestogodišnjakinja. Idealizirala je regiju i vijesti o ratu kao mladu su je potpuno uništile. Sudjelovala je na protestima protiv etničkoga čišćenja, nailazila na nerazumijevanje od roditelja i cijele njihove generacije koja je nju i ostale studente istomišljenike smatrala ekstremistima. Od devedesetih je radila na projektima u nezavisnim udrugama u Sarajevu i od tada je imala želju učiniti nešto konkretno. Cijelu je priču temeljila na svojoj kolegici iz udruge koja je bila iz toga spomenutog četvrtog razreda višegradske osnovne škole te je tu priču potom širila na druge sudbine s ciljem njihova ponovnog spajanja. Snimanje je trajalo mnogo godina i njezin je jedini cilj bio da se oni oslobode, progovore, kažu istinu i budu otvoreni. U filmu je vidljivo koliko su svi paralizirani i da nakon toliko godina još nisu uspjeli preraditi prošlost, ali Julie ih je pogurnula u tome smjeru. Odmah nakon prikazivanja u Užicu, film je prikazan i u Sarajevu, no projekcija u Parizu je otkazana.

Neposredno nakon projekcije filma uslijedila je izložba simboličkoga naslova Bratstvo-jedinstvo Midhata Kapetanovića. Autor nam je objasnio inicijalnu ideju i poruku ove izložbe: "Kompletan opus kojega su organizatori za ovu priliku nazvali Bratstvo-jedinstvo započet je u martu 2020. kada je vladala generalno nepovoljna situacija na globalnoj razini uzrokovana i lošom ekonomskom situacijom, ali i proglašenjem pandemije. Potom je uslijedila serija zemljotresa u Zagrebu, gradu koji je bio i fizički i metaforički prodrman od strane nemiloga događaja koji je došao kao trešnja na vrhu tog nekog banana splita napravljenoga od raznih kriza. Ljudi koji nisu ni znali hoće li doživjeti sutra, u tim su trenutcima beznađa i straha pronašli divnu solidarnost i počeli komunicirati jedni s drugima. Kada sam ja bio tinejdžer, u godinama u kojima su mnogi učesnici festivala sada, desio se rat. Nismo imali luksuz društvenih medija i slobodu komunikacije, bili smo prepušteni vihoru političkih odluka i kriminalnih dešavanja koji su i doveli cijeli region u tu situaciju. Današnje generacije imaju tu priliku i koriste je maksimalno, nastavljaju graditi mostove. Drago mi je što ta generacija stasava u duhu koji nije samo jednak, nego čak nadilazi one olimpijske ideale na kojima su ovi likovi bili zasnovani.” S tom idejom na umu, imamo priliku vidjeti Zagija, Vučka i Pobednika u novome ruhu, a ideja koja se krije iza naslove izložbe proteže se kao lajtmotiv kroz cijeli festival.

U ponedjeljak su učenici nakon opuštenijega otvorenja odmah ujutro na prvom ozbiljnom školskom satu imali priliku saznati kako detektirati lažne vijesti – i to upravo od Stefana Janjića, predavača novinarstva i urednika portala FakeNews Tragač, a Nenad Veličković je, kao pravi profesor kakav i jest, nakon njegovoga predavanja održao i zamjenu te umjesto odsutnoga Dejana Ilića održao književni sat na temu bajki. Uvečer je potom, u vedroj atmosferi u kazalištu, Stefan otkrio da se vrlo vjerojatno istraživanjem lažnih vijesti počeo baviti upravo zbog toga što je kao dječak volio lagati. Čitao je iz svoga prvoga romana Ništa se nije desilo za kojega je i istaknuo da ima elemente autofikcije, ali da je mislio i da su na njega već svi zaboravili i da se više ne može ni nabaviti primjerak u knjižarama. U neformalnome razgovoru s nama je podijelio koliko je iznenađen pozivom te interesom i brojnošću mladih na svim događanjima festivala, a posebno je pohvalio njihovo analitičko čitanje romana te vrlo promišljena pitanja. Rumena Bužarovska nas je istu večer nasmijala mnogim anegdotama vezanima uz svoj prvi dolazak u Užice te uz učenje srpskoga, čitala je na makedonskom, ali i istaknula kako je za nju bilo formativno i važno djelovanje njezinih i naših baka feministkinja zahvaljujući kojima ona samo može nastavljati tradiciju i živjeti te djelovati u ovakvome svijetu.

Frida Šarar uvečer je čitala svoje tweetove i govorila o životu i poeziji te se predstavila kao pjesnikinja kojoj nije važna forma. A prije no što je Đurđica Čilić u utorak stupila na pozornicu i čitala iz svoga Fafarikula, u školi je održala predavanje. Njoj nimalo nepoznata uloga, naime, ona je profesorica poljske književnosti pa je shodno tomu odabrala i temu svoga predavanja te predstavila život i djelo Wisławe Szymborske. Učenici su jako dobro reagirali na predavanje, a najzanimljiviji dio im je bila usporedba pjesme prevedene na srpski standard i prijevoda na hrvatski standard koji potpisuje upravo Đurđica. S njom smo razgovarali o ulozi učenika u ovome festivalu te nam je izjavila: "Mislim da je to jako važno. Oni ovdje nisu puka publika, nego suorganizatori. Oni ovaj festival čine smislenim. Dakle, ako nas išta treba zanimati u ovom književnom ili javnom poslu, to jesu upravo ti mladi ljudi, pogotovo ovakvi koji žele u tome participirati. To je kapital kojemu treba ozbiljno pristupati i o kojemu treba odgovorno promišljati te voditi računa o tome što im nudimo kada oni tako s interesom prilaze.”

Kako kod nas mladi mnogo manje sudjeluju na ovakvim događanjima, Đurđica je zaključila da je na nama sigurno dio odgovornosti, a Ružicu Marjanović smo upitali koji je recept uspjeha. Ona navodi: "Dobra atmosfera tokom priprema, međusobno poštovanje i činjenica da su ovdje pomno odabrani autori koji ne mistifikuju svoju poziciju pisca. Kada đaci takve prepoznaju, oni se distanciraju. Dakle, mi smo jako ponosni na njihove vrednosne stavove, ali oni mogu da postoje samo zato što ih mi svakodnevno živimo.”

Damir Karakaš, jedan od tih pomno odabranih pisaca, u školi je pak govorio o piscima koji su na njega utjecali te o procesima učenja i stvaranja koji još i danas traju. Izdvojio je Miloša Crnjanskoga i Danila Kiša kao najvažnije pisce iz regije, istaknuo kako su na njega utjecali i mnogi ruski pisci 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća, a na stil i izraz, kako sam kaže, najviše su utjecaja imali Franz Kafka i Peter Handke. Njegov je dojam o festivalu izuzetno pozitivan te je po izlaganju u školi izjavio: "Živimo u vremenu kada nam kao nekakva mentalna higijena nikada nije bilo potrebnije puno čitati, gledati dobre filmove i slušati dobru glazbu, a upravo tomu pridonosi ovakav regionalni festival. Posebno mi je drago da je fokus na mladim ljudima, moramo im što više približavati čitanje jer ih čitanje čini ljudima. Iznenadio me njihov opušten pristup piscima i znanje o književnosti i mislim da bi svaka škola u Hrvatskoj bila sretna da ima ovakve učenike. Zahvaljujući Ružici Marjanović ovaj je festival postao jedan od najvažnijih festivala u regiji. I naravno, što uvijek kažem, ne dopustite da vam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.”

U srijedu, na posljednji dan festivala, predavanja u školi su održali Nenad Veličković i Midhat Kapetanović. Nenad Veličković je dopustio da učenici sami odaberu jednu od ponuđenih tema te im na kraju predavao o najdražoj knjizi koju nije pročitao, a Midhat Kapetanović je govorio o ilustracijama, odnosu korica i knjiga te o vizualima općenito. Zatvaranje festivala obilježila su čitanja Damira Karakaša iz neobjavljenoga rukopisa i Nenada Veličkovića iz romana Koncerti za obou. Taj nedavno objavljen roman govori o njegovome nedavno preminulom ocu i njihovim prepirkama, svakodnevici i oboi koju je otac svirao.

I pisca i publiku učenici su iznenadili ugasivši svjetla nekoliko trenutaka pošto je autor otvorio knjigu i krenuo prebirati po stranicama. Odjednom je zasvirala oboa, a autoru i publici su zasuzile oči. Uskoro su se te suze pretvorile u suze smijalice. Tradicionalno posljednji gost festivala Nenad Veličković je čitajući autofikcijske sekvence iz romana izazvao lavine smijeha i veličanstveno zatvorio festival te nas ostavio da se radujemo sljedećem, sedamnaestom po redu.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.