Hrvatski strip i strip u Hrvatskoj - 2. dio

Poslije zlatnog perioda Plavog vjesnika, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do treće velike 'rupe' u povijesti stripa s ovih prostora. Odlaskom 'prve' i gotovo cijele 'druge' generacije hrvatskih autora stripa stvorena je praznina koju su mogli popuniti samo novi stvaratelji. Kako njih nije bilo, a kako je ulaganje u neizvjesnu budućnost predstavljalo ekonomski u najmanju ruku rizičan pothvat, ono malo stripa što se moglo naći na stranicama ondašnjih magazina bilo je uvozno, i bilo je lako potrošno. Međutim, početkom sedamdesetih godina, uslijed laganog popuštanja vanjskih granica bivše države a valjda i kao rezultat općenite kulturno - političke klime vremena, različitim je kanalima do ovih prostora stigao i zapadnjački underground strip. Ili, točnije, njegov utjecaj.

Početkom 1974. godine pojavio se Pegaz – revija za povijest i teoriju stripa i ostalih vizualnih medija koji se izražavaju grafičkim putem. Godinu dana kasnije u istom se časopisu  prvi put pojavljuje strip 'Luna' Krešimira Zimonića, a početkom iste godine u Francuskoj Jean Giraud Moebius, Philippe Druillet, Jean – Pierre Dionnet i Bernard Farkas, pod zajedničkim nazivnikom Les Humanoïdes Associés, izdaju Metal Hurlant, strip-magazin za horor i znanstvenu fantastiku. Isti će promijeniti gomilu paradigmi u stripovskom prostoru te izvršiti ogroman utjecaj na suvremenike ne samo u Europi, ali o tome više drugom prilikom.

Sljedeća ključna godina, nakon koje će biti dovršeno pripremanje terena za pojavu o kojoj se u stripovskim krugovima (pa i dosta šire, zapravo) i danas govori sa sjetom u glasu i suzom u oku, je 1976. U listopadu te godine lansiran je Polet, čiji je prvi glavni urednik bio Pero Kvesić te – a to je puno važniji podatak za ovu priču – čiji je urednik stripa bio Mirko Ilić (a. k. a. Onaj Koji Je Formalno Vodio Novi Kvadrat, Nacrtao U Tom Periodu Zapravo Jedva Par Tabli Te Sve U Svemu Bio U Pravo Vrijeme Na Pravom Mjestu Zbog Čega Danas Živi U Americi, Ilustrira Newsweekove Naslovnice, Ima Puno Para I Ne Jebe Denisa Kuljiša Ni Dva Posto). Konačno, 1977. u Sloveniji izlazi i prvi album alternativnog stripa u Jugoslaviji, 'Danes in nikdar več' Kostje Gatnika, objavljen pod pseudonimom Magna Purga. No, najvažnije: te godine zvanično je pokrenuta strip grupa Novi kvadrat. Uz već spomenutog Mirka Ilića članovi grupe su bili i Krešimir Zimonić, Igor Kordej, Radovan Devlić, Ninoslav Kunc i drugi, koji nisu bili formalni članovi grupe, ali su stvarali 'oko' nje – Milan Trenc, naprimjer.

Uslijed takvih okolnosti po prvi se put u povijesti stripa na ovim prostorima počelo uobličavati mišljenje o samom mediju unutar i izvan njega, dolazi do temeljitog unutarnjeg raslojavanja žanrova, a period od sredine sedamdesetih pa do početka osamdesetih bit će obilježen nemalim brojem burnih debata vezanih uz strip. Ključne riječi za snalaženje u istoj (u slučaju da vam nekad neki stari brojevi Poleta dođu pod ruku) su 'treća generacija', mainstream vs. underground strip, pravo na autorski izričaj, ekonomska isplativost, Zlatko Gall i Darko Glavan – da, i tada su bili jednako nesuvisli, histerično smiješni i nebulozni kao i danas. Ono što je ipak daleko najzanimljivije kod pojave 'treće generacije', odnosno Novog kvadrata, je susret studentskog i omladinskog izdavaštva sa stripom - strip je po prvi put u svojoj povijesti bio oslobođen bilo kakvih komercijalnih uvjeta. Dok je privatno izdavaštvo prije Drugog svjetskog rata, pa čak i donekle nakon njega, mora(lo) itekako voditi računa o publici, tržištu i njihovim reakcijama, strip koji se pojavljivao na stranicama omladinskog i studentskog tiska bio je u određenom smislu blaženo nezainteresiran za konstruiranje svoje publike prema bilo kakvim zahtjevima tržišta. Drugim riječima, novokvadratovci su mogli objavljivati sve što god su htjeli. Zapravo, gotovo sve – ideološka cenzura je, bez obzira koliko benevolentnija nego par desetljeća ranije, ipak postojala. A da strip autori nisu imali nekih velikih razilaženja s državnim ideolozima onog vremena, pokazuje i 1979. godina, u kojoj je grupa Novi kvadrat dobila nagradu 'Sedam sekretara SKOJ-a'. Pred kraj iste godine se razilaze, a u naslijeđe su nam ostavili sada već klasike poput stripova 'Deja Vu' Kordeja i Ilića, Kordejev 'glazbeni ciklus' motiviran pjesmama Buldožera i Idola, u kojem mu je Ilić 'tekstualno' znao priskočiti upomoć (Jeste li vidjeli djevojčice, Maljčiki i Tata Ko i mama Spo), zatim 'Košmari jednog građanina koji nije platio porez' Ninoslava Kunca te 'Anno domini 1527' Radovana Devlića.

Ali, ništa od toga nije mjerljivo (bar ako mene pitate) s onime što se kuhalo u jednom vinkovačkom mozgu, a prvi se put porodilo 1982. (ili '83.?) na stranicama Omladinskog lista iz istoga grada. Da, dame i gospodo, riječ je o Dubravku Matakoviću, čovjeku zbog čije apsolutne neprevodivosti stripova svijet ne zna što je propustio, niti će vjerojatno ikada znati, a koji na stranicama spomenutog lista objavljuje svoj prvi strip, 'Crvenkapicu'. Sam strip je „ubrzo reprintan u Poletu pa su se oni poslije kurčili da su oni prvi objavili moj strip, a nisu,“ kaže frontman danas uvjerljivo najcjenjenijeg slavonskog metal benda, Septice. Čovjek s apsolutno najboljim smislom za crni humor ikad viđenim na stranicama nekog stripa u sljedećih desetak godina objavljuje isto toliko albuma, puneći redovno stranice prvo Studentskog lista, zatim godinama Nedjeljne Dalmacije, da bi danas radio stripove samo po portalima, dok po novinama uglavnom objavljuje ilustracije. Antologijske likove koje je stvorio teško je nabrojati, a nedavno je dobio priznanje za svoj rad u vidu kazališne predstave postavljene prema motivima iz njegovih strip albuma. Danijel Žeželj, koji prema nekim podjelama pripada Matakovićevoj generaciji, stvorit će jednako prepoznatljiv opus, ali i zaraditi međunarodno priznanje. (A Alem Ćurin, ilustrator Ferala i član iste generacije s jednako prepoznatljivim stilom neće jer još nikako da objavi nešto. Nego stalno nešto priprema. Ako mu je vjerovati.)

Zadnji rat donosi prekid veza s Onom Stranom Drine te, slijedom toga, i kolaps tržišta. Stripovi su disali na škrge, nešto je objavljivala Slobodna Dalmacija, ali opet su to sve bili strani autori, domaći su ili dospjeli u zavjetrinu, ili su jednostavno potražili svoj kruh negdje na inozemnim tržištima. Trbuhom za kruhom (uglavnom u SAD) odlaze Darko Macan, Edvin Biuković, Goran Sudžuka i Esad Ribić, pa američki superjunaci tijekom nekoliko godina izgovaraju ono što bi im Macan stavio u usta, izgledajući pritom onako kako bi ih ovi ostali nacrtali. Najtalentiraniji te (navodno) najvrijedniji od spomenutih, Edvin Biuković, umire u Zagrebu, 5. prosinca 1999, nakon kratke i teške bolesti. U svojoj je kratkoj karijeri  nagrađivan u nekoliko navrata: 1992. kao najbolji mladi autor na vinkovačkom Salonu stripa, a 1995. je u SAD-u dobio nagradu 'Russ Manning' kao „crtač koji najviše obećava.“

Zadnjih desetak godina obilježilo je Novo hrvatsko podzemlje, fanzin/magazin (teško je reći o čemu je riječ, jer ima elemenata i jednog i drugog) Endem, redovno održavanje izdavačkog sajma 'Crtani romani šou', mladi Festival stripa u Makarskoj te, pogotovo u zadnje vrijeme, brutalna komercijalizacija tržišta, prevođenje kvalitetnih inozemnih izdanja te objavljivanje istih u pretežno tvrdim ukoričenjima, sve u nadi kako će se stvoriti kolekcionarsko tržište. Koliko velikih kolekcionara ima, a da to nisu gradske knjižnice odnosno Ministarstvo kulture, izdavači nikako da nam kažu. Velikih domaćih autorskih ostvarenja (izuzmemo li spominjane Žeželja& co.) već neko vrijeme nema na vidiku, a ako ih i bude, vjerojatno će se pojaviti zahvaljujući časopisu "Q", kojeg vodi neumorni Darko Macan. Nije da uopće nema novih imena, ali što od koga možemo očekivati, ostaje tek da vidimo. Hrvatski strip – barem što se ovog specijala tiče - over and out.

Hrvoje Krešić