HDZ - U tom strašnom času

Predsjednik HDZ-a Ivo Sanader dobar je dio svog života bio čovjek knjige, a ne samo sličica lijepih žena. Ne samo da je radio kao urednik u splitskom Logosu, nego je prije ulaska u politiku i pisao. Prije 19 godina objavio je svoju doktorsku disertaciju I ružičasto je crno (nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouilha). Sanader se u svom doktoratu očito odlučio za jezgrovit izričaj, pa je sve uspio sažeti na 136 stranica.

Da budući premijer inklinira i lakšim, reklo bi se i luksuznijim temama (ne nužno povezanim sa satovima) potvrđuje naziv zbirke njegovih germanističkih rasprava, eseja i osvrta. Fenomen parfema objavljen je 1989. godine. Sljedeće godine Ivo je otišao u politiku, isprva doduše kao intendant splitskog HNK-a. Vezu s književnošću odražavao je kao urednik. Zajedno s Antom Stamaćem uredio je antologiju suvremene hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času. Ta je zbirka postala paradni izvozni hrvatski kulturni proizvod i njeni prijevodi su izdašno financirani. Dakle evo (možda nepotpunog) popisa prijevoda: francuski - En ces temps du Terrible (Marseille, 1998.), esperanto En tiu terura momento (Zagreb, 1998.), španjolski La hora del horror (Barcelona, 1995.), rumunjski In aceasta clipa de oroare (Bucuresti, 1995.), njemački In der Stunde höchster Not (Bergisch Gladbach, 1997.), albanski Ne kete caste te tmerrshem (bez mjesta i godine izdanja), ukrajinski U cej strašni čas (Kijv, 1996.), slovački U tejto strašnej chvili (Bratislava, 1995.), slovenski V tem strašnem času (Ljubljana, 1995.), bugarski V tozi strašen čas (Sofija, 1995) i poljski W tej strasznej chwili (Warszawa, 1996). Nakon 1998. ofenziva prijevoda je jenjala, a Sanader se spisateljski više posvetio vanjskopolitičkim temama i pisanju predgovora za hrvatsko izdanje svog bivšeg slovačkog kolege Mikulaša Dzurinde.

Nešto dublji trag od premijera u hrvatskoj će kulturi, doduše ne književnosti, ostaviti njegov splitski prijatelj Petar Selem. Ostavimo po strani njegove kazališne predstave i režije (koje ionako umiru svakom svojom izvedbom), činjenicu da je devedesetih bio umjetnički ravnatelj HRT-a, njegov angažman na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Selem će, za potrebe ovog teksta, biti zapamćen kao jedan od rijetkih koji se u nas bavio egiptologijom (prvi je koji ju je specijalizirao u inozemstvu). Prije deset godina objavio je Izidin trag - egipatsku kultni spomenici u rimskom Iliriku, a lani Helenu u Egiptu. Selem, kao egiptolog, ima mali peh što mu čitalačka publika u Hrvatskoj nije velika, posebno ako se broje samo oni koj egiptologiju shvaćaju ozbiljnije od holivudskog urakta Mumija. Osim egiptologijske zbirke, napisao je i opsežniju teatrologijsku. Prije 28 godina napisao je Otvoreno kazališe, uslijedilo je Različito kazalište, zatim još nekoliko knjiga na kazališne teme, a prije šest godina objavio je i Doba režije. Osim što piše više od stranačkog predsjednika, njegove knjige su i u prosjeku tri do četiri puta opsežnije. Očito mu je Petrovo pero lakše nego Ivino.

No, lakoća njegovog pera neusporediva je s onom Vladimira Šeksa. Prvi čovjek zakonodavne vlasti dosta je vremena posvetio proučavanju ljudskih prava, pa i s teorijskog aspekta. U vrijeme rata i izvorne HDZ-ove tvrdoće Šeks je slobodarski objavio Oglede o slobodi savjesti. Šeksova sklonost ljudskim pravima poznata je i otprije 1990. godine i njegovog političkog angažmana. Bio je, naime, predsjednik hrvatske sekcije Helsinškog odbora Jugoslavije (predsjednik Odbora je, ako se ne varam, bio Srđa Popović), a svoju aktivnost od 1980. do 1990. godine posvjedočio je u knjizi Opasna vremena: pisma, prosvjedi, zapisi i eseji (1980. - 1990.) i to na čak 788 stranica. Prije dvije godine Šeks je objavio još jedna svoja sabrana djela. Tom zgodom na čak 831 stranicu objavio je svoje intervjue, govore, saborske rasprave i druge javne aktivnosti, a te svoje aktivnosti skromno je nazvao Temeljci hrvatske državnosti.

Tihomir Ponoš

(nastavit će se)