Page arrow

Generacijska proza: otpor ili pokora duhu vremena

Large 339725385 600956035264802 1481519553429664466 n
Ponedjeljak
21.08.2023.

Esej Lamije Milišić objavljen je u zborniku Između otpora i trenda: tendencije u suvremenoj regionalnoj književnosti (Booksa i Kurziv, 2023.).

         

 Sopstvena generacija je dobroćudno licemjerna. Njen usud je takav da, osuđujući druge, neizbježno moramo osuditi i sebe. Ona nerijetko znači romantizaciju – sebe i ljudi s kojima smo zajedno osvajali svijet. Također, ona nerijetko znači demonizaciju – ljudi s kojima nismo uspjeli ostvariti osjećaj pripadništva, smatran potrebnim da osvojimo svijet. Generacija je mit o jedinstvenosti, ona je priča o neponovljivosti duha jednog vremena. Ta neponovljivost ne znači i nepovratnost, već međusobnu vezanost generacija kroz naslijeđe. Generacija je dobroćudno breme. Njen usud je takav da, ukoliko je tobože odbacimo, odbacujemo sebe.

Iako ju kao motiv možemo prepoznati i u najstarijim djelima književnog kanona, sam pojam generacija se u naučni diskurs uvodi tek 1928. godine, radom sociologa Karla Mannheima „Problem generacija“[1]; a u književni diskurs pak sintagmom „izgubljena generacija“, opisanom u Erich Maria Remarqueovoj knjizi „Na Zapadu ništa novo“. U pomenutom tekstu, Mannheim izučava načine na koje ljudi stiču znanje o inom društveno-historijskom okruženju, odnosno načine na koje njihova sadašnjost (dakle, sadašnjost koja kao kolektivna memorija objedinjuje te ljude u specifičnu društvenu skupinu – generaciju), utiče na događaje i stvarnost budućih generacija.

Mannheim se od samog početka osvrće na značaj uvođenja termina generacije u naučnu svijest i svjetonazore koje takav termin podstiče. U tom kontekstu, posebno ističe pozitivističko tumačenje generacije, kao okvira ljudske sudbine u razumljivom, čak i mjerljivom obliku, koje se javlja u ravnomjernim intervalima kroz historiju i obećava napredak čovječanstva u vidu generacijskog naslijeđa (Mannheim: 276; prevela L.M). Mogli bismo reći da je ovdje generacija shvaćena kao narativna matrica ljudskog života, dakle, kao tobožnji dokaz sudbine naših bivstvovanja koja se, u svoj svojoj različitosti, ipak pokazuju svodljivim na jednu priču – priču naše generacije. S tim u vezi, možemo sugerisati da je generaciji kao konceptu inherentan proces narativizacije aktualnosti – prepoznavanja njenih aktera i objedinjavanje istih u strukturu specifičnih odnosa ne bi li se iz tog narativa obznanio smisleni „duh vremena“. Neizbježna sudbina življenja u i sa svojom generacijom upotpunjuje cjelovitu dramu individualnog ljudskog postojanja – zaključuje Mannheim (282).

Književni žanr kao (ne)kritički svjetonazor

Sagledana kao centralni književni motiv, generacija objedinjuje izvjesne narative unutar regionalne postjugoslavenske književnosti u žanr generacijske proze. Generacijska proza je izvjestan nasljednik romana o odrastanju, u smislu da prikazuje odnos pojedinca sa duhom vremena kom uči pripadati. Oba žanra su posvećena procesu stasavanja ili pak analize jednog svjetonazora, vrijednosnog i uopće referentnog sistema, ali pitanje je u kojoj su mjeri okrenuti direktnoj kritičkoj procjeni iskustava svojih junaka/inja – u smislu da li ih iskušavaju da izađu iz svjetonazora generacije, da li satirički/karikaturalno grade i slično.

Pomenuta „neizbježna sudbina življenja“ implicira ne samo navedenu narativizaciju stvarnosti, već i izgradnju sistema vrijednosti koji tu narativizaciju formira u određen svjetonazor. Drugim riječima, pripadnici jedne generacije se u pravilu prepoznaju i udružuju putem gradnje zajedničkog referentnog sistema (žargona, jezika itd), kojim se njihova generacija odnosi prema stvarnosti. Na ovaj način, generacije se prema Mannheimu izgrađuju kao izvjesne memorijske strukture – tzv. mnemoničke zajednice – definisane kolektivnim pozivanjem na određene događaje iz prošlosti i kolektivnim uporištem za sagledavanje određenog historijskog događaja/perioda.

Pored toga što generacija kao sociološka pojava u kontekstu književnosti nudi formu i sredstva za formiranje narativa o stvarnosti / svjetonazora sa razrađenim referentnim sistemom, ona uslovljava i specifičnu gradnju književnih likova. Naime, generacija same svoje pripadnike/ce koji/e artikuliraju taj svjetonazor ima sposobnost odrediti dvojako – iz interne i eksterne perspektive. Slijedeći uvide historičara Jürgena Reuleckea, Astrid Erll[2] ističe da generacija funkcionira istovremeno kao autodefinicija i heterodefinicija pojedinaca kroz pripadništvo određenoj generacijskoj grupi. Dakle, pojedinci se mogu sami definirati kao pripadnici jedne generacije na osnovu zajedničkih iskustava koje kolektivno tvrde za sebe. S druge strane, generacija može značiti i skup karakteristika koje proizilaze iz zajedničkih iskustava koja se takvim pojedincima pripisuju izvana, s kojima pripadnici drugih starosnih grupa, a često i javno mnijenje izraženo u medijima, pokušavaju identificirati granice generacija i napredak društva kroz njih.

Iz pomenute dvojakosti definiranja generacijskih aktera se može naslutiti da književni likovi unutar žanra generacijske proze imaju potencijal postići ambigvitet svojih značenja i uloga u datom narativu – bilo da su definirani iznutra ili izvana, pri čemu bi potonja opcija naočigled obezbijedila više prostora za distancu spram generacijskog svjetonazora i stoga kritički pristupila svom centralnom motivu. Međutim, Erll napominje da je i kroz autodefiniranje moguće postići kritički pristup identitetu pripadnika/ca izvjesne generacije. Tomu je slučaj pogotovo ukoliko u pripadništvu generaciji vidimo potencijal za alternativnu identifikaciju marginaliziranih grupa:

[K]njiževnost se kritički osvrće na složenost i zamke današnjeg razmišljanja o imigraciji i generaciji. Književnost može stvoriti alternativne prostore za zamišljanje generacije, pokazujući da, osim što je sociologija ili genetika identificiraju na ovaj ili onaj način, postoji i mogućnost autoidentifikacije u poljima generacijskog i genealogijskog (Erll: 404; prevela L.M).

Prema gorenavedenom citatu, književni likovi karakterisani pripadništvom određenoj generaciji podobno su tlo za reinvenciju ili uopće ludički pristup identitetu. Naravno, treba imati na umu da je takav pristup također uslovljen fokalizacijom i naratorom/kom kao autoritetom koji/a pripovijeda o datim likovima. Pripadnici/e generacije često se zapravo mogu svesti na stereotipe i to ne samo od strane drugih generacija koje ih nastoje izvana pojednostaviti, već i od pripadnika/ca njihove vlastite generacije, a kako bi se polučila cjelovita slika duha njihova vremena i održala mnemonička zajednica (nostalgičnog ili pak nekog drugog karaktera).

Pomenuti „duh vremena“ nije tako homogen kako nam se iz retrospektivne pozicije čini. S tim u vezi, Mannheim opisuje proces simultanog pojedinčevog prepoznavanja glavnog toka nazora o svijetu i njegovih dominantnih potencijala, te prilagodbu ili pak kritički pristup tom toku da bi se efektivno djelovalo: Tako se društveno vezan pojedinac (…) udružuje sa tom strujom koja prevladava u njegovom konkretnom društvenom krugu; društveno nevezani homme de lettres (…) generalno mora razjasniti svoju poziciju s obzirom na dominantni trend njegovog vremena (Mannheim: 318). Dakle, „duh vremena“ se ovdje određuje kao „dominantni trend“, kao instanca moći prema kojoj je nužno imati nekakav odnos. Književni likovi jednog djela generacijske proze, ali i ino čitateljstvo, „primorani“ su na odnos sa generacijom kao „dominantnim trendom“ datog narativa. U tom ustrojstvu može doći do pokoravanja, stereotipizacije, otpora, sublimacije ili pak distanciranog kritičkog vrjednovanja duha vremena jedne ili više generacija. Pri tom se, kako ćemo vidjeti, jedna generacija često valorizuje u odnosu/sukobu sa drugom generacijom.

U pogledu čitateljske publike djela generacijske proze, ovaj žanr je vrlo zahvalan za provociranje osjećanja poistovjećenosti kod pripadnika/ca generacije na koju dato djelo referira, ali je pitanje na koji način taj narativ čitaju pripadnici/e neke druge generacije – oni/e bi čak mogli/e uvidjeti satiričke/kritičke potencijale djela koje ovi prvi pomenuti čitatelji/ke, idealni/e jer shvaćaju referentno bogatstvo svih motiva tog književnog djela u njihovoj punini, zapravo previđaju.

Sve ove značajke treba imati na umu pri predstojećoj analizi djela koja je mogućno uvrstiti u generacijsku prozu, a kroz okvire ovog žanra radi mapiranja aktuelnih književnih trendova korisno analizirati.

Roman Aleksandra Hemona, Moji roditelji: Uvod[3], kroz ocrtavanje kako generacije svojih roditelja, tako i vlastite, između ostalog analizira način na koji različite generacije grade vrijednosne sisteme. Pri tome je bitan aspekt vjernosti principima vlastite generacije, koja je te principe morala izgraditi u određenom historijskom trenutku:

U etičkom univerzumu mojih roditelja, kojeg se djelić uvijek mogao naći u njihovom frižideru, ostaci hrane igrali su važnu ulogu. Baciti hranu znači ogriješiti se o generacije fukare. To je također razlog što se posebna vrijednost pripisuje zadnjim i najmanjim jestivim trunkama: mesu uz samu kost, ili zagorenom krompiru prionulom za dno tepsije. Odgojen sam da vjerujem da su ovi trunci posebno ukusni, da bih tek prije nekoliko godina doživio epifaniju uvidjevši u jednom bolnom trenutku da je to sve sirotinjska izmišljotina, puka seljačka propaganda s ciljem da se svaki i najmanji neukusni zalogaj pojede i da se nikad ništa ne baci. (116)

U navedenom citatu, narator opisuje trenutak u kom se otkrivaju ideološke značajke njegova odgoja, ali i mehanizmi prema kojima jedna generacija, kakva je ona njegovih roditelja, gradi moralni kodeks, koji na vrijednosti dobija utoliko što se uspije prilagoditi različitim društvenim kontekstima, okolnostima i generacijama. Svi likovi ovog romana su izloženi različitim društvenim zajednicama – od braka, uže i šire porodice, do društvene klase i uopće uloge u društvenom sistemu komunizma u kom žive ili sazrijevaju. Njihova pripadnost različitim generacijama oslikava se možda najočitije u odnosu spram društvenog sistema, odnosno u prihvatanju, otporu ili pak kritičkoj distanci spram vrijednosti njegovog uređenja.

Kroz tekst se nailazi na reference na različite kulturne događaje koji su se zaista desili i iz kojih će pojedini čitatelji/ke, koji/e su ujedno i sami svjedočili tim događajima, moći iščitati puno širi kontekst od onog datog u tekstu. Tim iščitavanjem se ostvaruje pomenuta vjernost generacijskim principima, kolektivno iskustvo jednog vremena postaje jedinstveno znanje. Na ovaj način i samo čitateljstvo generacijske proze učitava vrijednosti vlastite generacije u tekst (bilo da pripada onoj generaciji koju tekst opisuje ili ne), neminovno ga uvlačeći u vantekstualni vrijednosni sistem i otvarajući prostor za autorefleksiju, odnosno kritički pristup svim tim vrijednostima.

U citatu je također primjetan komički potencijal ovog romanesknog narativa, ironijski ton kojim se izlazi van naslućenog klišea: sukoba „generacija fukare“ i njihovih potomaka. Koliko god su ovdje latentno stereotipizirani pripadnici/e ovih dviju generacija, narativni metod kojim se jedna generacija definira prema tačkama koje ju razlikuju i odvajaju od one druge omogućava relativizaciju svih generacijskih vrijednosti i njihovu ponovnu artikulaciju u bliskim odnosima roditelja i djece.

Zbirka Izvještaj o generaciji Dalibora Šimprage[4] kroz sve svoje priče dočarava ne samo svjetonazor pripadnika jedne generacije kroz priče različitih naratora, već i posjeduje prećutnu zajedljivost prema istima, osvećujući se stanju palih ideala jedne generacije. U tom smislu, ova zbirka prikazuje živote svojih likova u svoj njihovoj, takoreći,  srednjovječnoj banalnosti, a koja je sumorno naličje ideala i vrijednosti koje su nekad imali. Dakle, ovdje se ponovno indirektno postavlja pitanje koje smo imali i u romanu Moji roditelji – pitanje vjernosti principima vlastite generacije.

Pomenuti ideali se u ovoj zbirci ne elaboriraju eksplicitno, niti propituju na način da ih se iskušava. Štaviše, oni su većinom već prećutno iznevjereni, bez velikih događaja u zreloj dobi, a koji bi bili uzrokom bučnog rastanka sa principima mladosti. Ideali su gotovo izblijedjeli, a kroz priče promatramo kako se mikroperspektiva jedinstvenih intima likova na makronivou zapravo ukazuje stereotipnim egzistencijalnim obrascem, kalupom bremenitim značenjem ali zapravo ključno stranim uvjerenjima koja su stekli suočavajući se prvi put sa duhom svog vremena.

Prije svake priče, u ovoj zbirci primjetne su izreke/poslovice tipa „besposlen um đavolji vinograd“ ili „ako smo mi braća, nisu nam kese sestre“, „mučanjem se đavo muči“, itd. Izreke su također sredstvo kojim se povezuju generacije u ranije pomenutom Hemonovom romanu, a koriste ih još neki autori/ce o čijim djelima će biti riječi u nastavku. Dakle, jedna od značajki djela generacijske proze koja se pokazuje jednostavnim i efektivnim sredstvom ilustracije sukoba generacija, a može se reći i njihove međusobne heterodefinicije, jeste upravo upotreba poslovica. Poslovične sintagme funkcioniraju kao kolektivno iskustvo koje se prenosi iz generacije u generaciju, one su poput univerzalnih principa koje svaka nova generacija mogućno propituje prosuđujući ih kao ograničavajuće kalupe u koje, čini se, i sama neminovno upada.

Priča koju vrijedi posebno izdvojiti jeste „Cenzus“, a u kojoj narator ispisuje kratke biografije svojih školskih drugova i drugarica, gotovo kao prošireni spomenar njegove generacije. Priča pri tom nikako ne zapada u romantizaciju ili nostalgičan sentiment, ali također ne doseže nikakve daljnje domete temom o generaciji osim pomenute zajedljivosti, koja čitateljima/cama koji/e nisu pripadnici iste generacije kao likovi u priči može ostati dalekom, s kojom ne mogu razviti osjećaj sućuti, pa vjerovatno ni shvatiti puninu konteksta na koji pomenute kratke biografije referiraju.

Dakle, u slučaju ove zbirke se pokazuje važnost pitanja ciljane publike generacijske proze, te uopće potentnosti značenja narativa ovog žanra jednom kada su lišeni nužnog im konteksta.

Polazeći od samog naslova zbirke kratkih proza Feride Duraković Ne lažem Tita mi[5], nailazimo opet na motiv srodan onom poslovice/izreke, specifično zakletve koja više ne vrijedi uslijed kraha društvenog sistema i inih ideala na koje indirektno referira. „Tita mi“ je utoliko osporen, u neku ruku zastarjeli ideal generacija koje su živjele u Jugoslaviji pod vlašću Josipa Broza. Ta zakletva spaja generacije u ranije pomenuti vid mnemoničkog zajedništva, ona je poziv na jedan pogled na svijet, u neku ruku nostalgična ali i potencijalno prkosna parola – u smislu da prkosi nedostatku sadašnjeg pandana svojoj zakletvi.

Kroz odnos likova Majke, Oca, braće, Sestre i Djevojčice, kroz njihova pojedinačna iskustva kao predstavnika/ca svojih društvenih i rodnih uloga (time i generacija), oslikava se smjena društvenih sistema i svjetonazora, ali i vrijednosti koje opstaju kroz vrijeme. Naratorka nastoji zapravo kroz različite generacije popraćene ovim smjenama uhvatiti nit koja bi spojila Majke, Očeve, Djevojčice itd. raznih generacija. Iz tog razloga, likovi nemaju imena već se na njih referira zajedničkim imenicama sa velikim početnim slovom (Majka, Djevojčica, itd), bivajući uvedeni/e u širi historijski rakurs nego im to dopuštaju njihovi pojedinačni životi.

Smjena generacija ogleda se u ovoj zbirci posebno u mijenama odnosa društvenih klasa. Tako se npr. u priči „Kako je Ikarus uništio domovinu“ navodi:

Ali kad bi tata bio crvena buržoazija, onda bih i ja imala japanske salvete, i penkala, i mamu kojoj ruke nisu stalno crvene od ribanja i kuhanja? I ne bi tata dolazio pijan noću i govorio joj da je krava koja ne zna muža dočekati kako pristoji, a kakvih on žena zna, ihaj…

Da. Da. Koliko sam ja svijeta vidio, Katarina

U njenoj duši, u stvari, crta se sve ono što bi voljela da bude. A sve ono što bi ona voljela da bude imaju i rade te djevojčice koje ona, kao i njihove roditelje, zove crvenom buržoazijom. Zbog te činjenice, koja se ne da izbrisati niti sakriti, Djevojčica ih još više prezire, još žešće sikće čak i na njihove dobroćudne ponude za druženje. (61)

Ovdje se ideološka i klasna podjela i borba prenose sa jedne generacije na drugu. Ipak, u Djevojčicinoj tački gledišta naslućujemo izvjesno propitivanje, komešanje unutar kalupa koje joj generacija njenih roditelja prenosi kao prisvojenu memoriju i time željno obezbjeđuje idealima svog vremena budući život.

Glavni likovi romana Yesterday Namika Kabila[6] su pripadnici/e jedne generacije Sarajlija/ki, koji/e su ili izbjegli/e u toku rata ili otišli/e nakon rata iz rodnoga grada. Među njima su i oni/e kojima su djeca u dijaspori. Slično kao u prethodno navedenim narativima, i ovaj primjer generacijske proze odlikuje se oslikavanjem smjene društvenih sistema kao smjene generacijskih svjetonazora. Pri tom je bitno napomenuti da se Yesterday posebno posvećuje ratu kao traumatičnom presjeku ne samo tih političkih uređenja, već i same mnemoničke vizije jedne generacije.

Ovaj roman ističem radi specifičnog tretiranja motiva generacije, pripadnost kojoj u njegovu slučaju znači izvjesnu sramotu uslijed ratnog nasilja u koje se sručila (ne)voljno, ali koje istovremeno i neopozivo čini njen identitet. Sadašnjost likova u Yesterday je opterećena pitanjem o osuđenosti na vlastitu generaciju, odnosno na vjernost idealima koji su srušeni, a iz izvjesne perspektive time i pokazani kao neosnovani:

Da si bio ovdje makar samo dio rata, mogao bi bolje shvatiti ovo danas, više je puta čuo. Nije zažalio što nije bio, baš zato da ne bi shvatio, ali će se poslije pitati da li se trebao vratiti. Slično onima koji su se pitali zašto su ostali u paklu. Može li se sarajevština, duh prošlosti, težak i presladak poput zalivenih kolača, dosadan kao nostalgična pjesma omiljenog kantautora, urušiti i propasti kao asfalt njegovih cesta. Ima li iko živ da potvrdi kako ovaj jebeni asfalt u glavnom gradu, nekadašnja nulta tačka njihovog pripadanja, nije uvijek bio ovako grbav i zakrpljen? (50)

Dakle, ovdje se javlja potreba za ponovnim autodefiniranjem generacije opterećene intenzivnim heterodefinicijama koje im nameće historijski događaj kakav je rat, odnosno ini (in)direktni akteri. Štaviše, iz navedenog citata se da zaključiti da se svaki poriv za vjerom u „sarajevštinu“, u mit jednog kulturnog prostora i duh vremena jedne generacije, od strane te iste generacije sapliće u osjećaj sramote, osuđujući se za nostalgiju i romantizaciju predratne prošlosti (uslijed traumatične sadašnjosti). U posljednjoj rečenici citata je mogućno prepoznati potrebu za demistifikacijom generacije, no cinizam kojim je rečenica prožeta otkriva da ta potreba ne dolazi iz trezvenih, već afektivnih motiva.

Ovdje također možemo iščitati rascjep u mnemoničkoj zajednici koja onemogućava da se generacija koja je preživjela rat ponovno afirmiše kao vrijedna. Dapače, njeni se članovi/ce međusobno dijele na one koji su ostali i na one koji su otišli iz zaraćenog grada. Oni dijele različita iskustva historijskog događaja koji potpuno dominira značenjem njihove generacije.

U odnosu na Yesterday, zbirka priča Srđana Gavrilovića Nemoj ići u Anderlecht[7] indirektno ocrtava iskustvo potomaka ratom obilježene generacije, dakle djece rođene nakon rata od 1992. do 1995. godine. Sve priče su u određenoj mjeri obilježene napuštanjem domovine radi života u inozemstvu; gotovo da naslućuju jednu kulturu odustajanja od nasljedstva generacije svojih roditelja i inog vremena.

Narator je stranac u inozemstvu i u toj marginalnoj ulozi traga za svojom odsutnom generacijom na koju s distance mogućno ima trezveniji pogled. Priča „Maraton“ pobliže oslikava ovo stanje:

Skoro sam zaboravio da imam prijatelja u Belgiji. Danas, na svoj rođendan putujem kod njega u Liège. Najavio sam mu se još prošli vikend. Posljednji put vidjeli smo se prije tri ljeta. On je već tada pisao diplomski iz grafičkog dizajna, a ja sam bio pred odustajanjem od studija. Sjedili smo u bašti Kod Radmile i cugali pivo. Pridružila su nam se dvojica njegovih kolega s faksa. Poveo ih je na odmor da im pokaže vodu i razorene grebene Hercegovine. Simpatično su naklapali utiske na engleskom, mada im je više on prevodio na francuski. Ovdje se treba preseliti, rekao je jedan od njih i nazdravio u to ime. To svako može da tvrdi od juna do septembra, odgovorio sam. (19)

Ovaj citat nam može poslužiti za nekoliko uvida. Najprije, narator se ovdje prisjeća susreta sa pripadnikom svoje generacije, ali retrospektivno u novom kontekstu i značenju. Otišavši iz rodnog grada na studij vani, naratorov prijatelj se izmješta iz kulturnog prostora svoje generacije i rastankom takoreći vrši distorziju mnemoničke zajednice. U goreopisanoj situaciji, pripadnost istoj generaciji i bosanskohercegovačko porijeklo su trenutačno najčvršća uporišta identiteta koje dvojica prijatelja mogu pred strancima zauzeti. Nadalje, taj identitet se svjesno pojednostavljuje, a da bi se omogućio uspješan susret belgijske i bh. kulture. Mnemonička zajednica se širi i prilagođava. To pojednostavljivanje sadržano je u pokazivanju „vode i razorenih grebena Hercegovine“ – od vlastite kulture se indirektno odustaje svodeći je na turističku razglednicu, štaviše pristajući na okopnjavanje njenog značenja a kako bi ju se učinilo pristupačnom.

Također, nešto kasnije u priči će naratoru njegov prijatelj i sam pokazivati Belgiju, te biti opisan upravo kao turistički vodič. U nastavku se ovo stanje oklijevajućeg, transgresivnog identiteta specifično za datu generaciju obrazlaže: Sjetio sam se priče prijatelja iz Amerike. Kad bi došao u domovinu, smučilo bi mu se nakon sedam dana. Kad bi se vratio u tuđinu, dojadilo bi mu još brže. Shvatio je da je sretan samo u avionu. (22)

Ova zbirka oslikava trend sadašnje mlade generacije na Balkanu za odustajanjem i napuštanjem sistema vrijednosti generacija koje su ju porodile, trend za autodefinisanjem, koje možda ipak izgara u bezidejnosti i liniji manjeg otpora. U krajnjoj mjeri bi se moglo predložiti da se scene iz oba citata promatraju kroz postkolonijalnu perspektivu, u smislu težnje za poništavanjem naslijeđenih ili pripisanih identiteta i reinvencijom. Likovi su skloni prijelaznim prostorima (kakav je pomenuti avion) koji omogućavaju vrlo suženo, jednostavno značenje povijesti/trenutačnosti njihovih života. Svaki drugi kulturni kontekst, u kom su rođeni ili u koji se izmještaju, doima se intruzivnim. Stoga se bijeg u transgresivno stanje otkriva kao bijeg od učešća u bilo kojoj mnemoničkoj zajednici. Poželjna je kratkoročnost memorije, uokvirena i plošna kao razglednica za turiste. I baš u toj oskudnosti javlja se generacija kao jedino sigurno uporište identiteta, no generacija koja kao da samoj sebi grize rep – generacija izmještenih.

U romanu Gravitacije Senke Marić[8], ne osjeća se pripadništvo vlastitoj generaciji kao kolektivu, već su pojedinke različitih generacija u stanju suživota i izvjesnih sukoba jedna s drugom. Dijalektika njihovih odnosa ih čini pripadnicama svojih generacija, na djelu je konstelacija triju likova čija su značenja međusobno, međugeneracijski zavisna.

Ovaj narativ iskušava generaciju kao mehanizam karakterizacije likova. Njime dominira perspektiva unuke, nasljednice svojih pretkinja/nena. Uzimajući za temu kritičko preispitivanje naslijeđa uopće, dakle odnosa prethodnica i nasljednica, roman nadilazi uzak referentni sistem pojedinih generacija likova, koji u nekim prethodnim primjerima može da bude efektivan samo onim čitaocima/teljicama koji/e poznaju njegov historijski/kulturni kontekst. Svaka od likova uzeta je kao predstavnica svoje generacije, kroz njenu perspektivu i lično iskustvo naslućuje se odjek ideologije duha njenog vremena.

Kao i kod Šimprage, Duraković i Hemona, poslovice su i u ovom romanu mehanika odabrana radi kontrastiranja i međusobnog nadopunjavanja različitih generacija. Posebno, u Gravitacijama se biraju one poslovice/izreke koje otkrivaju utkanost patrijarhalne ideologije u generacije žena koje su ih nekritički artikulirale u vlastiti život i sudbinu. Patrijarhat se obznanjuje kao podmuklo određenje žena došlo izvana, kao heterodefinicija, koje čini dio njihovog naslijeđa kroz generacije. Ovaj roman je u tom smislu poziv za lišavanje vanjskih i invenciju novih autodefinicija generacija žena. 

Zaključna razmatranja

Prethodni primjeri navedeni su prvenstveno s namjerom da se pokažu načini na koje se generacija kao motiv, sredstvo karakterizacije i struktuiranja odnosa likova može upotrijebiti u različitim, recentnim književnim narativima.

Ono što bi zaključno vrijedilo istaći jeste činjenica da generacija, ukoliko se uzme kao bitan element pri gradnji narativa, neminovno djeluje kao ideologijska odlika lik(ov)a, te njome narativ izražava potrebu za proširenjem značenja riječi i djela tog/ih lika/ova u određeni (ne)fiktivni društveni kontekst. Radi se o izvjesnoj politizaciji intime pojedinačnih života likova. Primjetna je potreba da pojedinačni život dobije dimenziju uzroka svog stanja koje mu duh njegovog vremena dopušta. U svakom od navedenih narativa smo vidjeli da dimenzija pripadnosti generaciji književne likove priklanja osjećanju sudbine, odnosno izvjesne fatalnosti koja se iščekuje obzirom na proživljene historijske događaje. Pri tom je pogotovo interesantan slučaj generacija koje su obilježene velikim historijskim događajem ili traumom, kakva je npr. rat. Likovi povezani generacijskom zajednicom u tom slučaju svoje mnemoničko zajedništvo odbijaju budući da je traumatično, ali bez njega bivaju lišeni i velikog dijela svog identiteta. Tu generacija također djeluje kao sudbina, vanjsko nasilno određenje čija se činjeničnost ne može osporiti, ali čija ju traumatičnost upravo čini nepravednom.

Na koncu vrijedi pomenuti i aspekt čitateljstva kom je namijenjena generacijska proza. Kako smo vidjeli na datim primjerima, ukoliko narativ likove okuplja oko generacije koja je smještena u doslovan kontekst/sadašnjost u kojoj djelo nastaje, narativ funkcionira dijelom i kao društveni komentar sadašnjeg kulturno-političkog trenutka, društvenog sistema itd. U tom slučaju će se kod čitateljstva vjerovatno isprovocirati visok stepen poistovjećenosti s likovima i radnjom, budući da jako široko mogu iščitati referentni sistem generacije o kojoj je riječ. S druge strane, ukoliko neki/e čitatelji/ce nisu pripadnici te generacije, narativ ipak mogu čitati u smislu pomenutog društvenog komentara, mada sa suženom referentnom moći, budući da se književni tekst toliko obilno oslanja na društveni kontekst. No, kako smo vidjeli, pojedini narativi mogu apstrahirati bitne značajke duha vremena jedne generacije te biti ne toliko posvećeni poistovjećivanju/prepoznavanju čitateljstva, koliko distanciranoj tački promatranja ljudskih vrijednosti koje (ne) opstaju kroz generacije i uopće razlozima njihove pojave i izgradnje u historijski relevantne sisteme.

Ukoliko se oslobodi uskih okvira samozadovoljnog prepoznavanja čitateljstva u tekstu (i inih autofiktivnih poriva), generacijska proza itekako sadrži potencijal za kritički nazor o ideji napretka ljudskog društva kroz generacije, te ideji održanja/uništenja znanja, vrijednosti, stereotipa i drugih kulturnih tvorevina kroz vrijeme. Ovaj žanr teži pravovremenom mapiranju ključnih glasova otpora ili pokore jednog vremena i istraživanju načina na koje (ne) sarađuju kolektivna memorija i ideologija.

 

[1] Mannheim, K. (1952). The Problem of Generations. U P. Kecskemeti (ed.), Karl Mannheim: Essays (str. 276-322). Routledge.

[2] Erll, A. (2014). Generation in Literary History: Three Constellations of Generationality, Genealogy, and Memory. New Literary History, 45(3), 385–409. http://www.jstor.org/stable/24542733

[3] Hemon, A. (2019). Moji Roditelji: Uvod. Buybook.

[4] Šimpraga, D. (2021). Izvještaj o generaciji. Durieux.

[5] Duraković, F. (2021). Ne Lažem Tita Mi: Proze. Portal slobode Nomad; Udruženje Jazz Fest.

[6] Kabil, N. (2021). Yesterday. Buybook.

[7] Gavrilović, S. (2022). Nemoj ići u Anderlecht. Buybook.

[8] Marić, S. (2021). Gravitacije. Buybook.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu