Esej: U potrazi za identitetom

Literatura:
Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda (Profil, 2008.)
Bekim Serjanović, Ljepši kraj (Profil, 2010.)
Emir Imamović Pirke, Treće poluvrijeme (Algoritam, 2010.)

U POTRAZI ZA IDENTITETOM

Uvod: identitet

Unatoč bogatom dostupnom teorijskom aparatu ne možemo u cijelosti ekstrahirati i definirati fenomen identiteta bez relacije s fenomenima kao što su primjerice kultura i subjekt. Nevolje s identitetom, dakle, započinju s njegovim tumačenjima jer "identitet je koncept koji se ne može promišljati na stari način, ali bez kojeg se određena ključna pitanja uopće ne mogu razmatrati" (Hall, 1996: 2). Značenja koja se ostvaruju unutar pojedinih sfera identiteta nalaze se u složenoj relaciji s ostalim značenjima drugih područja zbog čega se sagledavanje fenomena identiteta u cjelini čini neostvarivim zadatkom. Zbog toga se teorijska proučavanja identiteta najčešće fokusiraju na određeno područje ili pojedinu intraidentitetsku relaciju.

Drugi problem s identitetom jest što imamo posla s nestabilnom kategorijom uvjetovanom promjenama unutar svoje strukture, stalnim transformacijama identitetâ (na nižoj razini) koji ga sačinjavaju. Dakle, jedan od uzroka nemogućnosti sveobuhvatnog pristupa leži u činjenici da je "identitet uvijek trenutačan i nestabilan efekt odnosa koji definiraju identitete obilježavanjem razlika" (Grossberg, 1996: 109). Odnosi među identitetima niže razine uvjetuju formiranje identiteta kao koncepta koji ih okuplja u cjelinu. Drugim riječima, identitet (u općem poimanju) je slagalica sastavljena od više različitih 'identitetskih' dijelova koji se međusobno razlikuju po veličini, odnosno koji u različitim omjerima utječu na reprezentaciju tog identiteta. Identiteti niže razine zapravo su biološki i sociokulturni čimbenici poput rase, klase, etnosa, spola, roda, kulture/subkulture, religije, dobi, pa čak i manje apstraktni faktori kao što su obitelj, obrazovanje, prijateljstva i profesija. O stupnju problematizacije pojedinog elementa ovisit će i njegova važnost u konstruiranju pojedninačnih i kolektivnih identiteta.

Kako se ne bi previše zapetljali u mreži identiteta, valja još jednom istaknuti kako identitet nije jedinstven fenomen, već mozaična struktura sastavljena od mnogostrukih identiteta koji također nisu jedinstvene cjeline jer "identiteti nikada nisu singularni, već mnogostruko konstruirani preko različitih diskursa, praksi i pozicija" (Hall, 1996: 4) koji se često međusobno presijecaju. Upravo su ta sjecišta identitetâ žarišne točke njihovih proučavanja.

U teorijskim istraživanjima pitanja identiteta dominantna su dva pristupa – esencijalizam i antiesencijalizam. Prvi zastupa tezu da je "svaki čovjek drugačija, ali zatvorena kategorija" (Majić, 2010: 3), dok se antiesencijalističko mišljenje temelji na postavci da čovjek nema svoju objektivnu prirodu, već se "sve prirode (kvalitete) konstruiraju". Temeljna aporija koja se nalazi u biti ovih dvaju pristupa je pitanje: je li identitet zadan ili subjekt proizvodi svoj identitet svojim postupcima? Esencijalizam promatra identitet kao uzrok, kao osnovu postupaka koji taj subjekt stvaraju (Culler, 2001: 130), dok antiesencijalizam vidi identitet kao posljedicu akcije subjekta. U fokusu interesa antiesencijalističkog pristupa stoji 'politika/e identiteta', a esencijalizmu je bliža 'problematika subjektivnosti i formiranja identiteta' (Petković, 2010: 12), odnosno 'pitanje subjektiviteta i njegovih nesvjesnih procesa formiranja' (Hall, 1996: 2).

Drugi važni problem teorijskog proučavanja identiteta jest odnos individualnih i kolektivnih identiteta, odnosno preciznije rečeno, u kojoj mjeri zajednica kojoj subjekt pripada utječe na izgradnju njegova identiteta? Ovo pitanje pretpostavlja i dvojaku poziciju koju subjekt može zauzeti u odnosu na kolektiv – suprotstavljanje ili pokoravanje društvenim normama i konvencijama (koje se pak unutar grupnog identiteta mogu promatrati kao naslijeđene ili konstruirane). Granica između utjecaja kolektiva na individualni identitet subjekta često ostaje nejasna jer je subjekt s jedne strane aktivan u procesu izgradnje vlastitog identiteta (priklonimo li se antiesencijalističkom stajalištu), a istovremeno podređen zahtjevima zajednice. Bitnu ulogu u ovim odnosima ima i element moći – moć (ili ne-moć) subjekta da se odupre postavljenim zahtjevima/ulogama te moć zajednice da subjektu nametne određene obrasce ili pozicije koje u konačnici mogu bitno obilježiti identitet pojedinca.

S obzirom na složenu strukturu identiteta valja istaknuti kako identiteti koji ga tvore nisu jednakomjerno zastupljeni u teorijskim promišljanjima, odnosno, nisu svi identiteti jednako zanimljivi za raščlambu. Među onima koji su se nekako uvijek našli u središtu pozornosti su nacionalni, etnički i rodni identitet. Valja upozoriti i na 'opasnosti' koje vrebaju u definiranju i analizi identitetâ, a tiču se dviju krajnosti. Prva, koju bismo mogli opisati kao 'inzistiranje na identitetu', može zastraniti u 'slijepu inauguraciju tzv. čistih identiteta', dok druga, koja teži 'potpunom zaboravu identiteta' nosi opasnost potiskivanja nacionalnih i etničkih identiteta i inzistiranja na 'arteficijelnoj konstrukciji identiteta' (Petković, 2010: 23). U ovom će tekstu naglasak biti stavljen na problematizaciju etničkog i religijskog identiteta, te individualnog i kolektivnog iz razloga što su upravo ti identiteti apostrofirani u književnim tekstovima suvremene bosanskohercegovačke proze koji će poslužiti kao primjer.

Dekonstruirani identiteti

Koliko su identiteti nestabilni možemo zorno vidjeti promotrimo li noviju povijest jugoistočne Europe. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća, u tzv. ranoj fazi tranzicije na prostoru dotadašnje SFRJ dolazi do redefinicije nacionalnih identitetâ (Kolanović, 2011: 340), odnosno do rekonstrukcije nacionalnih identiteta koji su dotad bili (prividno) integrirani. S promjenom režima i ratovima koji su uslijedili, ova rekonstrukcija nacionalnih identiteta bila je usmjerena prema već spomenutim 'čistim identitima', temeljeći se na diferencijaciji od drugih identiteta koji su se do tog trenutka nalazili pod zajedničkim političkim krovom. Drugim riječima, "naša se potraga za autentičnošću (naših) identiteta odvijala relacijski, u odnosu na druge - ja : ne-ja" (Petković, 2010: 25). Takva 'potraga za identitetom' nije bila izolirana pojava, već je zahvatila svaki kutak na prostoru nekadašnje državne tvorevine, a i takvi su procesi bili uobičajeni na globalnom planu u bilo kojem postkolonijalnom društvu.

U postjugoslavenskim društvima dolazi do kritičke 'problematizacije identiteta na kolektivnoj razini' (Kolanović, isto) te se pitanja identiteta sve više okreću prema subjektu, odnosno prema individualnom identitetu. Javlja se otpor prema nacionalizmu, a uloga nacionalnog identiteta više nije dominantna u onolikoj mjeri kao do tad. Mogli bismo reći da se od tog trenutka nadalje rekonstruirani identiteti dekonstruiraju, ostvarujući nova značenja i pozicije. Identitet se uglavnom smatra produktom identifikacije, a možemo se složiti s uvriježenom tezom da je "identifikacija konstruirana na pozadini prepoznavanja nekog zajedničkog podrijetla ili zajedničkih karakteristika s drugom osobom ili skupinom, ili s idealom" (Hall, 1996: 2). Identifikacija je stoga iznimno važan proces u odnosu pojedinac – kolektiv jer poistovjećivanje s društvenom zajednicom ili nekim segmentom kolektivnog identiteta bitno utječe na individualni identitet subjekta. Budući da je njegov identitet po svojoj naravi labilan, subjekt u identifikaciji s grupom, ili nekom idejom koju ona nosi, pronalazi čvrsto uporište za ostvarenje vlastitog identiteta. Subjekt, najčešće nesvjesno, preuzima uloge nametnute od strane kolektiva, a osvješćivanjem tih nameta ulazi u već spomenutu situaciju ili pokoravanja ili suprotstavljanja koja nije pitanje izbora, već pitanje moći u odnosu pojedinca i kolektiva. Jedno od mogućih gledišta na odnos individualnog i kolektivnog identiteta je i u kojoj mjeri subjekt reprezentira preuzete zahtjeve grupnog identiteta i kako oni ograničuju mogućnosti pojedinca? Subjekt može iznevjeriti te zahtjeve (ako ih osvijesti) i tad više ne govorimo o reprezentaciji, već o proizvodnji identiteta. I u tom slučaju identifikacija ima važnu ulogu zbog svoje mnogostrukosti jer je na koncu "identitet proizvod niza djelomičnih identifikacija, nikad dovršen". (Culler, 2001: 134)   

No, što ako do identifikacije ne dolazi? Prestaje li time i sam proces oblikovanja identiteta? Smatram da je izostanak identifikacije (u smislu nacionalnog, etničkog, religijskog i drugih identiteta) bitno obilježje dekonstrukcije identitetâ. Možda je previše drastično reći da identifikacije u takvim dekonstruiranim identitetima nema, ali ona više nije neizostavan proces u formiranju identiteta. Nemogućnost identificiranja s drugim osobama, skupinom ljudi ili društvenom okolinom ne sprečava tvorbu identitetâ, već je samo preusmjerava. Također, ako uzmemo u obzir činjenicu da je identifikacija proces koji ne završava, možemo ustvrditi i da njezin izostanak nije definitivan. Ako prihvatimo postavku o slabljenju utjecaja identifikacije, onda se logičnim čini i zaokret od kolektivnog prema individualnom identitetu jer "jedino točka gledišta prvog lica može osigurati prostor introspekcije u kojemu će se artikulirati agens bilo koje potrage za identitetom" (Petković, 2010: 34).
                                             
Rascjep identiteta, egzil kao Meka apatridskih identiteta

Subjekt i potraga za identitetom glavna su tematika romana Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj Bekima Sejranovića te Treće poluvrijeme Emira Imamovića Pirkea. Sva tri romana odnose se na poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu (Sejranovićevi djelomično, a Imamovićev u potpunosti). Sejranovićevi romani problematiziraju poziciju egzilanta i rascjep subjekta glavnog lika (ujedno i pripovjedača), prate njegova unutarnja previranja, strahove i nemogućnost vezivanja za druge ljude. Imamovićev tekst također polazi od pojedinačnih sudbina svojih aktera, ali portretira i kolektivni identitet mjesta koje je zapelo u tranziciji. Osim problematike etničkog identiteta, koja je najzastupljenija kod Sejranovića, tekstovi progovaraju i o religijskim identitetima na prostoru Bosne i Hercegovine. Naglasak je ipak na individualnim identitetima protagonista i njihovim psihičkim i emocionalnim stanjima.

Iako su Sejranovićevi romani Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj ispripovijedani iz iste perspektive i u istom stilu, ne možemo govoriti o istom naratoru u oba teksta. Odnosno, narator je možda jedan, isti, ali njegovi identiteti nisu, već se u nekim elementima razlikuju. To zapravo i ne čudi jer je Ljepši kraj koncipiran kao svojevrsni nastavak prvog romana, pa je ostvaren i taj vremenski odmak između dvije pripovjedne pozicije, a već smo utvrdili da se identiteti s vremenom mijenjaju. U romanu Nigdje, niotkuda narator gradi priču u dva smjera. S jedne strane pripovijeda o sebi u sadašnjem vremenu, a s druge o svojoj prošlosti i prošlosti svoje obitelji čime zapravo pokušava dati legitimitet svojoj nestalnoj ličnosti.

"Zatim sam otišao na otok S., na krajnjem sjeveru Norveške. Želio sam pobjeći još dalje, ali nije se više imalo kamo bježati." (Sejranović, 2008: 43)

Naratorov neprestani bijeg od stvarnosti ima korijene u njegovom djetinjstvu kad je silom prilika napustio rodni bosanski zavičaj kako bi u Bakru nastavio školovanje. Nakon srednjoškolskih i studentskih dana stigao je rat. U tom trenutku započinje cijepanje njegova identiteta koje će u konačnici biti uzrok stalnog osjećaja nepripadanja. U trenutku kad rat u Bosni sve više jača i kad mnogi iz nje odlaze u izbjeglištvo, on kao Bošnjak postaje nepoželjni gost u zemlji u kojoj sve nehrvatsko biva protjerano.

"Nisam se osjećao kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali, jebiga, očito nisam bio ni iz Hrvatske." (Sejranović, 2008: 132)

Njegov osobni problem s dodijeljenom pozicijom Drugog sastoji se u tome što nakon desetak godina provedenih u Hrvatskoj ne doživljava sebe kao bosanskog egzilanta, iako je upravo to identitet koji mu je nametnut i zbog kojeg mora izbjeći u Norvešku, zemlju koja jedina u tom trenutku prihvaća izbjeglice iz BiH. Čak i u predegzilanstkom stanju osjeća teret mnogostrukih nametnutih identiteta. Posebno je zanimljiva epizoda u kojoj se narator pokušava upisati u akademsku godinu na fakultetu te performativnim činom prebrisuje svoj etnički i nacionalni identitet:

"…tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova kemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano 'Musliman', a pogotovo od onog 'Jugoslaven'." (Sejranović, 2008: 112)

"…nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom. Kao što me jednostavno nikada i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslavenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve." (Sejranović, 2008: 113)

Njegovim egzilom zapravo prestaje proces identifikacije. U Norveškoj je tuđinac, neuklopljen u društvo koje na njega gleda kao strano tijelo. U jednom trenutku narator simulira svoj odraz u očima drugih, odnosno 'promatra' sebe iz perspektive tamošnjih 'domaćih' ljudi hipetrofirajući stereotipe.

"Odnosno, da budemo precizniji, kad njezin muž ode raditi na naftnu platformu na Sjevernom moru, u kuću joj ulazi Cigan, skoro crnac, boženassačuvaj, vjerojatno još i musliman, izbjeglica iz nekakvog rata na jugu Europe, ili možda istoku, ('ko će ga znat, sve ti je to ista bagra), mutnih pobuda i, priča se, golemog obrezanog spolovila?" (Sejranović, 2008: 126)

Norveška je strana zemlja, no ni Bosna mu više nije bliska. Po završetku rata, vraća se u nekoliko navrata u posjet rodnom kraju, ali izostaje onaj osjećaj povratka jer sve što je poznavao se promijenilo:

"Niti to što je kuća oronula i nakrivila se ima veze s tim što je ja ne prepoznajem. To jednostavno više nije taj sokak, niti je to ta kuća. Niti sam ja – ja." (Sejranović, 2008: 46)

Ovdje možemo zaključiti kako temeljni problem formiranja njegova identiteta leži u tom dvostrukom nepripadanju. U ovom se momentu krije i bitna razlika između dvaju romana. I s pozicije naratora u Ljepšem kraju možemo govoriti o nepripadanju kao značajnoj karakteristici njegova identiteta, ali u tom slučaju ono je samo jednostruko. Narator i ovdje osjeća taj rascjep subjekta, ali s jednom razlikom. Naime, više ne možemo govoriti o osjećaju nepripadanja u Norveškoj, jer su godine i (re)socijalizacija ipak ostavile 'norveški' trag na njegovu identitetu. Najbolji primjer toga je njegovo norveško državljanstvo, ali i jedna zanimljiva projekcija identiteta. Naime, u jednom trenutku narator navodi kako je hodanje na skijama najčešći norveški hobi, a upravo će mu to biti jedno od sredstava opuštanja za vrijeme boravka u Bosni.

Zadržimo se još kratko na prvom Sejranovićevom romanu. Dakle, primarni rascjep naratorova subjekta očituje se u nestabilnom etničkom identitetu koji je lišen identifikacije. Jedino s čime se može poistovjetiti su 'pomaknuta' stanja svijesti koja priziva prekomjernim uživanjem opijata.

"I zbilja, nakon petnaestak minuta svi su bili pijani. I staro i mlado, i muško i žensko. Meni se to sviđalo, da se tako izrazim: „tu sam pronašao sebe". (Sejranović, 2008: 128)

Dominantni osjećaj koji se proteže cijelim romanom jest osjećaj ispraznosti, što bismo mogli protumačiti kao ispražnjenost njegova identiteta od značenja. Taj ga osjećaj proganja i dodatno potencira njegovu nemirnu narav.

"Uvidio sam, i napokon samom sebi priznao, da mi je potpuno svejedno jesam li u svojoj sobici u Oslu, u kolibi na otoku S., u Rijeci, Bakru, Brčkom, u brodskoj kabini ili zatvorskoj ćeliji, jer praznina u meni je ista i usamljenost je ista."  (Sejranović, 2008: 109)

Tu prazninu susrećemo i u drugom Sejranovićevu romanu kao posljedicu besciljnog lutanja, no u ovom slučaju narator preispituje svoje osjećaje te introspekcijom zaključuje o uzrocima svojih problema. I ovdje se očituje jedna značajna razlika između pripovjedačeva identiteta u oba romana. Dok je u prvom okrenut prošlosti svoje obitelji, rekli bismo – biološkoj uvjetovanosti svojih postupaka, u drugome je naglasak stavljen na njegovu psihičku rastrojenost i borbu s unutrašnjim glasovima. Posebno do izražaja dolazi njegov analitički pristup kojim svaku emociju secira unedogled:

"Koliko uopće namjeravam ostati ovdje? Koliko mogu izdržati? I kamo otići? (...) Koliko bi me držalo? Koliko me bilo što u životu držalo? Bilo što. Bilo kakvo zanimanje, mjesto boravka, ljudi, žene, prijatelji. Nikad ništa. To je izvor moga straha. Spoznaja da mi sve dosadi." (Sejranović, 2010: 120-121)

Introspekcijom dolazi i do preispitvanja vlastitog identiteta osvješćujući da ga kao promjenjivu konstrukciju koju može falsificirati:

"I onda počneš lagati. Izmisliš nov identitet. (...) pravi 'ja' zapravo ne postoji. Na tom 'ja' naslagano je toliko slojeva da, kad bi ih čovjek uspio jednog po jednog odstraniti, ne bi ostalo ništa." (Sejranović, 2010: 122)

Laž je vrlo važna točka sjecišta njegovih identiteta. U prvom romanu narator na nekoliko mjesta navodi kako je istina samo lijepo sročena laž. Zato i ne preže pred izmišljanjem novih identiteta – do te mjere da u jednom dijelu u potpunosti konstruira svoje 'irsko' podrijetlo. S druge strane, njegovo pravo porijeklo je itekako važno za sam tijek naracije i za definiranje njegova identiteta. Okvir romana (s kojim započinje gotovo svako poglavlje) govori o pogrebu njegova 'amidže Alije', koji je ujedno i centralna figura njegova pripovijedanja o povijesti svoje obitelji. Opisujući Alijin hiroviti životni put nastoji opravdati vlastitu nestalnost, odnosno nastoji se s njim identificirati preko sjećanja ili priča o njemu. Upravo zbog nemogućnosti identifikacije u poziciji egzilanta služi se poviješću svoje obitelji u definiranju vlastitog identiteta.

Njegov odnos prema ženama poseban je moment u formiranju njegova identiteta. Ni u jednom ni u drugom romanu ne uspijeva održati 'zdravu' romantičnu vezu jer se objekt njegove žudnje stalno dislocira, a praznina koju osjeća sa svakim neuspjehom u ljubavi postaje sve veća. Uspijeva je samo kratkotrajno zatomiti zaljubljivanjem i uživanjem narkotika. U Ljepšem kraju možemo uočiti i njegov seksualni hendikep – u većini slučajeva koristi hašiš kao stimulans bez kojeg ne može ostvariti seksualni čin. Ishodište njegova problema sa ženama nalazi se u odnosu s majkom koji je detaljno opisan u prvom, ali se ne spominje u drugom romanu. Odvojenost od majke utjecalo je na njegovu sposobnost vezanja za druge ljude, a traume od majčinih odlazaka držao je postisnutim tako da je uvijek on bio taj koji bi otišao, ne izlažući se ponovnom povređivanju.

"Njezine odlaske, međutim, nosim u sebi cijelog života i zbog njih mučim sve žene koje u životu susrećem." (Sejranović, 2008: 82)

Religija i rat kao kovačnica novih identiteta

Ljepši kraj uvodi novu dimenziju u problematizaciji identiteta, koje u prvom romanu nema, a tiče se religijskog identiteta i njegova odnosa prema kolektivnom identitetu. Sejranovićev narator za vrijeme boravka u Bosni živi u kolibi svog djeda koja se nalazi između sela M. i nekadašnjeg karavlaškog sela koje su naselili vehabije. Dolazak vehabija i njihovih ortodoksnih običaja bitno je utjecao na ponašanje ljudi u selu, koje, iako je bilo većinom muslimansko, za svoje vjerske običaje nije previše marilo. Seljaci kojima vjerski rituali nisu bili prioritet u životu, poput pripovjedačeva rođaka Saliha, negodovali su zbog novopridošlih susjeda koji su s prijekorom gledali na njih.

"Pa se selo podijelilo. Jedni pričaju šta će nam koji kurac ovi govorit kako se klanja i posti i kako će se moje dijete oblačit, a drugi da nas je sve ovo zlo i zadesilo jer smo se iskvarili i nismo pravi muslimani. Sad ko biva trebamo svi pustiti brade i pokrit žene i prestat pit pa će nam bit super." - Salih (Sejranović, 2010: 60)

Zanimljivo je da unatoč protivljenju vehabističkoj praksi, Salih i sam načelno posti te klanja ramazan, a pivo pije u magazinu, skriven od ostalih pogleda. Čini se kako vehabije kod stanovnika sela M. izazivaju kompleks vjernika nižeg reda, kako su se uostalom prema njima i postavljali, i pod tim utjecajem dolazi do promjene u kolektivnom identitetu sela. Vehabizam na karavlaškom tlu posljednja je faza etničkih promjena koje su se na tom mjestu odvijale. Karavlaško selo Sejranović spominje čak i u prvom romanu (Sejranović, 2008: 19), no tek u drugom saznajemo o njihovoj prošlosti i etničkom čišćenju provedenom nad njima:

"Nijemci su na tom puteljku što vodi od sela M. do Karavlaha (…) presreli dvanaestoricu karavlaha različite dobi, poredali ih uz rub puta i strijeljali. Potom su otišli do samog sela, opkolili ga, pokupili sve žitelje, i staro i mlado, zatvorili ih u kuće i zapalili žive." (Sejranović, 2010: 53)

Na zgarišta potom doseljavaju bošnjaci izbjeglice iz gradova, a bradati fundamentalisti stižu "dvije godine nakon završetka rata".

Vehabizam se tematizira i u Imamovićevu romanu Treće poluvrijeme gdje se također javlja nakon rata kao ostavština mudžahedina koji su za vrijeme rata stigli u pomoć svojoj muslimanskoj braći. I u ovom slučaju najzanimljiviji je utjecaj religijskih ekstremista na kolektivnu svijest stanovništva. Isto se događa i ovdje, jedan dio njih prihvaća nauk vehabizma, a drugi dio mrzovoljno gleda na njihovu povodljivost. Trend okretanja svojim muslimanskim korijenima u oba je romana izvrnut ruglu.

"Prvog dana civilnog života, sreli su Rottena kojem je gusta tamna brada pokrivala vrat i dio grudi. Pravili su se da ga ne vide.
– Esselamu alejkum – ipak ih je pozdravio.
– Vozdra – otpozdravio je Zeko.
– Što to sam sa sobom pričaš? – pitao ga je Muha." (Imamović, 2010: 48)

Kod Sejranovića je to, između ostalog, ostvareno i situacijom u kojoj narator susreće jednog vehabiju i ne može skloniti pogled s njegove nesumnjivo ofarbane brade. I kanirana brada i novonaučeni pozdrav bivšeg pankera sredstva su kojima pojedinac nakalemljuje arteficijelni religijski identitet. Najjasnija osuda takve 'novootkrivene' religioznosti u postkomunističkom društvu nalazi se u Imamovićevom tekstu, u epizodi o Salihu Polumenti koji je zbog svoje svađalačke naravi i iznerviranosti pomodarskom religioznošću krenuo u suprotnom smjeru – od pobožnog muslimana do čovjeka koji se oporučno protivi 'sahrani po vjerskim običajima'.

"Dok su rođaci napuštali komunizam, učili prve sure iz Kur'ana, naglo prepoznavali ljepotu ilahija, on, nekadašnji đak sarajevske Medrese, počeo je, prvo, piti, pa prestao postiti, klanjati, da bi, na vrhuncu, pitao ima li igdje plastični hirurg koji može ispraviti posljedice muškog obrezivanja." (Imamović, 2010: 50)

Za razliku od Sejranovićevih romana u kojima prostor artikulacije identitetâ predstavlja grad ili selo, u Imamovićevom Trećem poluvremenu mjesto na kojem se oni ostvaruju ne može se u cijelosti percipirati kao urbani prostor, niti ima ruralna obilježja. Prostor u kojem se Imamovićevi junaci realiziraju, te na kraju krajeva unutar kojeg je formiran kolektivni identitet koji nesumnjivo utječe na njihov individualni, određen je imenom koje nosi – Podgrad.

"Podgrad nije bio ni grad ni selo, nego nešto za što se teško može naći odgovarajući naziv." (Imamović, 2010: 7)

S velikom tvornicom koja je u doba socijalizma bila žila kucavica ovog mjesta, Podgrad je opisan kao relikt prošlosti koji postupno, ali sigurno propada. To je mjesto koje je obilježeno dinamikom tranzicijskih promjena – transformacija grada i njegove svakodnevice, principa funkcioniranja urbane sredine, ali je ta transformacija negdje zapela, a Podgrad se našao u svojevrsnom tranzicijskom limbu.

"Sve se mijenjalo osim Podgrada, a televizija je promjene prenosila: režim koji je napravio fabriku i grad je propao, nova se vlast raspadala samo što se sastavila..." (Imamović, 2010: 12)

U tekstu je jasno prikazano kako anakroničnost ovog mjesta utječe na stanovnike koji su određeni tim prostorom i jednako tako izgubljeni u vremenu. Društvena i kulturna stagnacija koja je nastupila promjenom režima jedina je značajka tog prostora u kojem se nikad ništa neobično nije događalo pa je i nenadani uspjeh amaterskog nogometnog kluba bio dobrodošao da razbije monotoniju.

"Nije, kako se to kaže, život stao u Podgradu. Život se u Podgradu svakako nije kretao." (Imamović, 2010: 101)

Stanovnici ovog mjesta bitno su određeni tom podgradskom besperspektivnošću koju internaliziraju pomirivši se s takvom sudbinom te u konačnici i tvore društvenu sredinu u kojoj nema napretka, koja svu svoju energiju troši na samoodržavanje. A u tom začaranom krugu kao jedini ublaživač nameće se piće. Većina muških likova opisani su preko tog poroka, među ostalima Mustafa i Adem, očevi dvojice glavnih junaka, a i Selmin otac za kojeg doznajemo da je umro od ciroze jetre.

"Nije tu u Podgradu, odraslima bilo druge nego ili piti ili se od pića liječiti..." (Imamović, 2010: 8)

I dok Sejranovićev narator uživanjem opojnih sredstava nastoji u sebi izazvati reakciju, emocije (pa makar time dodatno naglasio svoju autodestruktivnu narav), likovi u Imamovićevu romanu pribjegavaju alkoholu kako bi ih utomili, kako bi uspjeli preživjeti u mjestu koje ih ograničava. Kroz cijeli se roman na više mjesta uporno spominje kako je Podgrad ružno mjesto za život, a vrhunac te pripovjedačeve averzije prema njemu izrečen je usput, kao oglas u kojem stoji: "Mijenjam stan od 105 m2 u Podgradu za bilo kakav bilo gdje" (Imamović, 2010: 65).

Pripovijedajući o životnim sudbinama nekolicine sporednih likova narator oslikava Podgrad kao sredinu u kojoj je patrijarhat dominantna društvena struktura, a tradicionalne vrijednosti i dalje su prisutne u podsvijesti kolektiva. To je vidljivo i s aspekta muško-ženskih odnosa: muški likovi su uglavnom oni koji su aktivni, dok su ženski likovi opisani s manje detalja i u većini slučajeva imaju pasivnu ulogu. Odnos prema obitelji i bračnom životu također se može sagledati kao odraz dominacije patrijarhata, ali i kao ostvarivanje stereotipa male društvene sredine.

"Dešavalo se u Podgradu svašta: tukli muževi žene i varali ih; žene, istitna, nisu tukle muževe, ali su ih varale; nekada bi neko nekoga ostavio pred sami brak, a za mnoge se i muškarce i žene pričalo svašta, ali razvoda nije bilo odavno." (Imamović, 2010: 102)

Protagonisti ovog romana su dvojica prijatelja i ratnih drugova, Muha i Zeko, koji su srednjoškolske klupe zamijenili maskirnom uniformom, bili zarobljeni te preživjeli logor, vratili se kući kao članovi diverzantske postrojbe, a nakon konačnog povratka iz vojske spremili uniformu i oružje te započeli civilni život. Njihovi identiteti bitno su određeni iskustvom rata, a iako se u svoj rodni Podgrad vraćaju kao ratni heroji, "nijedan nije niti riječi rekao o logoru" (Imamović, 2010: 46).

Rat je nepovratno oduzeo jedan dio njih samih, ali to što su osjećali ni jedan ni drugi nisu mogli objasniti drugima. Međusobno su se savršeno razumjeli, no kad bi to trebali verbalizirati, nastupila bi tišina. Njih su dvojica mogli jedan kraj drugog šutjeti, ali ta je šutnja postala teško breme za Muharema Jahića Muhu i njegov bračni život.

"Otkako je shvatio da je ono u njemu teže i veće od onoga što je oko njega, makar bilo lijepo kao Selma, Muha je pored žene, ako bi morali biti sami, samo šutio." (Imamović, 2010: 57)

Iako su nerazdvojni prijatelji, Muha i Zeko se međusobno razlikuju, čak bi se moglo reći da su sušte suprotnosti jedan drugome. Zajedno su prošli kroz isti pakao, no to je iskustvo drugačije utjecalo na formiranje njihovih posttraumatskih identiteta. Muha zbog svoje pasivnosti ostavlja dojam starca koji se pomirio sa svojim neizbježnim krajem.

"Muharem Jahić je u rat ušao kao dječak, a iz njega se vratio kao neko ko se osjeća dovoljno starim da bi do kraja života mogao živjeti polako... On je iz rata izašao sa dvadeset i dvije i nikako nije znao reći koliko se staro osjeća. U njemu je bilo života samo dok je bio sa Zekom." (Imamović, 2010: 55)

U razgovoru sa Zekom čak i pokušava artikulirati svoje probleme, no oni su toliko duboki i nedokučivi njemu samom da se na koncu rezignirano prepušta sudbini. Muha u sebi osjeća prazninu baš kao i narator Sejranovićeva Ljepšeg kraja.

" – Znaš Zeko, ja nekako, ko da sam sebi falim. Ja ne znam kad sam zadnji put bio, ono... Ko da od srednje škole nisam sebe u putu sreo. Rat ne računam, jebo to." (Imamović, 2010: 58)

U opreci s Muhinim fatalizmom stoji optimizam Edina Zečevića Zeke koji mašta o drugim gradovima, o boljem životu i odmaku od prošlosti i sredine koja ga toliko snažno uvjetuje.

"Zeko nije bio od onih ljudi što ne znaju šta hoće, ali barem znaju šta neće. On nije znao ni jedno ni drugo. (...) On je mogao tako vjerno zamišljati druge živote da bi, ako bi u njima šetao ili nešto naporno radio, na kraju i osjetio umor..." (Imamović, 2010: 68)

Zekina potreba za nastavkom života i potragom za boljom budućnošću rezultirat će zajedničkim životom s Muhinom bivšom ženom Selmom u Sarajevu. Njegova želja za bilo kakvom promjenom kontrastira Muhinoj bezvoljnosti, koja je zapravo metonimijski prikaz mentaliteta stanovnika Podgrada, a uvelike podsjeća i na Sejranovićeva pripovjedača u Nigdje, niotkuda koji upravo vapi za promjenom:

"Želio sam bilo što, samo ne više 'ovo', ma kako to 'ovo' nazivali. Jer to 'ovo', koje je sada tu i ovdje, nije imalo čak ni imena." (Sejranović, 2008: 173)

Koliko god da je Zeko bio spreman na promjenu i odlazak iz Podgrada "nikako se nije mogao riješiti straha da će mu u Sarajevu, Münchenu, Bagdadu, gdje god, jednom biti kao u Podgradu" (Imamović, 2010: 69). Njegove su se strepnje u konačnici i ostvarile jer iako je preselio u Sarajevo, kao da nikad nije napustio Podgrad.

"Nije se začudio: otkako se se doselio iz Podgrada, sve mu je tu (...) izgledalo isto: zgrade, ljudi, dani, sedmice, vrijeme..." (Imamović, 2010: 110)

Njegova vezanost za Podgrad nije uvjetovana mentalitetom mjesta (jer od njega zapravo i želi pobjeći), već prijateljstvom s Muhom koje je presudno za njegov vlastiti identitet. Iako je to prijateljstvo s gledišta oblikovanja njihovih identiteta utjecajno i u jednom i u drugom smjeru, Zeko se ipak u većoj mjeri identificira s Muhom zbog čega i toliko oklijeva u svojim namjerama. Tek nakon Muhina tragičnog završetka, Zeko konačno presijeca sve niti koje su ga vezale za Podgrad.

Zaključak

Promatrajući načine na koje se ostvaruju individualni i kolektivni identitet u romanima Bekima Sejranovića i Emira Imamovića Pirkea, vidljivo je da se i jedan i drugi teorijski koncept – esencijalistički i antiesencijalistički – mogu primijeniti u tumačenju ovisno o uporišnoj točki analize.

Junaci ovih romana djelomično su određeni biološkim i socijalnim parametrima, ali ih isto tako vidimo kao pojedince koji nastoje proizvesti svoj individualni identitet u opreci prema kolektivnom, ili pak potvrđujući njegove zahtjeve. Sejranovićev narator u romanu Nigdje, niotkuda suočava se s nametnutom pozicijom egzilanta pred kojom je zapravo nemoćan. Nadalje, njegov subjekt je određen nemogućnošću identifikacije s bilo kojom etničkom zajednicom kao posljedicom egzilantske pozicije, ali i činjenicom da i sam ne pridaje važnost takvoj vrsti identifikacije. Ta pozicija naglašava i njegov osjećaj nepripadanja čak i nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu. Narator svoj individualni identitet izgrađuje u odnosu na vlastitu obiteljsku povijest, dok s druge strane koristi laž kao mehanizam proizvodnje identiteta prema van, odnosno prema svojoj okolini. Svoju nestalnu narav nastoji opravdati poistovjećivanjem s 'amidžom Alijom' (a pripovijedanje mu služi kao medij takve naknadne identifikacije), što je zapravo jedna od malobrojnih identifikacija njegova subjekta u tekstu. U romanu Ljepši kraj primjećuje se da, iako se tekst veže uz prethodni Sejranovićev roman, pripovijedač više nije onaj isti. I dalje nosi emigrantski teret kao datost, ali naglasak se premješta s potrage za pripadanjem na rascjep naratorova subjekta. Psihička i emocionalna dezintegriranost najvažnija je odlika njegova identiteta. Što se tiče funkcioniranja unutar kolektivnog identiteta, ono se očituje u situacijama u kojima narator uspijeva zauzeti određene uloge u novoj (norveškoj) društvenoj zajednici (zaposlenje u pošti, na fakultetu...). Na poseban ga način određuje i njegov odnos prema ženama u kojem se ogleda dubina njegove emocionalne rastrojenosti i razlomljenosti identiteta. Upravo se u tim odnosima kroz njegove postupke i odluke očituje konstruiranje individualnog identiteta. Iako nije direktno u vezi sa subjektom naratora u Ljepšem kraju, religijski moment vrlo je važan pri opisu kolektivnog identiteta bosanskog sela koji se sve više definira u odnosu na vehabistički ortodoksni islam.

Kritika utjecaja vehabizma na grupni identitet dotad deklarativno muslimanske zajednice jedan je od važnijih elemenata i u Imamovićevu romanu Treće poluvrijeme. U njemu je ta tendencija zaokreta ka čistom religijskom (muslimanskom) identitetu bosanskog mjesta ismijana kao pseudoreligioznost, prvenstveno kroz likove 'obraćenika'. I u ovom tekstu ističe se utjecaj kolektiva na formiranje individualnog identiteta kroz likove Muhe i Zeke. Oni služe i kao primjer dvojakog odgovora na nametnute zahtjeve zajednice. Naime, Muha je, poput ostalih stanovnika Podgrada, bitno određen fatalizmom koji dominira atmosferom romana, njegov se identitet u potpunosti može promatrati u sklopu esencijalističkog pristupa. S druge strane, Zeko osjeća potrebu suprotstaviti se takvoj pasivnoj poziciji i zbog toga napušta Podgrad. Koliko god se on nastojao othrvati determiniranoj okolini, proizvodnja njegova individualnog identiteta ne može započeti sve dok ne raskrsti sa svime što ga je dotad određivalo kao osobu. Životi dvojice prijatelja, osim prijateljstvom, obilježeni su i iskustvom rata i zajedničkog boravka u logoru, koji ima središnju ulogu u formiranju njihovih individualnih identiteta i na kojemu počiva razlika u odnosu na ostale stanovnike Podgrada. Tjeskoba kao posljedica ratne traume u većoj se mjeri javlja kod Muhe, što mu u konačnici na njemu neobjašnjiv način onemogućava normalan društveni i obiteljski život, od kojeg mu ostaje samo interakcija sa Zekom. S druge strane, Zeku iskustvo rata ne dovodi do otuđenja, već suprotno, on traži izlaz iz vlastite prošlosti u otvaranju prema novim iskustvima. Odlaskom iz Podgrada i konačnom zamjenom identifikacija prema mjestu (Podgrad – Sarajevo), to i uspijeva ostvariti.

U ova se tri romana identiteti glavnih junaka ostvaruju dijelom na stjecištima onih identiteta koji se na neki način dovode u pitanje, ali i na psihičkom i emocionalnom planu svakog subjekta zasebno. Njihovi su identiteti u konačnici donekle razlučiva mješavina identitetskih zahtjeva kolektiva i osviještene proizvodnje vlastitih identiteta.

Ostala literatura:
Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.
Culler, Jonathan: Književna teorija – vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001.
Kolanović, Maša: Udarnik! Buntovnik? Potrošač..., Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.
Petković, Nikola: Identitet i granica, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.
Grossberg, Lawrence: Identity and Cultural Studies - Is That All There Is?, u: Questions of Cultural Identity, ur.: Hall, Stuart; Du Gay, Paul; London, 1996., str. 87-108
Hall, Stuart: Introduction: Who needs „Identity, u: Questions of Cultural Identity, ur.: Hall, Stuart; Du Gay, Paul; London, 1996., str. 1-17
Kolanović, Maša: Kome treba 'identitet'? Esejistika Dubravke Ugrešić, u: Književna republika VI (2008.): 3-4, str. 153-161
Majić, Ivan: Culture of identity and identity of culture, 2010.
http://philologicalstudies.org/dokumenti/2010/vol1/1/Majic.pdf

Piše: Ivan Telebar
Foto: iz filma Na putu, r: Jasmila Žbanić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.