'Fašizam obezvređuje jezik'

U Sarajevu je od 4. do 7. srpnja održan treći međunarodni književni festival Bookstan. U organizaciji izdavačke kuće Buybook, festival je okupio brojne bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnike i književnice, ali i kritičare, urednike i kulturtregere. Najzvučnije svjetsko ime definitivno je David Mitchell, autor popularnog Atlasa oblaka, a izdvojili bismo još i Dubravku Ugrešić, Miljenka Jergovića i Aleksandra Hemona.

Ovaj potonji, iako u Hrvatskoj nije poznat poput Ugrešić ili Jergovića, jedan je od najcjenjenijih suvremenih pisaca našeg prostora. Od 1992. godine živi u Chicagu, a književnu je karijeru počeo 1995. Na koricama Hemonove knjige Čovjek bez prošlosti (Civitas, Sarajevo 2005) stoji: "Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni mišljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i uključuje kako bosansku tako i američku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most između različitih kultura, dok bih kao nacionalni književnik bio samo taraba." Osim spomenutog djela, istaknuli bismo i njegov roman Projekat Lazarus (VBZ, 2009.) o kojem je kritiku za Booksu pisao Boris Postnikov. Na sarajevskom festivalu Hemon je predstavljao svoj novi roman, Nije ovo tvoje (Buybook, 2018.)

Osim kao gost festivala, Hemon je u Sarajevu održao predavanje u sklopu radionice za mlade kritičare/ke. Na mene je od svih predavača, ali i gostiju festivala, baš Hemon ostavio najbolji dojam. Širok dijapazon tema, od teorije književnosti do rada s književnim agentima, obradio je vješto kombinirajući apstraktne izvode s konkretnim primjerima, dok je na predstavljanju romana lucidno i emotivno govorio o odnosu književnosti, sjećanja i jezika. Činjenica da ga nemamo prilike slušati svakog dana samo je dodatan razlog da mu posvetimo ovaj tekst.

Književnost – jezik za svaku poziciju

Na radionici za kritičare/ke Hemon je govorio o književnosti kao društvenoj činjenici i praktičnim stvarima vezanima uz polje. Tako je, govoreći o odnosu ideologije i književnosti, rekao kako umjetnost ima neutralnu vrijednost. Ako je njena vrijednost primarno ideološka, onda to nije umjetnost, nego propaganda, ali je naglasio i kako politika književnosti ovisi od političke strukture. 

"Primjerice, u SAD-u se izda 10.000 knjiga godišnje i na tom tržištu ne postoji cenzura. Tržište odlučuje o tome koja će knjiga uspjeti, ali samo tržište nije neutralno, ono ima ideološki aspekt. Postoje suvremene knjige koje se bave mitovima o Americi, ali ima i onih koje te mitove dovode u pitanje. Često takvu književnost pišu migranti koji na mitove u Americi gledaju iz barem dvije perspektive i koji prema njima imaju drugi odnos. Jedna od takvih knjiga je Symphatizer vijetnamsko-američkog autora Vieta Thanha Nguyena."

Međutim, Hemon naglašava kako se zaokret od dominantih pripovjednih modela (kad je u pitanja tzv. migrantska književnost) ne vidi samo u tematskom ili ideološkom odmaku na razini priče, nego i u formi. "Dualitet migrantske pozicije omogućava formalni progres, naprosto zato što se mora naći jezik za tu poziciju." 

Govora je bilo i o 'materijalnim' aspektima književnosti – školama kreativnog pisanja i književnim agentima. Škole svoje polaznike podučavaju standardiziranim metodologijama pisanja, a Hemon smatra da se vode kompromisima i često zadovoljavaju lokalne estetike kraja u kojem se održavaju. Tako se, tvrdi sarajevsko-čikaški pripovjedač, često mogu prepoznati pisma pojedine škole, a za primjer je naveo školu kreativnog pisanja iz Iowa Cityja koja korijene vuče iz '50-ih, a čija je pripovjedna maksima show, don't tell. Što se agenata tiče, u SAD-u oni odrađuju važan posao posrednika između autora i izdavača. Naveo je primjer New York Timesa koji uopće ne prihvaća tekstove samih autora, već jedino njihovih agenata. Napomenuo je kako u Europi to nije slučaj, ali da neke zemlje, poput Francuske, počinju prepoznavati ulogu književnih agenata u polju. 

Intima sjećanja kao mogući otpor

Na programskom je dijelu festivala Hemon, u razgovoru s Johnom Freemanom, poznatim američkim kritičarem, govorio o svom novom romanu Nije ovo tvoje. Radi se o pripovijesti sklopljenoj od sjećanja iz djetinjstva u Sarajevu i pripovjedačeve rane mladosti. Hemon je rekao kako je ono svojevrsna reakcija na mrak koji je Ameriku zahvatio dolaskom Donalda Trumpa na vlast. "To je crni oblak koji briše ljudske kontakte, ne postoje diskursi otpora i opresije, a svaki život postaje manje važan." I zbog toga je, tvrdi pripovjedač, povratak vlastitim sjećanjima ključan i on zapravo funkcionira kao točka otpora, baš zato što ne legitimira dominantni poredak u izravnom sukobu s njim.

O fašizmu je dodao kako se, među ostalim, prepoznaje po dva fenomena. Prvi je taj što prvo ugnjetava najslabije, a drugi je znak obezvređivanje jezika. Drugačije rečeno, svi počinju pričati gluposti, isto kao što se događalo i kod nas devedesetih godina. U novom valu fašizma kao najvažniju vidi ulogu žena, koje u fašističkom sustavu služe da rađaju ratnike, zbog čega su njihova tijela pod kontrolom. Stoga su upravo žene glavni izvor otpora fašizmu, a kao važan je istaknuo marš žena u SAD-u. 

Kao što vidimo, Hemon se u svojim sarajevskim divanima dotakao svih važnih tema vezanih za književnost i njenu ulogu u ideološkom kaosu u koji nas guraju trenutne diskurzivne konstelacije. Govorio je odmjereno i pametno, toplo, ali bez patetike u koju često ogreze lijevi diskurs u javnom prostoru. Divan pisac i vrhunski intelektualac, Hemon je jedan od pisaca s kojima želimo nastaviti razgovor. A jedini način na koji možemo ući u komunikaciju s piscem jest čitanje. 

Dakle, čitajmo Hemona.