Na tribini 'Književnost, između' u Booksi je 17.6. gost bio Damir Avdić. Avdić je, uz pomoć Algoritmovog urednika Krune Lokotara, predstavio svoj novi roman Ne želim da pobijedim, a publika je imala priliku razgovarati s autorom o glazbi i pisanju te čuti nekoliko ulomaka iz nove knjige. Razgovor je vodila i u tekst prenijela Dunja Kučinac. ***
Dok sam čitala tvoj novi roman Ne želim da pobijedim, na momente mi se činilo kao da sam usred jedne tvoje duge 'storytelling' pjesme ili koncerta, bez čitateljskog odmora do samog kraja. Kako je nastajao sam roman? Jesi li ga i ti pisao 'u jednom dahu' ili je riječ o dugo pripremanom tekstu?
Tačno tako je i nastao, u jednom dahu. Inače radim tako da roman, ili neku dugačku priču, ispričam samom sebi više puta, ne pravim zabilješke nego se srodim s pričom. Jednakim putem nastaju i pjesme, a onda kad osjetim da je želim napisati, sjednem i krenem bez 'osvrtanja'. Tokom pisanja, s obzirom da se ne držim po svaku cijenu pravca kojim sam krenuo, ulijeće puno novih stvari, pa je priča i meni uvijek nekako nova i svježa.
Roman je ispričan u prvom licu i pripovjedač je, po svemu sudeći, 'papirnata' verzija tebe kao autora. Koliko se doista roman može čitati u autobiografskom ključu?
Nije to autobiografija, iako sadrži jako puno stvari koje su se desile ljudima koje poznajem ili meni samom. Recimo da od nekih istinitih stvari pravim fikciju u kojoj često iskarikiram prvo sebe samog, a onda i sve drugo. A pisati u prvom licu mi je najjednostavnije. Dam nešto svoje, a onda se na to nalijepi milijun drugih stvari. Ona scena iz romana u kojoj jedan od likova odlazi na audiciju nekog metal banda u San Franciscu je moja priča, a sve drugo o njemu nema veze sa mnom.
U prvom dijelu romana opisana je jedna scena u kojoj pripovjedač kao klinac govori profesoru povijesti da ne želi odgovarati njegov predmet jer "neće učiti o ubicama i kretenima." Klanjanje povijesti čini mi se jednim od najčešće osuđivanih problema u tvojim tekstovima. Kako se s tim 'boriš' prozno?
Na albumu Human Reich ima pjesma 'Repetitio' koja počinje stihom "Istorija se ovdje ne ponavlja, istorija ovdje traje…" Doduše ne samo ovdje, ali mi smo šampioni, mi smo zarobljeni u istoriji. Ne možeš se s tim 'boriti', možeš samo spomenuti. Istorija je veća od života. Nevjerovatno. Kao da je i mi ne stvaramo baš sad.
Prvi roman koji si izdao, Na krvi ćuprija, u Sloveniji je uprizoren u predstavi Most na krvi, u kojoj si ti i glumio. Osim toga, često radiš muziku za kazalište, čini se da ti leži takav rad. Koliko imaš slobodnog autorskog prostora kad radiš muziku za predstave?
Imam dosta jer radim s ljudima s kojima se razumijem i kojima se sviđa to što radim, tako da je u startu sve jasno. Kad mi je Jan Cvitković rekao da uradim muziku za njegov film Arheo, rekao mi je doslovce 'Hajd uradi muziku za film kako ti misliš da bi trebala biti muzika za film'. Sjećam se da mi je poslije rekao da dođem u montažu da pogledam jednu scenu i rekao mi 'Ali nemoj raditi muziku za tu scenu, samo je pogledaj i ako te povuče da nešto uradiš, uradi, ako ne, nikom ništa'. To je taj senzibilitet. Ako osjećaš, osjećaš, a ako ne osjećaš - nemoj se ni truditi.
Na tvoje koncerte fanovi obično dolaze po muzički 'šamar' ili neku vrstu egzorcizma, u svakom slučaju umjetničkog doživljaja koji 'pada na želudac'. Kako ti doživljavaš komunikaciju s publikom? Je li se ona promijenila s godinama?
Komunikacija se nije promijenila, upravo zbog ljudi koji dolaze na koncerte, tu su zato što ih to zanima. Ono što se promijenilo, u nekim mjestima, je brojnost publike. Ali i to treba uzeti s rezervom. Na zadnja dva koncerta u Zagrebu bilo je petsto ljudi, samo dva dana poslije u nekom drugom gradu sviram pred petnaest ljudi, tako da je u suštini za mene sve isto. Kome fali 'intima' može doći u Zabok, to je dvadesetak minuta vožnje od Zagreba, tamo će biti dvadeset ljudi, imaju fine fotelje, može se i zadrijemati.
Tvojim se tekstovima najčešće pristupa iz raznih političkih i ideoloških stajališta, a ti s druge strane obično napominješ da ti društveni angažman nije primarna namjera. Kako uopće vidiš vezu između svoje muzike ili proze i društvene kritike?
Svjestan sam da ta veza postoji, ali meni nije bitna baš nimalo. Ispričam ono što vidim, onako kako vidim, a onda neko od toga napravi stav, pozitivan ili negativan, i pripiše ga meni. Tako to ide.
Mnoge epizode iz tvojih romana mogle bi funkcionirati kao samostalne priče. Jesi li razmišljao o zbirci priča?
Već neko vrijeme imam u planu da napišem Priče iz San Francisca, to sam spomenuo i Kruni Lokotaru. Jedna od njih je priča koja se nalazi na omotu albuma Mein Kapital, zove se 'Ja anarhista'. Možda sljedeća knjiga bude zbirka priča, ko zna.
***
Foto: Dunja Kučinac i Damir Avdić (
Booksa)
