Willy Uribe

Izbor vaših karijera zaista je impresivan! Što to povezuje fotografiju, surfanje i pisanje? Kakvu priču može ispričati fotografija?
Glavna poveznica između ove tri stvari je život i svijet koji me okružuju i koje pokušavam opisati. U sebi kanaliziram taj život i kasnije ga rastačem u priče, romane, fotografije i surfanje, iz kojih proizlaze prijateljstva, putovanja, iskustva, užici. Godinama sam radio kao slobodni fotoreporter i pisao o surfanju i putovanjima i to mi je bila velika škola u kojoj sam naučio kako nešto ispričati ukratko, jasno i maštovito. To mi je iskustvo pomoglo da se naučim nositi sa složenijim strukturama od fotografije, kao što su kratka priča i roman. 
Kod fotografije cijenim njezinu dokumentarnost. Kad nam za fotografiju nije potrebno nikakvo dodatno objašnjenje, znači da stojimo pred cjelovitom slikom. Znači da je fotograf, bilo zbog iskustva, sreće ili intuicije, uspio bez riječi stvoriti cjelovitu priču u glavi promatrača. Broj priča koje ta slika može ponuditi beskrajan je kao i ljudska mašta.

Otkad smo vas posljednji put vidjeli na FEKP-u 2008. godine objavili ste dvije knjige, Revancha i Cuadrante Las Planas. Također ćete nam predstaviti svoj projekt Allí donde ETA asesinó (Tamo gdje ETA ubija).
Upravo sam objavio i novi roman. Zove se Los que hemos amado i kritika ga je odlično prihvatila. Imam priliku objavljivati i trenutno prolazim kroz jako plodno razdoblje u svom spisateljskom životu. Ne želim propustiti ni trenutka. Osim toga, volim pisati. Imam priliku otvarati nove životne vidike i činim to sa zadovoljstvom. Cuadrante Las Planas je dobar primjer toga. Prva verzija romana nastala je u Zadru, tijekom mjesec dana koje sam tamo proveo na stipendiji koju mi je dodijelilo Gradsko vijeće Zadra i Sveučilište. Pisao bih dvanaest do četrnaest sati dnevno bez prekida. Znao sam prije spavanja prošetati rivom, ali ni Morske orgulje Nikole Bašića ni njegov Pozdrav Suncu nisu mi uspjeli odvratiti misli od priče koju sam pisao. Budio bih se noću da zapišem rečenice koje su mi sinule u snu. Mnoga sam jutra dočekao pišući. Stvarao sam jedan novi svijet koji ću kasnije podijeliti sa čitateljima. Svaki bi pisac bio uživao u tih veličanstvenih mjesec dana.

Projekt koji ću predstaviti na ovogodišnjem festivalu, Allí donde ETA asesinó (Tamo gdje ETA ubija), drukčiji je od svega čime sam se dosad bavio. Ovdje se radi o stvarnosti. U početku je to bio samo fotografski zadatak za jedne elektronske novine, no nakon promjene uređivačke politike novina, nastavio sam raditi na tome kao privatno. Radi se o fotografiranju mjesta ETA-inih zločina na isti dan kad su počinjeni. Dosad je u tim atentatima stradalo gotovo tisuću ljudi. Jedva da i ima dana bez ijedne žrtve. To je strašno prolijevanje krvi koje kao građanin moram osuditi, a kao pisac ne dopustiti da se zaboravi. ETA je oduvijek bila i još uvijek jest veliki trn u oku demokracije. Ostavština je to frankizma u Španjolskoj i bez sumnje najveća zapreka čak i legitimnim težnjama Baska za neovisnošću. Moguće je da će ti radovi biti objavljeni u Španjolskoj sljedeće jeseni. Priča je privukla mnogo pozornosti i doživjela priličan odjek u španjolskome tisku. Mislim da je dokumentarizacija prijeko potrebna kako bi se ukazalo na te zločine i kako bi im se jednom za svagda stalo na kraj.  

O kratkoći kratke priče – o čemu govorimo kad govorimo o kratkoj priči?
Kratka priča pomalo nalikuje boksačkom meču. Da pojasnim. Mislim da je jedna od ključnih stvari u razvoju pisanja ritam, no to se ne odnosi samo na ritam pripovijedanja, već i na ritam pisca. Kad pišem roman, teško mi se uživjeti u kratku priču. Ili obrnuto. Nakon što sam četiri mjeseca proveo pišući tekst koji će ići uz fotografije u Allí donde ETA asesinó, nisam se mogao prebaciti na roman koji trenutno pišem. Trebalo mi je vremena da usporim ritam i s kratke forme prijeđem na roman. Po meni je to ključna razlika. Kratka i vrlo kratka priča zahtijevaju brze i precizne udarce, brz rad nogu. Ako nisam u formi bolje da ostanem izvan ringa, no ako u rukama već imam tri ili četiri poštene borbe, mogla bi biti dobra sezona. Važno je da pisac zna odrediti ritam za borbu u ringu i onaj za trčanje maratona, tj. pisanje romana.

FEKP?
Mediteranske su zemlje na glasu kao vrlo gostoljubive, a FEKP itekako opravdava taj glas. Osim toga, Hrvatska je zemlja s bogatim kulturnim zaleđem. Vrhunski književni festival na kojem možeš uživati u sjajnim kratkim pričama dok u dobrom društvu jedriš prema nepoznatim otocima svakako je nešto čega ćeš se rado sjećati. Predstavljanja knjiga su odlično organizirana. S radošću se sjećam predstavljanja u Booksi, koja je vrvjela ljudima, Olovnog plesa kao glazbene podloge i dobrog piva u dobrome društvu. Otvorena sam osoba i pisac koji ne voli zloću. Volim ljude. Volim razgovarati s njima. Promatrati ih. A s vremena na vrijeme sretneš i neke nezaboravne.

Lektira?
Moram priznati da više volim pisati nego čitati i da baš i nisam moderni čitatelj. Držim se klasične književnosti. Između ostalih, volim Faulknera, Melvillea, Hemingwaya, Nabokova, Cortazara, Somerseta Maughama, Jima Thompsona, Carson McCullers, Conrada, Londona, Cormaca McCarthyja... sve redom pisce s vrlo izravnim pripovjedačkim stilom, koji poštuju priču koju pričaju i usredotočuju se na pripovijedanje, stvarajući u svakom odlomku nove svjetove i živote.

Što se tiče aktualne pripovjedačke scene, od onih koje poznajem, istaknuo bih Julia Fuertesa Tarína, Jona Bilbaoa, Carlosa Zanóna i Carlosa Salema, obojica odlični pisci kako kratkih priča tako i romana. Na baskijskoj sceni tu su Eider Rodríguez, Iban Zaldua i Katixa Agirre.

Od hrvatskih autora čitao sam jedino Romana Simića, no na FEKP-u 2008. imao sam prilike čuti zanimljive kratke priče i pjesme raznih hrvatskih autora. Priče koje su mi bile bliske i po formi i po sadržaju i koje su mi potvrdile da je Europa, na sreću, povezana i na kulturnoj razini, a ne samo političkoj i razini krupnog kapitala.

***

Willy Uribe (Španjolska) rođen je 1965. u Bilbau. Adolescentsku želju da postane profesionalni skitnica nadrastao je i zamijenio je olovkom, fotografskim aparatom i daskom za surfanje, što mu je omogućilo da posjeti neka od najudaljenijih mjesta na planetu. Godine 1990, potaknut neiskustvom i obiljem naivnosti, upustio se u uređivanje časopisa "Marejada Surf", koji je doživio samo dva broja. Kako bi okajao svoje pogreške, osam je godina radio kao zračni fotograf, nadlijećući nebo iznad Španjolske i Portugala. Potom se bacio u vodu, i sve do danas radi kao neovisni autor i fotograf za brojne časopise koji se bave surfom i putovanjima. Uz fotografiju i surfanje, riječ je za njega uvijek imala povlašteno mjesto. Objavio je zbirke kratkih proza "Cuentos revueltos" (1986) i "Ciudad Bilboa" (1998), zbirku članaka i surferskih priča "Crónicas de salitre" (2003) te hvaljene i nagrađivane romane "Nanga" (2006), "Sé que mi padre decía" (2008), "Cuadrante las Planas" (2010) i "Los que hemos amado" (2011). Na FEKP-u će predstaviti seriju fotografija-priča pod naslovom "Tamo gdje je ubijala ETA".