'Vošickog sam pisao intenzivno kao da ću se raspasti ako stanem.'

Marko Gregur, pisac iza kojeg je već niz knjiga, sa svojim najnovijim romanom Vošicki jedan je od autora koji će zasigurno obilježiti književnu godinu. Nakon niza promocija red je došao i na Varaždin, gdje će gostovati u petak 25. rujna u sklopu Festivala književnosti i kulture KaLibar bestival. O tom biografskom romanu puno se govorilo u medijskom prostoru, riječ je o danas zaboravljenom češkom doseljeniku Vinku Vošickom koji nije zadužio samo koprivničko nakladništvo nego i cijelu hrvatsku kulturu. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, a o tome kako je tekao proces pisanja i istraživanja građe, kako se Marko Gregur nosio sa zahtjevnom kulturno-povijesnom temom zakopanom u našem vlastitom dvorištu i na kraju je uspio iznijeti u roman od više od četiristo stranica, pročitajte u intervjuu koji je vodio Nikola Leskovar.

Nakon nekoliko kratkih romana napisali ste svoje, sudeći po opsegu, dubini i stilu, trenutačno kapitalno djelo. Koliko ste ga dugo pisali i kako je tekao proces pisanja?

Hvala Vam na ovoj ocjeni! Ova je knjiga zahtijevala veći opseg od prethodnih jer je Vinka Vošickog, nakladnika koji je glavni lik knjige, bilo puno, a vrijeme u kojem je živio i radio bilo je intenzivno. Osim toga, želio sam dati širu sliku, fresku grada i razdoblja, tijekom nekoliko posve različitih desetljeća, u kojima su se mijenjale države, društvena uređenja i haračili ratovi. Rad na knjizi trajao je manje od dvije godine, ali bio je svakodnevan. Početak je bio u Muzeju grada Koprivnice gdje sam pregledavao korespondenciju Vošickog i Krleže, njegovu osobnu dokumentaciju, neke knjige koje je objavio, ali i koprivničke novine iz tog razdoblja. Kako sam nailazio na činjenice tako sam iščitavao literaturu koja se odnosila na njih kako bih što bolje razumio kontekst. Primjerice, novine Demokrat puno su pisale o starokatoličkom pokretu jer je Koprivnica jedno vrijeme bila njegovo središte pa sam pročitao doktorsku disertaciju Danijela Patafte na tu temu. Istodobno sam pokušavao pronaći Vošickijeva sina i posinka.

Sina Borisa pronašao sam u Genevi, bile su mu 92 godine, a posinka u Koprivnici, ali bilo ih je jednako teško pronaći. Do sina sam došao preko jedne osmrtnice, a kako mi se posinak nije javljao na broj koji sam pronašao u imeniku, napisao sam mu pismo i bacio mu ga u poštanski sandučić. Nije mi se dugo javljao i mislio sam da ništa od toga, ali on jednostavno nije dolazio u stan, nego je većinu vremena živio u vikendici ili vinogradu. Pretraživao sam arhive, našao zanimljivu građu u osječkom, nešto i u zagrebačkom, a najvažniji dio mi je dao posinak Miroslav Vlahović. Također sam otišao u vinograd u kojemu je poslije Drugog svjetskog rata živio Vošicki i na tavanu pronašao nešto dokumentacije. Usporedno s istraživanjem počeo sam pisati jer je sve do njegova dolaska u Koprivnicu uglavnom fikcija, koja izrasta na svega nekoliko činjenica, poput mjesta rođenja i školovanja.

U Vošickom bilježite realističke trenutke iz kojih progovara talog povijesti, što Vam je bio motiv da se uhvatite u izazovan koštac oslikavanja pojedinca koji se našao u žrvnju u kojem ga, osim neprijateljske sredine u kojoj se zatiče, drobe dva svjetska rata i smjene raznih državnih režima? Kakva je to sudbina bila Vinka Vošickog da joj se toliko posvetite?

Već i čitajući Vaše pitanje, u meni se rađa misao kako je to velika tema koju bi trebalo ispričati. Pojedinac kojega gaze dva režima, život koji uključuje dvije svjetske klaonice, u prvoj je izravni sudionik, u drugoj tiska materijal za partizane, zatvori, itd., da ne otkrivam previše, sve je to snažno djelovalo na mene, kovitlalo se u mojoj glavi i morao sam pisati puno i stalno, s osjećajem da bih se mogao raspasti ako stanem, kao da bi sve moglo nestati jer se njegov život nerijetko činio kao san, odnosno košmar. Bilo je opterećenje već i sasuti sve to u sebe te ga destilirati kroz promišljanje i pisanje, zamišljati kako mu je bilo živjeti i mogu mu se samo nakloniti, zahvaliti na svemu što je učinio za grad i hrvatsku kulturu, a kako je tek njemu bilo proživjeti to... Na stranu sve nepravde koje su literarno zanimljive, u zasluge mu ide to što je otisnuo mnoga važna djela, autore kao što su Schopenhauer, Hamsun, Tolstoj, Schnitzler, Maupassant i brojni drugi, imao je autorska prava za djela Karla Maya za područje Kraljevine SHS, a u vremenima nakon Obznane jedini se usudio objavljivati djela Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. Štoviše, prvi je počeo objavljivati Krležina sabrana djela, kad je ovome bilo tek 30 godina. Ali tek kad se u obzir uzme sve što mu se kasnije dogodilo, o čemu pišem u romanu, shvaća se tragika njegova života.

Vošicki je u Koprivnici živio gotovo 50 godina. Jeste li uspjeli u spisima ili razgovorima s ljudima koji su ga poznavali doznati razlog zašto je otišao iz Češke i zašto, unatoč svim nedaćama koje su ga sustizale, nije poželio ponovo otići u Češku. Bi li mu tamo možda bilo još gore?

Spomenuo sam da sam u pripremi romana imao sreće pronaći njegova sina Borisa, kao i posinka Miroslava. Boris je skoro čitav život radio u CERN-u, živi je svjedok vremena i pomogao mi je uhvatiti atmosferu tog razdoblja, odnosno atmosfere tih razdoblja, ali nije znao zašto mu je otac došao ovdje. Netko je prvo zapisao i dalje se prenosilo da je došao skupa s drugim tiskarom Jaroslavom Merhautom. Iskopao sam da to nije tako, iako je ovaj bio samo dvije godine stariji i rodom blizu Vošickijeva mjesta pa je moguće da su se poznavali iz škole. Također, u vrijeme Austro-Ugarske hrvatsko-češke veze bile su jake i nije bilo čudno da neki Čeh dođe ovdje, znamo koliko ih je bilo u Daruvaru i okolici. K tome, nerijetko su zauzimali važne položaje i doprinosili razvoju Hrvatske. Osnivali su fakultete, bili dekani, predsjednici JAZU-a, osnivači tvrtki, primjerice poduzeća iz kojeg je izrasla Pliva. A zašto se nije vratio? Pretpostavljam iz razloga što stvari tamo nisu bile bolje nego kad je otišao, o čemu god da se radilo. Više me je kopkalo pitanje zašto nije otišao u Zagreb, nego je živio i radio u gradu od osam tisuća stanovnika, koliko je Koprivnica imala u vrijeme njegova dolaska. Moguće je da je jednostavno ovdje našao dom, kakav god on bio prema njemu.

Problemi s tiskanjem knjiga, društvo koje ne čita, kultura kao prvi segment koji je na udaru politike... Zvuči kao da se radnja odvija u današnje vrijeme. Koliko ste još sličnosti između vremena u kojem je živio Vošicki i današnjeg vremena uspjeli zapaziti tijekom pisanja? Mijenja li se doista išta značajno kroz povijest?

Mijenja i ne mijenja. Možda se više mijenjaju životni uvjeti nego ljudi. To se više vidi u ruralnom prostoru, kakav je dobrim dijelom bila i Koprivnica tog razdoblja. Nepismenost je u to doba bila visoka, što se postupno mijenja s razvojem školstva, što je jedna od rijetkih stvari koja mu ide na ruku. Vošickijeva generacija proživjela je dva svjetska rata, promjene država i političkih sustava, gospodarske krize i španjolsku gripu. Pročitao sam doduše da su u gradu umrle "tek" dvije osobe, ali u sjevernoj Hrvatskoj bilo je gotovo šest tisuća umrlih, a u Europi se taj broj procjenjuje na 2,5 milijuna. Zahvaljujući današnjoj situaciji s koronom možemo bolje razumjeti što znači toliki broj umrlih u godini dana, od 1918. do 1919. Kad se sve to zbroji, čini mi se da je danas ipak lakše. Ali u osnovi čovjek je isti i da danas počne repriza Drugog svjetskog rata, našlo bi se ljudi za sve uloge.

Za pisanje romansirane biografije potrebno je zasigurno umijeće i mašta. Koliko je u knjizi fikcije, a koliko činjenica? Jeste li unijeli u knjigu i upisali u lik Vošickog i neka vlastita iskustva, misli, želje, strahove, nadanja...?

Posebice sam se pokušavao držati činjenica u ocrtavanju tragičnih Vošickijevih iskustava, napose onih u koja su uključene stvarne osobe, odnosno književno ih utemeljiti na nečemu što se može dokazati. S druge strane, puno sam čitao, primjerice, o Prvom svjetskom ratu kako bih si stvorio pretpostavke za oslikavanje Vošickijeva boravka na bojištu, koji je fikcionaliziran. Ovo je knjiga u kojoj me najmanje ima, od svih mojih knjiga. Pokušao sam biti Vošicki. Misliti njegove misli, izgovarati njegove rečenice, postupati kako bi on postupio, a sebe ostaviti po strani, koliko god je to moguće. Jer da sam kao pisac imao izbora utjecati na njegov život, on vjerojatno ne bi dočekao starost. Netko bi ga ubio ili bi on nekog ubio. Samo netko tako češki blag poput njega mogao je sve to preživjeti, moja mu narav to ne bi dopustila.