'U komercijalnom društvu borci su izgubljene duše'

Maan Abu Taleb je jordanski pisac, urednik, filozof i sportaš. Osnivač je jednog od najpopularnijih arapskih web glazbenih magazina Ma3azef. Magistrirao je filozofiju i suvremenu kritičku teoriju. Njegov debitantski roman Sve bitke objavljen je 2016. na arapskom, a 2017. na engleskom. Abu Taleb u prosincu gostuje na programu Revija malih književnosti – Sjedinjene Države Levanta kojeg organiziraju Kulturtreger/ Booksa i Human Rights Film Festival.

***

Roman Sve bitke prati Sa'eda, mladog copywritera i borca koji živi između korporativnog i boksačkog svijeta. Doslovno pratimo sve njegove bitke – ne samo one u ringu, nego i u trening dvorani, na radnom mjestu i u vlastitom domu. Koje si sve teme želio obraditi kroz boksačku priču?

Boks odmah otvara niz tema koje me zanimaju, npr. starenje - iskustvo shvaćanja da više nisi mlad, da ti se tijelo mijenja ili da se naprosto pojavila nova generacija. Očito je riječ o univerzalnoj temi, ali naglašenoj u boksu. 

Htio sam pričati i o tjelesnom iskustvu. Boks te kroz trening i ozljede fizički mijenja, ali u isto je vrijeme prilično intelektualna aktivnost. I to je prisutno u svakodnevnom životu, ali opet, u boksu odlazi u krajnost.

Naravno, nasilje je također tema, i spontano i organizirano. Želio sam istražiti ideju borbe kao spasenja. Kažu da je borba veliki iskupitelj. Moja generacija treba iskupljenje jer smo se trebali boriti, a nismo, što je bolno jer se imamo za što boriti. Ali ako pogledaš oko sebe, da bi se borio trebaš postati ili džihadist ili borac u plaćenićkoj državnoj vojsci.

Također, što ako si naprosto dobar u tome? Što se događa onima koji bi prije 300 godina bili ratni heroji, koji krče svoj put do staze? Gdje bi oni bili u društvu kakav je današnji Bliski istok? Mislim da bi bili izgubljene duše, potpuno beskorisni u komercijalnim društvima u kojima je hrabrost glupost, a najviši rizik je onaj financijski.

Poraz je još jedna tema koja me jako zanima. Kako živjeti u svijetu s nasljeđem poraza? Kako to utječe na tebe? Možeš li iz toga izgraditi novi, pobjednički karakter ili smo prokleti porazima svojih očeva?

I želio sam istražiti temu talenta: žrtve koje čovjek treba podnijeti, rizik koji treba preuzeti da bi ostvario svoj talent.

U predavanju A Sense of Rhythm navodiš sličnosti između sporta i umjetnosti. Između ostalog, kažeš da ritam nije ključan samo u umjetnosti, nego i u sportu, pogotovo u boksu. Kako koristiš tu činjenicu u svom romanu?

To je lajtmotiv cijelog romana. Pojavljuje se u nekim dijelovima o treningu i borbi, a kulminira pred kraj kad Sa'ed, ozbiljno prebijen i natučen, uzme uže za skakanje. Ono što tada doživi, uz sve što mu se ranije desilo, izravno je povezano s onim što sam pokušao sročiti u predavanju A Sense of Rhytm.

Nisam pokušao primijeniti tu ideju na roman, nego je bilo obrnuto. Rad na romanu pomogao mi je da razvijem ideju koju sam predosjetio putem bavljenja sportom i proučavanja filozofije, pogotovo Heideggera. Pokušavam proučiti intenzivni osjećaj vremena koji je, po meni, fundamentalan za trenutke briljantnosti u sportu i umjetnosti. Zanimljivo je da se u sportu to opisuje vremenskim izrazima, a u glazbi prostornim, npr. u definiciji Taraba.

Također pišeš i kratke priče. Sad kad si napisao svoj prvi roman, kako vidiš razliku između te dvije forme? Je li na engleskom govornom području tvoj roman dobio veću pozornost od kratkih priča? 

Jest, i nije da se žalim. Iskreno, kad mi se javio izdavač i ponudio da prevede roman, bio sam u šoku. Roman se uopće ne bavi temama koje inače privlače zapadnu publiku, ili barem ne temama za koje izdavači misle da privlače zapadnu publiku. Nema pritvorenih ateista, nema priče o oslobođenju ni egzotičnog seksa, nema zločina iz časti niti mučenih aktivista. Protagonist čak ne pripada radničkoj klasi. Stoga sam bio šokiran, ali ugodno.

I da, to su dvije različite forme. Volim kratke priče, neki moji najdraži pisci ih pišu, i želim ih nastaviti pisati.

Tvoja priča Nismo bili gladni govori o neobičnom prijenosu traume s jedne obiteljske generacije na drugu. Podsjeća me na nasilnu verziju Hamleta. Zanima li te i inače odnos između obiteljskih veza i osobnih trauma?

To me svakako zanima. Nisam siguran koliko se ta priča može povezati baš s Hamletom, ali zapravo, sa Shakespeareom se sve može povezati, i to s pravom. Ipak, ja sam više sklon Macbethu.

Urednik si Ma3azefa, popularnog arapskog web magazina o indie glazbi. Suprotno većini internetskih medija, objavljujete mnogo dužih članaka. Uspijevate li doprijeti do publike i zadržati njihovu pažnju?

Ne bavimo se indie glazbom. Bavimo se glazbom koja nam je uzbudljiva, koju volimo. Baš nas briga dolazi li ta muzika iz slamova Kaira, od indie benda ili iz velike producentske kuće. Samo marimo za glazbu koja nam je uzbudljiva i prekrasna. To je subjektivno, naravno, ali što nije?

Da, objavljujemo duže tekstove i to je danas na arapskom prilično neuobičajeno. Jako smo sretni što ljudi čitaju te članke. Preko pokušaja i pogreški naučili smo da će, suprotno normama u arapskim medijima (koji prilično podcjenjuju vlastite čitatelje), ljudi pročitati svaki tekst koji je dobro napisan i pažljivo uređen. Arapski čitatelji su gladni dobrog sadržaja. Mislim da se malo tko ne bi složio kad bih rekao da je velika većina današnjih arapskih tekstova grozna. No, sada se pojavljuje novi pomak u kvaliteti. Nadam se da i mi tome doprinosimo.

Živiš i radiš u Londonu, a magistrirao si filozofiju i suvremenu kritičku teoriju na sveučilištu Kingston. U kojoj su mjeri zapadno izdavaštvo i akademija neobrazovani u polju književnosti i filozofije arapskog jezika?

Neobrazovani su, ali ja se na to ne žalim. Zašto tražiti da francuski filozof poznaje arapsku filozofiju? Studirao/la je zapadnu filozofiju, super za njega/nju. Ne dolazim na predavanje tražiti inkluzivnost, nego učiti o Kantu, Hegelu ili Heideggeru. Ulazim u njihov svijet, ne tražim u njemu svoj svijet. Zadnje što želim slušati je propovijed o al-Jahetu ili Ikvanu al-Safi. To mogu i sam pročitati pa komentirati s Jusufom Rakom, i onda zajedno možemo artikulirati misao na koju je zapadna filozofija utjecala, ali je nije posve odredila.