'Tekst ne može izmaći politici'

Prošli petak u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održan je program Zagrijavanje listopadsko koji predstavlja radove mladih autora. Roman Simić Bodrožić, organizator i moderator, upoznao je prisutnu publiku s radovima Alena Kapidžića, Asje Bakić, Ive Tkalec i Ivana Jozića.

Uz razgovor s Ivanom Jozićem, nakon programa ulovili smo i Asju Bakić da bi popričali o raznim formama koje piše i objavljuje. 

***

Kao što smo imali prilike večeras čuti, pišeš u formama koje se međusobno veoma razlikuju, pa me zanima gdje se osjećaš najviše 'kod kuće', tj. koja ti je od njih najdraža?

To mi je teško reći, zato što je svako pisanje drugačije i svaka forma traži drugačije pisanje. S poezijom sam počela, ali istovremeno sam prozu prvu čitala i ona mi je jednako draga. Esejistiku isto volim i razmišljam da ću vjerojatno nekad napisati knjigu eseja, tako da je nezahvalno odgovarati na ovakva pitanja jer previše pojednostavljuju stvari u spisateljskom smislu. Druga bi stvar bila da pišem isključivo poeziju, onda bih vjerojatno s lakoćom rekla da mi je poezija najdraža. Odgovor treba ostati otvoren, sve su mi forme jednako drage.

Pisanje koje vrste tekstova prati, recimo to tako, najveći intenzitet doživljaja? 

Kad pišem poeziju, vrlo brzo znam je li pjesma u redu. Pisanje poezije me ispuni nevjerojatnim osjećajem egzaltacije, budem jako vesela, bez obzira je li pjesma sama po sebi šaljiva ili ne. Proces pisanja poezije je drugačiji i intenzivniji od toga kad pišeš prozu. Struktura proznog teksta je takva da si prisiljen baviti se stvarima koje nužno moraš povezati unutar priče ili romana. To komplicira pisanje, čini ga težim i napornijim. Nema osjećaja egzaltacije i olakšanje je kad priču završiš, a istovremeno si užasno iscrpljen. Publicistički tekst je negdje između: ne smije biti predug ako ga objavljujem na internetu i, slično kao s prozom, donosi mi olakšanje kad ga završim. Pisanje poezije me u suštini najviše raduje.

Kojom brzinom pišeš? Jesi li jedna od onih koji čitavu zbirku napišu za dva tjedna ili pak ostavljaš tekstove da malo 'odstoje'? 

Mislim da je za svaku vrstu pisanja, pa i za poeziju, bitno da se tekst ostavi po strani. Potrebna nam je distanca od teksta, a za distancu je potrebno vrijeme. Recimo, ako napišem neku pjesmu i u tom trenutku mislim da je dobra, vrlo često se desi da mi se poslije nekog vremena i dalje sviđa. Ali isto tako, znalo se par puta desiti da napišem nešto i u tom trenutku sam sigurna da je to savršeno, da je u pitanju remek djelo. Međutim, ako taj tekst ostavim mjesec-dva u stranu, vidim da ima stvari koje se mogu popraviti, a nekad jednostavno shvatim da sama ideja te pjesme, odnosno motivi koje sam koristila, ne piju vode i da pjesmi nema spasa. Prozni tekst obavezno treba stajati i, općenito, za njega je potrebno puno više truda, pa u tom smislu i vremena.

Možeš li usporedno pisati publicistiku i poeziju? Ne interferiraju, ne tuku se te forme?

Ne tuku se nimalo, mislim da su to vrlo često slične ili iste teme obrađene na drugačiji način, samo ih treba dobro posložiti u glavi. Recimo, kad sam pisala knjigu priča Mars, istovremeno sam napisala i niz pjesama, tako da imam nekih dvadesetak pjesama za novi pjesnički rukopis. S obzirom da su priroda pisanja proze i priroda pisanja poezije dovoljno različite, nema preplitanja koje bi mi otežavalo stvaranje. Kad napišem neki publicistički tekst, ne osjećam da sam rekla nešto što ne bih za dva dana mogla reći u pjesmi.

Koliko ti je važna komunikacija s čitateljem? Postoji li neki ciljani efekt koji svojim pisanjem želiš postići? 

Mislim da svi pisci i pjesnici imaju želju podijeliti svoje ideje. Nitko od nas ne piše za samog sebe ili samo za bliski krug ljudi. Voljela bih da moje ideje dođu do što većeg broja čitatelja i čitateljica pa s tom namjerom i ulazim u pisanje. E sad, kakve su to ideje koje tekst propagira, ovisi o samom piscu. Ja sam feministkinja, ljevičarka i naravno da će takvi motivi protkati moje tekstove i da bih htjela da ljudi nešto od toga usvoje ili da se prepoznaju u njima. Zapravo, pisac treba otvarati dijalog sa svojom publikom; ne bih htjela svojim pričama manipulirati ili kalkulirati, nego otvoriti prostor za takav dijalog.

Smatraš li da umjetnici imaju neku vrstu obaveze učestvovati u javnom životu? Koliko su politika i umjetnost bliske, imaju li pisci obavezu biti politični? 

Nije obaveza pisca da se bavi politikom, ali tekst nikad nije apolitičan i ne može izmaći politici. To je zamka pisanja. Moraš odlučiti želiš li pisati pamflete i biti agitator ili želiš napisati tekst koji suptilno pokazuje tvoju političku pozadinu, kao i teme koje te zanimaju, a da ne imputiraš svim čitateljima da moraju misliti isto. Znači, politika u tekstu je uvijek prisutna, implicitno ili eksplicitno, ali mislim da je nijedan autor ne bi trebao stavljati na prvo mjesto. Sam tekst je najvažniji, vještina pisanja uvijek ima prvenstvo.

Slažemo se glede toga. Čitala si večeras priču u kojoj glavna junakinja izgovara rečenicu: "Ne bih se mogla odreći pisanja." Bi li se ti mogla odreći pisanja?

Zavisi od okolnosti. Ne bih se htjela odreći pisanja, no istovremeno pisanje je dosta naporan posao, mislim da to ljudi većinom ne razumiju. Ukoliko bi mi egzistencija bila ugrožena i ne bih imala od čega živjeti pa bih morala raditi šihte u dućanu, tad mi pisanje apsolutno ne bi više bilo prioritet. Da se ne zavaravamo, pišem zato što moja egzistencija ne ovisi o tom pisanju, s obzirom da se od toga u Hrvatskoj ne može živjeti. Pisanje je privilegija i toga sam svjesna, tako da kad kažem da se ne bih htjela odreći pisanja, govorim zapravo da se ne bih htjela odreći privilegije da se mogu pisanjem baviti.