Na Booksinoj tribini Strip-tease gostovao je Vinko Barić, akademski slikar, ilustrator, grafički dizajner, punk-muzičar i jedan od tri nosiva stupa solinsko-splitske strip-scene. Ujedno i autor stripa Dogodovštine Baroknog čovjeka. ***
Tko je Barokni čovjek?
Barokni čovjek je po svojoj vokaciji borac protiv zla koji potječe iz 18. stoljeća i djeluje u prostornom i vremenskom okviru 18. stoljeća, odnosno u okviru baroka. On je jedna zapostavljena tvorevina koja je tijekom zadnjih 250 godina klevetana, osujećena i tako dalje.
Barokni čovjek zapravo je napravio mnoge stvari za koje mi danas mislimo da nije on zaslužan: prvenstveno,ljudsku je rasu oslobodio od Trozecova, jedne invezivne i agresivne vanzemaljske rase koja je prijetila uništiti apsolutno sav život na planeti Zemlji. Osim toga, on je kao znanstvenik, filozof i prirodoslovac zaslužan za mnoge izume koji su pomogli čovječanstvu u zadnjih 250 godina, ali radi ljudske zlobe te njegove zasluge su osporavane, a ja nastojim ispraviti tu nepravdu i dokazati njegove zasluge za dobrobit čovječanstva.
Kako se Barokni čovjek razlikuje od, šta ja znam, renesansnog čovjeka?
Barokni se čovjek od renesansnog čovjeka razlikuje po tome što je renesansni čovjek kao jedno humanističko biće sputan nekim verigama i okovima renesanse. Renesansa je bila jedno strogo racionalno doba, znači to je bio prekid s mračnim srednjim vijekom i predromanikom, pa i onim šta je bilo ranije. Barok možemo gledati kao jedno razdoblje obogaćivanja renesanse i povratka hedonizma u funkcioniranje društva, i zato Barokni čovjek živi barok punim plućima.
On ima svoj budoir u Parizu gdje gostuje pregršt i mnoštvo obožavateljica koje njega obožavaju i u fizičkom i u psihičkom smislu. On ima mnogo ljubavnica, mnogo alkohola, mnogo tada dostupnih droga, on se bori protiv zla, ali i živi život punim plućima. Ništa mu nije strano, niti jedan porok njemu nije porok, tako da se on svojim djelovanjem odmaknuo od samih strogih kanona renesanse koji su striktno, ajmo reći, birokratski.
Barokni je čovjek lišio mnoge europske djevice njihovog tereta, a isto je radio i po Aziji. Očito je da po svijetu mora biti rasuto mnogo njegovih potomaka. Kako izgleda današnji potomak Baroknog čovjeka?
Barokni čovjek je bio jedan humanistički hedonist sklon rušenju zla i štovanju dobra, razvrata i opačine, pa bi onda jedan prosječni potomak Baroknog čovjeka bio osoba visoke inteligencije, promućurna, sklona proučavanju intriga i nadnaravnoga te pretjerano sklona ženama i alkoholu.
S kakvim se sve zlom Barokni čovjek susreće?
Barokni čovjek nailazi na zlo u primarnim i sekundarnim oblicima. Znači, primarni oblici zla se mogu fizički manifestirati, a to su razne prirodne i natprirodne pojave koje su prijetile čovječanstvu u prošlosti. Međutim, Barokni čovjek je zaslužan za njihovo istrebljenje i upravo zahvaljujući Baroknom čovjeku mi već zadnjih 250 godina nemamo niti vampira, niti drakula, niti vukodlaka, niti Trozecova odnosno zlih vanzemaljaca, nemamo niti raznih zloduha i takvih nekih bića. Uz to, Barokni čovjek je do konca 18. stoljeća istrijebio toliko zla da je na kraju politika preostala kao jedino zlo.
Kako si se odlučio da radiš kroniku avantura baš Baroknog čovjeka?
Kad gledam današnji svijet, osjećam toliko nepravde i fabricirane verzije povijesti da sam jednostavno osjećao potrebu da koliko-toliko prikažem istinu i da prikažem što bi jedan pošteni junoša i pravdoljubivi čovjek poput Baroknog čovjeka učinio da doprinese boljitku čovječanstva. To je bilo veće od mene, morao sam to prenijeti na papir i izaciti iz sebe, iznijeti neku najelementarniju istinu o Baroknom čovjeku, o iskupitelju čovječanstva pa i šire.
Barokni je čovjek putovao po cijelom svijetu, a ipak je relativno rijetko zalazio u naše krajeve. Zašto? Jesu li naši krajevi bili lišeni nemani?
Naši krajevi su prije Baroknog čovjeka bili vrlo neprirodni. Znači, u ovim krajevima je vladao, i danas vlada u manjoj mjeri, jedan nadrealni primitivizam gdje su sile zla i nerealnosti nadvladavale sile normalnog funkcioniranja svijeta. Zapravo je do pojave Baroknog čovjeka sve to bilo u jednom vrlo kaotičnom kanonu. Barokni čovjek je donekle ispravio tu nepravdu mada se nakon njegove smrti ta nepravda opet vratila na ove prostore. No, u vremenu u kojem je Barokni čovjek rješavao probleme, ovi su prostori doživjeli najveći prosperitet u povijesti.
Možeš li sumirati utjecaj Baroknog čovjeka na duhovni razvoj Europe?
On je važniji i od Hegela i od Nietzschea, ovi su samo pisali, a on je i stvarao pretpostavke za bolju budućnost. Ne samo da je protomarksist, on je zapravo jedini osvjedočeni filantrop. A uz sve to se bavio i prirodoslovljem. Njegova dva kapitalna djela su Razlike u petnim kandžama estonskih i latvijskih šumskih lisica (1767.) i 350 erogenih točaka na ženi sa anatomskim pojašnjenjima (1780. Pariz, 1781. Tbilisi). Barokni čovjek bi u budućnosti trebao biti ispravno sagledan kao duhovni vođa čovječanstva u zadnjih 300 godina, ali treba sazrijeti vrijeme da se prihvati ta teza.
Očito, jer neke sitne birokratske duše su ti, kod prikaza njegovih avantura, zamjerile nepismenost i brutalnost. Je li to zaista tako?
Riječ je o 'Splitskom vijeću za nakladništvo'. To su zapravo četiri-pet likova koji nikada u životu ne da nisu objavili knjigu, nego teško da su objavili iti jedan tekst u iti jednom časopisu književne provenijencije.
To njihovo negiranje pismenosti se može zapravo pravilno rastumačiti kao frustracija i priglupost jer njihova premisa da je Barokni čovjek nepismeno napisan scenarij ne drži vodu iz razloga što je tekst igra riječima, poigravanje s više različitih narječja, slengova i žargona. Njihova premisa pokazuje nerazumijevanje stripa kao medija jer ovo je prije svega satirični strip i on kao takav mora imati neko poigravanje s jezikom i narječjima. Njegova osnovna funkcija je da bude gramatički neispravan, jer da je gramatički ispravan, strip bi izgubio svu svoju draž i sav svoj sarkazam.
Oni to nisu skužili jer je njihov najveći domet u pravopisu da podržavaju Književni klub Split sa 100.000 eura godišnje za dvije-tri knjige na čakavštini koje se ne bave apsolutno ničim i koje ne čita nitko. Ja bih te ljude apstrahirao iz bilo koje realne matrice ičega. I eto, strip je uspio bit izdan i bez njih.
Iako se Barokni čovjek ne bori protiv politike, čini se da je ipak uspio nadvladati birokratske prepreke. A kakvo je stanje s njegovim suvremenicima tj. kako danas izgleda hrvatski autorski strip?
Naravno da je uspio. Snaga njegovog duha svijetli kao Černobilom ozračeni svjetionik pa će svijetliti i ubuduće.
U Hrvatskoj u zadnjih dva'est godina ne samo da nema mainstream stripa, nego – šta se tiče štampe i objavljivanja, skoro da uopće nema stripa. Hrvatski autori koji se bave stripom uglavnom objavljuju za strance, jednostavno zato što u Hrvatskoj nemaju za koga objavljivati. Nema više ni izdavača, ni revija.
Jedan od rijetkih poligona za domaći strip je ostao Lavanderman kojeg je 2008. pokrenuo Toni Bobanović. Domaći strip se sveo ili na totalni underground ili na tu i tamo poneke poduhvate, svako par godina, da se otisne i objavi domaći produkt. Koliko god je devedesetih godina bilo problematično razdoblje, tolko su devedesete bile plodne za domaći strip, ali zadnjih petnaestak godina domaći strip se u krajnjem smislu sveo na nekoliko strip albuma na godinu i apsolutno je nestao s kioska i iz magazina.
Smatram da je dobro da postoji domaći strip, odnosno da postoji u tiskanom, papirnatom obliku. Ne bih tu ubrajao nikakve internete jer mislim da internet po samoj svojoj prirodi nije medij za strip. To je kao da snimite erotski film za slijepe. Strip treba biti tiskan na papiru, ili izložen na zidu. On nema smisla na internetu. Dakle, što se tiče tiskanog izdavaštva, domaći strip je sada možda u svom najgorem periodu ikada. Ne što se tiče kreativnosti, nego produkcije.