Na tribini Književnost, između 14. travnja ugostili smo Mirelu Priselac Remi, frontwoman Elementala, koja uz muzički angažman piše i prevodi te se kroz svoj kulturni i umjetnički rad pozicionira kao društveno angažirana autorica. Osim razgovora s Dunjom Kučinac, tijekom večeri u Booksi imali smo priliku čuti poeziju koju Remi piše za 'tihu primjenu', ali i čuti nekoliko uglazbljenih pjesama uz gitarsku pratnju Erola iz Elementala.
***
Prije godinu dana smo na ovoj istoj tribini pričali s Marčelom o odnosu hip-hopa i pisanja, koje je kod njega u stvarnosti kronološki prethodilo samoj muzici. Je li u tvom slučaju hip-hop bio presudan da se baviš tekstovima i stvaraš ih?
Da, pisanje je došlo prirodno sa slušanjem rapa. S poezijom nisam nikad prije koketirala, dapače, zaobilazila sam je u širokom luku. U početku sam pisala tekstove na engleskom za svoj ženski crew, inače prvi takav u Zagrebu, s kojim sam crtala grafite. Nakon što sam čula pjesmu koju su Shot i ekipa napisali u povodu prosvjeda za Stojedinicu, počela sam pisati na hrvatskom. Te svoje tekstove Shotu sam prvi put odrepala negdje na nekom uglu na Britancu i tako je otprilike izgledao početak oblikovanja mojih misli u stihovima.
S Marčelom smo razgovarali i o tome kako njegove storytelling pjesme često funkcioniraju kao potencijalni predlošci za priče. Čini mi se da to kod tebe nije slučaj, da je tvoj izraz jezgrovitiji i ne polazi od lika i radnje. Kako je rap pjesma konkretno oblikovala tvoj pristup pisanju?
Rap je vrlo zanimljiva forma, u ovom kontekstu ne toliko možda iz muzičke koliko iz poetske perspektive: imaš pjesmu od tri i pol minute i u njoj, primjerice, minutu za svoju strofu. To je jako puno prostora za reći što ti je na pameti, što znači da moraš biti jako dobar da bi to iskoristio kako treba. Moje pjesme nisu storytelling, nemam talent za smisliti dobru priču. Kad stvaram, više se oslanjam na emocije.
Na SC-ovom Književnom salonu u jesen 2013. godine mogli smo čuti pjesme koje inače pišeš, kao što to kažeš, za 'tihu primjenu'. Postoji li neka razlika u pisanju pjesme za izvođenje i pisanju 'tihe' pjesme? Ili su ove druge 'samo' neuglazbljene, nesuđene Elementalove pjesme?
I za jedne i za druge moraju u igri biti neka čaša vina, osama, moj prostor ili, kao što sam rekla u refrenu na jednom davnom albumu, 'ne trebam puno, samo dva sa dva i jedna vrata'. Prije sam imala dosta veliku diferencijaciju između pisanja glasnih i tihih pjesama, dok u zadnje vrijeme samo pišem. Taj zaokret se dogodio dijelom i iz nužde - s Elementalom imamo u zadnje vrijeme probe tri puta tjedno, radi se mahnito pa sve češće otvaram folder 'poezija' i gledam što adaptirati.
Jedine situacije kad znam da pjesma zaista ne može biti adaptirana za Elemental je kada Shotu pročitam pjesmu, a on nema pojma o čemu pričam, jer su motivi previše apstraktni. Dosta je znakovito ako se to desi prvoj osobi u bendu koja bi trebala razumjeti pjesmu. Jako začudne i začkuljene pjesme izvrsno mogu funkcionirati kao poezija, ali uglazbljene ne bi bile to što Elemental treba.
Po struci si profesorica španjolskog i engleskog, radiš kao prevoditeljica. Dosad si uglavnom prevodila muzičke biografije. Je li riječ o muzičarima koje osobno cijeniš i koliko je u tom slučaju prevođenje uključivalo emocionalni angažman?
Prva knjiga od tih Menartovih muzičkih biografija bio je dnevnik U2-a, koje notorno nisam podnosila, a na kraju tog procesa prevođenja sam završila na njihovom koncertu u Zagrebu.
Čudan je prevoditeljski proces – toliko uđeš u tkivo teksta da se jednostavno zaljubiš u ljude o kojima čitaš i pišeš, u njihove uspone i padove, kao što se to meni desilo, recimo, s Bowiejem. S druge strane, nisam se dodatno angažirala oko izbora muzičara čije ću biografije prevoditi jer bi to značilo određen urednički posao i zahtijevalo odmak od teksta, a kao prevoditeljica i urednica ne bih ga imala.
Odabiranje knjiga vrijednih prevođenja bi od mene, također, zahtijevalo puno prethodno pročitanih stranih izdanja, a ja sam nakon šest godina studiranja anglistike bila klistirana Shakespeareom zbog čega već godinama najviše čitam regionalne autore.
Hip-hop često boluje od seksizma, baš kao i rock, iako na sebe obično preuzima ulogu društvenog kritičara i prsta koji ukazuje na društvenu nepravdu. Iz tvoje pozicije, postoje li na suvremenoj regionalnoj angažiranoj hip-hop sceni neki manje ili više vidljivi relikti patrijarhalnih stavova? Kako se to odražava na tvoju poziciju?
To je pitanje koje su mi postavljali milijun puta i pokušavala sam mu doskočiti na milijun raznih načina. Prije svega, samo kod nas je toliko aktivna angažirana struja hip-hopa. Vani ga se doživljava kao relativno neobičnog, ali ne više toliko angažiranog žanra. Naravno, tu ne govorimo o vremenima Public Enemyja. Važno je da muziku ne izvlačimo iz konteksta.
Seksizam nije simptomatičan samo za hip-hop i treba se preispitivati ženska uloga općenito u muzici, a onda i šire, u svim kulturnim djelatnostima u kojima su one u manjini ili ih se gleda kao čudo. Manje mi je bitno da pričam o onome na čemu se kritike seksizma u muzici obično zadržavaju, na problemu gledanja žene kao komada mesa i slično. Ja bih radije da me jednako plate. Nije u pitanju sama lova, nego ono što se zrcali kroz taj jednaki ili nejednaki dohodak.
Baci pogled petnaestak godina unazad, kad si bila pionirka u hip-hop ekipi i kad si odbijala brinuti oko toga 'dal' ćeš biti izabrana kao jedna od pjesnika', kako to kažeš u pjesmi 'Jednog dana' s prvog albuma. Koliko se tog u međuvremenu promijenilo? Nedavna suradnja sa Sassjom na pjesmi 'Etikete' nam govori da i dalje postoji veliki problem s prihvaćanjem ženskog autorstva među muzičarima.
A je li se nešto promijenilo s politički angažiranim pjesmama? Nije. 'Iz dana u dan' je bila aktualna 2004., a aktualna je i danas. Osim što imamo puno pametnije telefone, nismo daleko dogurali. Tako i ja na svakom albumu Elementala nastojim servirati neko 'E, nećeš!' Ukoliko postoji neki tip ženskog pisma u regionalnom hip-hopu, ta je knjiga poprilično tanka. Ako nema žena, nema ni tog spominjanog ženskog pisma. Sassja me oduševila, svježa je, skromna i neustrašiva.
Bismo li uopće mogli govoriti o angažiranoj ili progresivnoj glazbi ako mimo scene autor/ica izbjegava aktivno zauzeti suvisao politički stav?
Moj stav je - ili ćeš raditi nešto kako treba, ili nemoj uopće ulaziti u to. Na kraju krajeva, postoji puno tema o kojima možeš pjevati. U glavi mi je neodvojivo pisanje o nečemu i ponašanje doma, i to mi se čini kao jedini način da budeš autentičan i vjeran tome što pišeš. Kad nešto kažeš u nekoj pjesmi, za mene to predstavlja stav koji treba i obraniti. Tu se ljudi spotiču i padaju, to onda ispada pozicija 'možda sam uspjela prevariti tebe, ali sebe nisam.'
Iako su obično u prvom planu angažirane Elementalove pjesme, u jednoj je izjavi Aleksandar Dragaš rekao da mu je kod tvojih tekstova najzanimljivije seciranje muško-ženskih odnosa. Upravo je Marčelo govorio o tome kako mu je iznimno teško pisati o ljubavi, a da to ne ispadne patetično i prežvakano. Svi znamo koliko je njegov opus ostao pečatiran pjesmom 'Jedan' s prvog albuma. Je li se tebi s 'Romantikom' dogodila slična stvar, da su ostale, možda i bolje ljubavne pjesme uglavnom u njenoj vječitoj sjeni?
Ako u Hrvatskoj pišeš ljubavnu pjesmu, uvijek se očekuje da to bude lijepa, konvencionalna ljubav, a mali inatlija u meni govori 'okej, super vam je to, gitara, ruže, suze na jastuku, ali ja želim izaći iz te kutije'. Uvijek kada pišem za Elemental imam na umu neku vrstu čudne, weirdo ljubavi - jednostavno malo drugačiji pogled na ljubav, što ne isključuje seks. A to je to kad nas navodno nespojivo. Ako hoćeš pisati o lijepoj ljubavi – super, ako hoćeš pisati o seksu – nemoj.
'Romantika' je malo pobrkala te granice, iako mi u bendu nismo imali pojma da će proći tako dobro jer je imala tri repane strofe i čudnovat ritam. S druge strane, ovo što pišem 'tiho' upravo su pjesme o ljubavi koja nije onakva na kakvu ste navikli od mene, 'volim te pa ti stisnem šamar', nego o ljubavi koja je baš... lijepa. I eto mene na kraju u klišeju.
Za kraj, možeš li nam ukratko dati dojam o tome kakva si kao konzumentica književnosti, odnosno, što čitaš?
Kad zamislim policu u knjižnici, padaju mi na pamet:
Mani Gotovac i
Fališ mi, roman koji mi je došao baš kad mi je trebao u životu; poezija
Sanje Pilić, neprežaljeni
Simo Mraović i njegova zbirka
Gmünd, zatim
Ivica Prtenjača, sve zbirke
Arsena Dedića, osobito pjesma '
Prokleta jaketa'. I da,
Miro Gavran, možda zato što sam, tjedan dana nakon što sam pročitala njegov roman
Kako smo lomili noge - slomila nogu.
Razgovarala Dunja Kučinac
foto: Booksa
