Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.
Piše: Sara Tomac

'Svi smo mi neprilagođeni.'

Large http   ahlanderagency.com wp content uploads 2016 06 dorthe nors c petra kleis 2018 6 Foto: Petra Kleis.
Ponedjeljak
05.10.2020.


S danskom spisateljicom Dorthe Nors razgovarali smo o danskoj književnosti, prevođenju, usamljenosti i još mnogo toga. Povod razgovoru bila je objava knjige "Spojka, pogled, znak" (Fraktura, 2020.) i njezino gostovanje na Festivalu svjetske književnosti. Razgovor je vodila Sara Tomac.

***

Pišete ponajviše kratke priče, no objavili ste i nekoliko romanima. Možete li reći nešto o različitostima u pristupu jednom i drugom? Što vas privlači kratkoći forme?

Spisateljsku karijeru započela sam trima romanima, i onda mi je kolega pisac rekao da bih mogla biti nadarena za kratku formu. Okušala sam se u njoj i, na vlastito čuđenje, to je osnažilo moj glas. Rekla bih da je svijest o ''glasu'' i ''prisutnosti'' posebice snažna u kratkoj priči. Morate biti toliko precizni, toliko točni, toliko prisutni, toliko uštimani s muzikalnošću teksta. Isto, naravno, vrijedi i za roman, no on mi se ipak čini manje uvjetovan glasom i prisutnošću. Duži narativ ublažava ogromnu prisutnost koja kratkoj priči daje toliku snagu. S druge strane, postoje psihološke teme zanimljive za dotaknuti ih se u kratkoj priči, za čije istraživanje bih u romanu imala mnogo više vremena. Drage su mi obje forme. Napisala sam dosad četiri romana, dvije novele (kratki romani) i dvije zbirke kratkih priča. Pretpostavljam da ću i dalje zujati od forme do forme (kao pčela!)

Recite nam nešto o suvremenoj danskoj književnosti – kakvo raspoloženje vlada na sceni? Je li u Danskoj moguće biti pisac na puno radno vrijeme?

U Danskoj se piše mnogo krimića, i moglo bi se reći da je ovdje "nordijski noir" još uvijek dio spisateljskog trenda. Čak i u avangardnijim pokretima. Minimalizam je također popularan, a i blagoslovljeni smo mlađim generacijama doista jakih spisateljica. Mislim da trenutno imamo dobrih književnih glasova. Neke od trenutno prisutnih tema u danskoj književnosti su žalost, seksualnost, ludilo, autofikcija, znanstvena fantastika, distopija – i majčinstvo! Primjećujem porast knjiga o majčinstvu. Ima tu i tamo i dobrih povijesnih romana. I dobre poezije!

Često spominjete svojstvenost danskog jezika – kako razmišljate o procesu prevođenja vlastitih djela? Mislite li da se ta osobitost danskog da se slaže poput Lego kockica može prenijeti u drugi jezik bez gubitka vlastitog glasa, ili je ta mnogostranost književnog djela nešto što ohrabrujete?

Sudjelujem samo u prijevodima na engleski (pregledam malo i norveški i švedski). Zanimljivo je kako engleski jezik dosta često ima jednu riječ koja precizno određuje specifično značenje neke stvari ili pojave. U danskom, značenje riječi često ovisi o kontekstu. Moglo bi se reći da recikliramo riječi. Moja zbirka kratkih priča Karate Chop izvorno se zove Kantslag, što u danskom ima četiri različita značenja. Dakle, u procesu prevođenja moramo odrediti koje je to značenje (ali onda, naravno, gubimo preostala tri značenja u pozadini, koja u danskom daju onaj poseban osjećaj da govorite više jezika). Morate imati veoma dubok uvid u danski način razmišljanja i danski jezik da biste uvijek ispravno pogodili značenje. To je jedan od razloga zašto se bavim prijevodima na engleski. Tako sam sigurna da uvijek mogu savjetovati drugim prevoditeljima da se referiraju na englesku verziju ako su u nedoumici. Doista mislim da je danski veoma zaigran, ali hej – to mi je materinji jezik, znam ga u srž.

Glavni lik romana, Sonja, sredovječna je žena na rubu nestajanja, gotovo nevidljiva društvu koje je okružuje. Poznati ste po pisanju o ljudima koji se nalaze na periferiji onoga što doživljavamo zanimljivim – uglavnom o neudatim ženama bez djece. No, ako je jedan od razloga zbog kojih volimo čitati književna djela taj što u njima možemo prepoznati dio sebe  a, budimo realni, većina nas i ne vodi pretjerano zanimljive živote  zašto nam je toliki problem doživjeti te likove kao vrijedne naše pažnje?

Uh, ovo je veliko pitanje. Mogla bih napisati čitav rad o ovoj temi. Kao prvo,  pišem o svim vrstama ljudi, i muškarcima i očevima i majkama i ljubavnicama i braći i sestrama i djeci, i tako dalje. Naginjem pisanju o samotnim ljudima, i to konkretno o ljudima u stanju vlastite unutrašnje samoće. Ne možete reći kakav je zapravo društveni život takvih likova ako ih upoznate u stvarnom životu. Ne znate, jer će oni u svojoj nutrini, u svojim unutrašnjim monolozima, uvijek biti sami, i tu se ja nastojim pojaviti i reći im "zdravo". Što se tiče neudane protagonistice bez djece – ne viđate je mnogo u književnosti (kao glavnu junakinju) jer su književnost stoljećima pisali prvenstveno muškarci. Ona je, dakle, u tradicionalnom okruženju uvijek bila u sjeni. A u društvu postoji oduvijek! I poprilično je čudan i moćan lik – također i provokativan - oduvijek! Poručuje muškarcima da ih ne treba. Poručuje i ostalim ženama da njihovi izbori možda neće biti tako uzbudljivi kao što misle. Neprilagođena je. Obožavam pisati o neprilagođenima. Oni rasvjetljavaju  "normalnost" i imaju pravo da misle svojom glavom. Gledano iz te perspektive, Sonja nije tužan i usamljen lik. Ona je buntovnica! Ne želi živote drugih žena - i ne mari što muškarci misle o njoj. Čim se dočepa tog volana i počne samostalno voziti, ona je slobodna!

Čini mi se da je usamljenost sveopća bolest suvremenih ljudi. Sonja se, s jedne strane, osjeća neugodno dok se druži s drugima pa bježi, no s druge je očito da žudi za fizičkim dodirom i prijateljskim kontaktom. Čini se da na dlanu imamo sve za postizanje takvih odnosa – zašto smo onda usamljeni?

Mislim da sam na to pitanje uglavnom odgovorila u prethodnom pitanju. Društvena usamljenost koju danas osjećamo začudo bi mogla biti povezana s društvenim mrežama! Kao i s određenim zahtjevima suvremenog života. Mislim da je "izmještenost" značajnija tema u mom pisanju od same usamljenosti. Razliku je poprilično zanimljivo istraživati, rekla bih: izmještenost iz prostora u kojem se nalazite (bilo zato što ste na telefonu, bilo zato što uvijek čeznete biti negdje drugdje) dovest će do određenog stupnja usamljenosti ako je ne opažate. Ali znate što? Mislim da se ljudi oduvijek osjećaju i jesu usamljeni. To je dio ljudskog iskustva, a ako imate prijatelja ili dva s kojima ćete podijeliti to iskustvo – onda ste prokleti srećković! Nigdje se ne možete osjećati usamljenije nego među ljudima koji ne žele znati ništa o vama i koji ne mogu naći vremena za vas, neprilagođeni kakvi jeste (a znaš što? Svi smo mi neprilagođeni). Nije li to, uostalom, poanta ljubavi: biti s nekim tko mari za nas baš takve kakvi jesmo? Takvi su odnosi rijetki (i vjerojatno ih nećemo pronaći na Instagramu).

Još nešto oko čega je Sonjin identitet podijeljen jest njezin osjećaj nepripadanja. Čezne za mjestima svog djetinjstva, često u mislima bježi na polja iz svojih sjećanja  ne može se vratiti ondje, niti može pronaći mir u urbanoj sredini. Pri kraju romana, dok govori o svojoj vrtoglavici, kaže da ljudi nekako nauče živjeti s njom. Je li to slučaj i s njezinom nostalgijom? Mogu li se ljudi pomiriti s tim da ne pripadaju jednom mjestu, ili smo osuđeni na čežnju?

Mislim da se moramo pomiriti s tim nepripadanjem jer većina nas dolazi iz mjesta u kojima više ne živimo. Naši su identiteti podijeljeni između mjesta, između vrijednosti, između obitelji iz kojih smo potekli i onih koje sami gradimo. Tako stoje stvari. Nisam sigurna da je "nostalgija" prava riječ za Sonjinu čežnju. Previše je svjesna mjesta iz kojeg je došla i ne romantizira ga. Također naglašava da se ne možete vratiti u mjesto iz kojeg ste došli. ''Nostalgični'' ljudi skloni su vjerovati da se mogu vratiti, a ako ne osobno, onda žudeći u svojoj mašti. No Sonja je ozbiljno geografski izmještena i pita se je li sama odlučila nametnuti si taj moderni i urbanizirani identitet – ili je to društvo odlučilo umjesto nje.

Kontrast između Sonjinog života i života likova iz kriminalističkih romana koje prevodi poprilično je izražen. U tim je romanima sve bombastično, pretjerano, puno jezivih detalja i nasilja, posebice prema ženama. Suprotno tome, Sonjin se život čini gotovo meditativan. Bi li bilo prenagljeno zaključiti da Sonjin doživljaj romana Göste Svenssona odražava vaš doživljaj suvremene komercijalne književnosti? Možda čak i vaš doživljaj kulture općenito?

Ha ha ha, mislim da bi bilo prenagljeno, a opet, ima tu nečeg za razmišljanje. I sama sam neko vrijeme prevodila kriminalističke romane i to zaista može biti popriličan izazov za vašu dušu, ha ha. Možda Sonja jednostavno proturječi svemu što zabavna kultura želi od nas. Sviđa mi se što je smatraš meditativnom i što je doživljavaš kao drugačiju vrstu ljudskog iskustva. Isto tako, ono što sam i sama naučila kao prevoditeljica, jest da prevoditelj ima priliku prilično dobro upoznati pripovjedača. Mislim da je Sonja shvatila da Gösta Svensson – taj nevjerojatno bogat i glasan pisac krimića – uopće nije dobra osoba. Užasan je! Ona mora živjeti s njim svaki dan. U svojoj glavi, na svom jeziku, i tako dalje. To mi je bilo urnebesno. Da žena bez muškarca mora živjeti s Göstom Svenssonom svaki dan. Također mi je bilo zanimljivo što se događa kad nekom drugom damo moć nad svojim jezikom. Ona dopušta Gösti da dopre do svijeta kroz njen glas. 

Sonjina usamljenost čini se posebno razumljivom u kontekstu pandemije Covida-19, karantene te društvene i osobne izolacije. Što mislite, kako možemo prevladati ovaj trenutak u kojem se dodir smatra opasnim, i kakve će posljedice imati ova situacija?

Pa, većina pisaca i umjetnika koje poznajem nisu znali razlikovati boravak u karanteni i bivanje na poslu, tako da mislim da nisam prava osoba za odgovoriti na to pitanje. Volim raditi u samoći. Moja osobnost je nešto između introverta i ekstroverta. Ekstrovertni dio stvara probleme. Užasno mi je počeo nedostajati razgovor s drugim ljudima, i više od svega, toliko mi nedostaju putovanja u druge zemlje, hodanje okolo. No, budimo realni: ova situacija trajat će samo neko vrijeme. Možemo mi to. Radi naših susjeda. Radi naših najmilijih. I opet ću reći, "biti sam" i "biti usamljen" nije isto.

Ono što mi se u romanu posebno čini moćno jest Sonjina sposobnost promatranja. U svijetu koji se okreće prebrzo i koji strpljenje ne smatra vrlinom, mislite li da samotna moć promatranja i promišljanja može biti korisna u potrazi za ravnotežom u tom istom mahnitom svijetu?

O da! Mislim da postoji obilje besplatne zabave, mudrosti, ljubavi, užasa i strahopoštovanja u sposobnosti da samo promatrate. Vožnja autobusom dok prisluškujete razgovor iza vas može biti čista književnost. Dakle, otvorite svoja osjetila! Promatrajte! Vodite bilješke! Čitajte svijet! Čitajte druge ljude! To je doista nešto izuzetno.

Foto: Petra Kleis.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu