U Booksinom programu 'Strip-tease' Matko Vladanović ugostio je Franu Petrušu, obećavajućeg košarkaša koji se odlučio za karijeru strip crtača. S Petrušom smo razgovarali o novom albumu, igri, crtanju, košarci...
***
U jednom si intervjuu rekao da strip mora ostati igra, možeš li to objasniti?
Osjeti se to kod profesionalnih crtača. Točno vidiš kad nešto rade nešto preko volje, a kad rade sebi za dušu ili - još gore - kad odluče odrađivati posao na profesionalnom nivou, bez da stave išta svoje. Ne bih se u tako nešto upuštao. Radije ću drljati nešto što djeluje čudno pa da budem ispunjen i sretan nego muku mučiti i crtati po narudžbi.
S jedne strane, apsolutno je jasno, mora se raditi za život, ali dok god mogu goniti neke svoje projekte, gonit ću ih. Strip još uvijek držim za gušt. To je područje gdje ću se veseliti i napinjati iz petnih žila da nešto kažem. Tu mi je inspiracija pokojni Edvin Biuković, ona poznata rečenica - ako ću samo odrađivat', onda mogu ić' radit' u tvornicu, štancat' nešto na traci.
On je puno ulagao u te stripove, mada je isto bio skrenuo u američki komercijalni strip gdje je puno davao serijalima koji to možda nisu zavrijedili. To ne bih ni u snu napravio.
Kao ključne figure svog stripovskog odrastanja spominješ (Darka) Macana, Eddyja (Biukovića) i Štefa (Bartolića). Kako su utjecali na tebe?
Kad sam u ruke dobio Grendel Tales, igrao sam košarku k'o blesav i stvarno sam bio zaboravio na stripove. To je, ono, za klince. Nisam mogao vjerovati svojim očima da se strip može tako nacrtati i tako ispričati. To me vratilo u kolosijek – batali sport i crtaj.
Štef je bio drugi par rukava. Ukazao mi je kako se na domaćem tržištu može živjeti od crtanja. Gledajući njegove stripove, sigurno sam tri-četiri godine crtao kao on, čak su nas zvali 'Štef jedan' i 'Štef dva'. Štef me tad pozvao i objasnio mi autorska prava. Rekao je da bi me zbog načina na koji ga kopiram netko negdje vani tužio i tako razvalio da ne bi znao kako se zovem.
Naravno, nije on to napravio, nego mi je samo sugerirao – čovječe, crtaj kak' god hoćeš. Ali ja ga nisam svjesno kopirao, nego je on bio toliko dobar, imao je toliko dobar rukopis, toliko snažna lica, i meni je sve to ušlo u glavu pa sam tako crtao. No u jednom trenutku sam se odmaknuo jer ne bi bilo pošteno da ga mučim.
Papak je nastao kao posveta tvom bivšem treneru. Koliko je trener bitan u formativnim godinama?
On je najvažnija osoba u životu. I s crtačke je strane iznimno važno da imaš nekog tko bi te šibao i govorio ti šta valja, a šta ne valja. Recimo, ne znam je li mi Macan ikad rekao da nešto valja. Ali o tom se radi – onaj koji će te maziti, kakav je to trener? Pravi čovjek koji te želi ispravno usmjeriti sigurno ti neće tepati.
Što se tiče košarke, naletio sam na takvog. Mislili smo da je totalni luđak, ali kad smo kao kadeti završili u finalu protiv Cibone, protiv Gordana Giričeka, čega smo i sami bili nesvjesni, onda smo polako počeli shvaćati da je taj čovjek imao neku težinu i da je znao što radi, bez obzira što su mu metode bili brutalne. Tko je čitao Papka, dobio je sliku toga, mada je puno toga čak i ublaženo.
Trener je kasnije otišao u Španjolsku i tamo je stvorio tri NBA igrača, a to nije samo tako. Imao je oko, gledao je sve od anatomije do mentalnog sklopa, i onda kad bi osjetio da netko ima sve predispozicije, tek onda bi ga gazio do besvijesti. To je bio takav lik. Pomalo nervozan, pomalo čak i umišljen, ali držao je do sebe i davao je sve. Srce ga je samo prekinulo u četrdesetoj godini života. Ne znam, valjda to tako nekako ide.
Kako je Papak dospio do Francuske?
Papak je nastajao u časopisu Q strip. Zamorio sam se od rada za novac i neke svoje ideje sam ispucavao kroz Q. Paralelno sam to pokazivao francuskim izdavačima koji su se okupili na festivalu u Bologni, ali im se u početku nije svidjelo. Vidjeli bi, rekli - nema šanse – i to je bilo to.
No, kako se strip dalje razvijao u Q-u, jednom su samo rekli: to je to, šalji prijevod. Nevjerojatan obrat, možda zbog priče, možda nakon što su vidjeli zaokruženu cjelinu. I Papak se nekako organski razvijao. Mnogi su mi zamjerali što sam pričao o ratu u kojem nisam bio. To je činjenica, nemam pojma o ratu. Nit' sam puc'o, nit' znam šta su ljudi tamo na prvim linijama proživljavali osim preko priča onih koji su bili tamo.
Nekako sam to filtrirao i nabrijao Papku početak – bum, tras, skrš, ratna patetika. Ali kako sam gurao tu košarku, tu sferu u kojoj sam doma, tako je strip počeo dobivati na težini i mnogi čitatelji su se prepoznali u njemu, u smislu nekakvih svojih strahova, da nisu valjda sami na svijetu, da ne vode sami te svoje unutarnje borbe.
Imao sam sreće da su uzeli Papka takvog kakav je bio. Mostarske želje su bilo odobrene samo zato što se Papak, za nekakvog totalnog autsajdera, prodavao i više nego dobro. Bio je proglašen stripom mjeseca po izboru francuskih čitaonica. Mostar nije ponovio takav uspjeh, ali eto, čak su mi dali šansu za treći nastavak, samo nikako da mi pošalju ugovor. Inače, jednom kad je bila gotova tehnička strana izrade albuma, nikakve daljnje promocije nije bilo. Od promocija bježim. Moraš ići na uhodan recept, šutiš i radiš svoj posao.
U vlastitoj si nakladi upravo objavio novi strip - Goni to smeće. O čemu je riječ?
To su stripovi iz bilježnice koji su nastajali u trenucima dok ona komercijalna strana baš i nije išla. Ispali su puno bolji nego što sam to mogao zamisliti pa sam ih ujedinio u grafičku novelu. To su stripovi iz ruke, bez skiciranja, bez nekakvih pretenzija, bez okolišanja, spontani, iskreni. U njemu su moji najbolji crteži. Svi ostali stripovi naginjali su komercijalnom, a ovdje sam najčišći, najprljaviji, ja. Iskren crtež iz ruke, siguran, zdrav, ne znam kako bih to drugačije opisao. Sve ostalo, kad se puno skicira i razmišlja, zapravo gubi na svježini. Mislim da se to osjeti dok se čita.
Može li se povući paralela između jugoslavenske košarke i jugoslavenskog stripa?
Svojevremeno sam imao teoriju zavjere da se zaratilo samo da se razbije bivša košarkaška ekipa. Bili smo toliko jaki u košarci i vjerujem da bi bilo veselo da se skupina košarkaša iz bivše Jugoslavije '92. srela s Amerima u Barceloni. Ovako su nas nakantali i samo je Dražen grizao. Pred tri milijarde ljudi zabio je dva koša više od Jordana.
Ti dečki iz bivše Jugoslavije stvarno su bili titani. Nedodirljivi. Isto je bilo i s generacijom strip-crtača. Cijela ekipa crtala je neke svoje stripove stripova radi. Slava, novac, okej – bilo je i toga negdje – ali crtalo se da se nešto kaže, da se ispuca nekakav bunt, nekakav gnjev, da se prenese neka ideja. Bio je taj poriv da se crta i da se nešto kaže, sve ostalo je bilo nebitno.
I onda su se nekako vremena promijenila. Nekakav materijalizam je uzeo sve na sebe. Znači, prvo novac pa tek onda stripovi i košarka. Mada se zapravo ne bi smjelo suditi: evo, Vlado Šagadin mi kaže da finale NBA konačno sliči na nešto.
Kako okolina doživljava tvoje bavljenje stripom?
Ljudi su uvijek iznenađeni, ne nužno u negativnom smislu. I u stripu se opet nešto dešava. Možda to neće biti zlatno doba kao nekad, ali vjerujem da će uvijek biti nekakva uzlazna putanja. Nema tu kontrole. Ako se spoji samo nekoliko ljudi, svatko sa svojim kvalitetama – ne mogu svi biti crtači, to bi bio raspad sistema, a ne mogu svi biti ni izdavači - nekakav tim ljudi koji će na svojim pozicijama znati stisnuti, onda će strip iskočiti.
To se i dešava. Ne moramo se mi svaki dan čuti telefonom. Jednostavno se razumijemo i svatko će uprijeti sa svoje strane. I kad dođe trenutak, stisnut' ćemo kako spada. Kao u napetoj utakmici - kad je gusto, onda se vidi 'ko je kakav igrač.
Razgovarao Matko Vladanović
foto: Booksa
Frano Petruša
