Jon McGregor (1976., UK) dosad je objavio tek tri romana i jednu zbirku kratkih priča, ali već je uspio oduševiti britansku publiku i kritiku. Osvojio je nagrade Betty Trask i Somerset Maugham te je dvaput nominiran za nagradu Man Booker. Trenutno gostuje na Festivalu europske kratke priče pa smo odlučili razgovarati s njim o procesu pisanja, kratkim pričama, pismima i fenomenu komunikacije.
***
Kada govorimo o kratkim pričama, vama je kao autoru izuzetno važan aspekt komunikacije. Taj problem smatram ključnim za neke vaše priče, poput 'Što se dogodilo s g. Davisonom' ili 'Žice'. Koliko vam je bitan taj fenomen?
Komunikacija i problem komunikacije zaista jesu ono što me najviše zanima kada je riječ o pripovijedanju, odnosno o likovima u priči. Likovi misle da je sve jasno, da drugi u potpunosti razumiju što žele reći, no to zapravo uopće nije tako i stoga dolazi do velikih problema u komunikaciji.
Možemo li taj fenomen transponirati na odnos pisca i čitatelja, i koliko je to zapravo važno?
Da, mislim da to na određeni način vrijedi i kada govorimo o odnosu pisca i čitatelja, jer je upitno što čitatelj zaista dobiva od onoga što pisac namjerava izložiti. Također, pitanje je što dobivamo od tih nepredviđenih nesporazuma, kojih može biti onoliko koliko je čitatelja. Jedan od razloga zašto sam se uopće počeo baviti pisanjem, a mislim da će se i brojni drugi pisci složiti s tim, jest činjenica da je meni oduvijek u direktnoj komunikaciji trebalo dosta vremena da sredim misli, da odredim što želim reći i na koji način. No, to je danas mnogima vrlo teško razumjeti, jer živimo u vremenu u kojem, na prvi pogled, komunikacija ljudima dolazi jako prirodno. Uzmimo samo komuniciranje mejlovima, tweetovima ili porukama - sve se piše bez previše promišljanja, i sve je vrlo lagano.
Kako u tom kontekstu gledate na ovakve festivalske događaje i na direktnu komunikaciju s publikom, gdje je izbrisana svijest o nevidljivoj barijeri između pisca i čitatelja?
To mi je kao piscu jako zanimljivo, pogotovo zato što sam po prirodi takva osoba. Naime, upravo zato što sam se oduvijek služio drukčijim načinom komunikacije ovakvi su mi događaji izuzetno važni, i to u dvostrukom smislu: kao uobičajenom sudioniku u komunikaciji, ali i kao piscu koji direktno čita svojim čitateljima. Smatram da je to mnogim piscima vrlo interesantan koncept, i da zbog toga rado sudjeluju na ovakvim manifestacijama. Organizatori to ponekad ne shvaćaju, pa očekuju da pisci skoče na pozornicu i s lakoćom čitaju pred publikom, što mnogim piscima često predstavlja velik problem.
Kada govorimo o komunikaciji, njom ste se bavili i u prošlosti na drugačiji način. Naime, prije nekoliko godina pokrenuli ste zanimljiv projekt koji se odnosio na pisanje pisama. S obzirom da, kako ste i sami napisali u jednom tekstu, niste mogli više razlučiti pisanje od 'pisanja', otišli ste off grid te prekinuli elektronsku komunikaciju (što je uključivalo i prestanak komunikacije e-mailom). U cijelu ste priču uključili i vaše studente sa Sveučilišta u Nottinghamu. Što vam je konkretno donio ovaj koncept?
Sve je krenulo kao pragmatična stvar. Naime, bio sam naprosto zatrpan svim tim stvarima, pisanjem tekstova koji zapravo nisu književni tekstovi kojima sam se želio baviti. Razmišljao sam što trebam učiniti te sam na kraju donio dosta radikalnu odluku da jednostavno isključim e-mail na godinu dana. Kontaktirao sam izdavača i rekao da ću primati isključivo pisma koja imaju direktno veze s mojim radom, i obavijestio ljude da sam '
Out of Office' te da mi, ako žele komunicirati sa mnom, počnu pisati pisma. Zanimljivo je da većina ljudi koji su mi dotad slali mailove nije odlučila nastaviti komunikaciju pismima. Odmah mi je postalo jasno da intencije tih ljudi očito nisu bile posebno ozbiljne u smislu iskrene komunikacije sa mnom. Sada se ponovo koristim mailom, no nisam to objavio u smislu
'vratio sam se na mail', tako da se znatno smanjio broj ljudi s kojima komuniciram, što je zapravo vrlo dobro.
Osobno nemam ništa protiv bilo koje vrste razgovora, pa i onih o književnosti. Štoviše, volim raspravljati o književnosti i o svome radu, a zato su mi i manifestacije poput FEKP-a veoma zanimljive. No, to vam mora oduzeti samo dio vašeg vremena, jer inače zaboravite čime se uopće bavite i ne stignete se baviti svojim novim djelom. Naime, kada dođete na festival, zapravo govorite o starim djelima, starim tekstovima koje čitate, a važno je da se cijelo vrijeme bavite novim stvarima koje pišete. To je taj raskorak između prošlosti i sadašnjosti kojeg autor mora kontrolirati.
Kada govorite o tom raskoraku, zanimljiv mi je vaš pogled na pisma: kažete da recipijent uvijek zapravo komunicira s prošlošću, jer je pismo napisano prije više dana. Upravo to nalazim ključnim u cijelom konceptu, jer zbog spomenutog vremenskog fenomena smatram pogrešnim kada ljudi govore o 'pisanju' mailova - oni su zapravo govoreni, ukazuju se poput neke vrste stenograma razgovora. To je vjerojatno zbog tog nepostojanja vremenske distance, koja u većini slučajeva izaziva klicu strahopoštovanja pa čovjek veoma oprezno piše pismo, za razliku od maila. Čitanje upravo dobivenog pisma je kao gledanje u svjetlost zvijezde, poruka iz nekog drugog vremena…
Upravo je to ključno, a u cijelom mi je tom procesu postalo jasno koliko se pismo zaista razlikuje od maila, da su u pitanju potpuno drukčiji fenomeni. Baš ta činjenica da dobivate poruku iz prošlosti, makar bila stara dan ili dva, ključna je u tom smislu, dok je mail zaista bliži običnom razgovoru. Štoviše, često i jest riječ o razgovoru, ako sjedite u isto vrijeme za računalom kao i osoba s kojom se dopisujete. Isto vrijedi i za poruke mobitelom koje su također neka vrsta upisivanja razgovora. Za razliku od toga, pismo dođe, pročitate ga, često i dva ili više puta, i ne osjećate dužnost odmah odgovoriti, ponekad uopće ne. Zato je pismo i književnost (ako jest književnost) na način na koji mail ne može biti. Pazite na stil, komponirate ga kao što to činite i s kratkom pričom. Zato mi je cijela ta godina bila jako zanimljiva.
Na kraju projekta odlučili ste objaviti vašu cjeokupnu korespondenciju u tom periodu.
Da, baš sam u to vrijeme počeo predavati na Sveučilištu u Nottinghamu te sam sa studentima pokrenuo časopis u kojem smo objavljivali našu korespondenciju - dakle, književni časopis drukčiji od svih ostalih zbog činjenice da je posvećen isključivo pismima. No ubrzo se cijela stvar jako razglasila. Nedavno smo objavili treći broj časopisa, svaki broj ima otprilike dvanaest pisama, a sva su došla rukom napisana i primljena poštom; neka su djelo malo poznatih autora, no dosta smo pisama dobili i od vrlo poznatih književnika. U tim pismima bilo je i dosta kratkih priča, pjesama i eseja, no sva su ipak imala pečat direktne komunikacije u epistolarnoj formi.
Pritom su u početku gotovo sva pisma bila upravo na temu pisanja pisama. Autorima je tada upravo to bio fascinantan fenomen. No, već sada, u trećem broju časopisa ta vrsta pisama je gotovo u potpunosti iščezla, kao da su ljudi jednostavno prihvatili ideju pisanja pisma kao potpuno normalnu stvar i sada naprosto istražuju književne mogućnosti forme pisma.
Rekli ste da su mnoga pisma sada u časopisu zapravo u formi kratke priče. S obzirom da je riječ o sličnoj formi što se duljine teksta tiče, koliko se vama osobno razlikuje proces pisanja pisma u odnosu na kratku priču, gdje vam je upravo komunikacija jedna od ključnih preokupacija?
Pismo je dulja forma komunikacije od one na koju smo posljednjih godina navikli. Sada je sve, i kada govorimo o mailovima, porukama i socijalnim mrežama, veoma kratko, veoma lagano i lepršavo. Pismo je drukčije: morate sjesti, imate prazan papir pred sobom i ulažete sebe u to pismo. Postoje sličnosti između pisma i kratke priče. Razmišljao sam mnogo o tome što čini dobro pismo i došao do zaključka da je ključ u naraciji. Tako dobijete sliku što osoba koja piše pismo u tom trenutku vidi, osjeća ili želi; dobro pripovijedanje je ključ bez obzira na to piše li o zvukovima koje u tome trenutku čuje kroz prozor ili govori o ljubavi prema nekome. Pravo, ozbiljno pismo, baš poput kratke priče, često se piše u više etapa; napišete dio pisma, zatim vas nešto prekine, razmislite još o tome što ste napisali i što ćete napisati, napravite skicu cjelokupnog pisma, i slično. Naposljetku, smatram da su i kratke priče i pisma sjajna forma za vježbanje discipline kod pisca, koja je ključna kada je riječ o razvijanju autorskog stila.
