Gost prvog ovogodišnje izdanja Booksine tribine Književnost, između bio je Srđan Marković Điđi, vlasnik male nezavisne beogradske izdavačke kuće i knjižare Utopia te autor knjige Kad je cvetala vutra (...i pucale tikve). Osim što smo razgovarali o knjizi, glazbi i radu Utopie, vidjeli smo inserte iz dokumentarnih filmova koje je Marković snimao na svojim putovanjima od Jamajke do Sirije, a koje je opisao u romanu. Razgovor je vodila i u tekst prenijela Dunja Kučinac.
***
Naslov tvoje knjige referenca je na kultni roman Dragoslava Mihajlovića Kad su pucale tikve iz 1968. godine. Mihajlović opisuje dogodovštine glavnog junaka iz beogradskog kvarta Dušanovca, kao i njegov pogled na emigraciju. Koja je sličnost tvoje i Mihajlovićeve knjige?
Ono što nam je zajedničko, osim toga da smo obojica s Dušanovca, jest da smo obojica na neki način bili prognani. Naravno, njegova i moja sadašnjost su bile strašno različite. On je bio svedok jednog strašnog vremena u kojem se radničkoj klasi ništa nije opraštalo. To je bio tek prelaz u neku pra-beat mangupsku generaciju, kojoj sam kasnije ja pripadao i kojoj se puno više tog tolerisalo, od manguparija do psihoaktivnih supstanci.
Ja sam dao retrospektivu tog iskustva - mojih putovanja i druženja s umetnicima, filmskim režiserima, slikarima. Moja knjiga, dakle, ima kronološku i kulturološku, ali najverovatnije nema naročitu literarnu vrednost, dok je Mihajlovićeva knjiga iznimno literarno delo.
Knjiga prati tvoj odlazak u Ameriku krajem osamdesetih i mapira tvoje kretanje po umjetničkoj sceni, klubovima i ključnim mjestima beat generacije poput Hotela Chelsea, kao i umjetnike koje si upoznavao te ulogu psihoaktivnih droga u formiranju same scene i filozofije koja iza nje stoji. Je li to bila tvoja potraga za svojevrsnim alternativnim američkim snom?
Da, u Ameriku sam otišao zbog ljudi koji su meni ulili ljubav i veru u apsolutnu slobodu – pisci, slikari, muzičari, glumci. Hteo sam udisati malo tog vazduha i njih sam pokušao da predstavim u knjizi. U Vutri je gomila relativno opskurnih likova koji su za mene ogromni heroji, kao što su Harry Smith, Jack Smith, Lenny Bruce itd.
Psihoaktivne supstance su imale ogromnu ulogu u sceni, ali pritom one za mene nisu dominantno vezane za okultno, nego za bunt. I umetnost koja je nastajala vezana za njih bila je politički faktor. Primerice film Jacka Smitha Flaming Creatures bio je deset godina u bunkeru u Americi, a odražavao je bazu cele beat filozofije.
Puno si boravio na Jamajci – osim što ta putovanja i druženja s rastafarijancima opisuješ u Vutri, snimio si 2006. godine i film Chant Down Babylon. To ti nije bilo jedino filmaško iskustvo, studirao si filmsku produkciju i vodio malo nezavisni filmski studio C/G films. Kako si, istovremeno kao turist i filmski producent, pristupio lokalnoj zajednici i njenim problemima?
Moje prvo iskustvo s Jamajkom je bio boravak u skupom hotelu iz kojeg nisam smio izaći jer se pretpostavljalo da sve što bi vas kao turista moglo zanimati imate u hotelskom kompleksu. Uz pomoć lokalaca sam se ipak uspio izvući i posetiti neki lokalni koncert na kojem sam bio jedini belac. Tad sam shvatio da je moguće da se uklopite među raste, a ja sam im hteo nešto dati od srca.
Film smo snimali o problemu koji je tada zahvatio jednu plažu, zvanu Plaža ribara, koja se raspadala zbog globalnog zatopljavanja i na kojoj su se okupljali marginalci kao što su prosjaci i ljudi otpušteni iz zatvora. Družili smo se s njima i poduzeli projekt restauriranja plaže. Film je, dakle, o njihovom malom mikrokozmičkom problemu koji je u principu istovremeno globalan.
Puno si svjetski važnih reggae glazbenika doveo na srpske festivale. Na Jamajci si se družio i s mnogim glazbenicima i lokalnim MC-evima. O čemu je rastafarijanska poezija, koju si nazvao dubovanjem?
Rastafarijanska poezija i njen nastanak povezani su s ritmom i bubnjanjem, koje obično traje satima. Kumina, afričko-jamajčanska religija, je osnova reggae muzike, koja je isprva nastajala tijekom okupljanja odbjeglih crnih robova ili tijekom odmora od teškog rada. Njima je to bila neka vrsta oslobađanja. Sa bubnjanjem je došlo do stvaranja poezije, prije svega one koja poziva na pobunu.
Danas je reggae planetarno popularan i komercijalan, nikad nije bilo nacije na ovoj planeti koja je imala više izdatih ploča po glavi stanovnika od Jamajke, ali su ti umjetnici uglavnom umirali siromašni jer nisu potpisivali ugovore.
Puno si putovao na istok, u Iran i Siriju. Pritom si također snimao filmove, u kojima je naglasak na duhovnom iskustvu. Kako se taj tip duhovne potrage nadovezuje na tvoju fascinaciju rastarafijanstvom?
Za razliku od filma s Jamajke, ovi 'istočni' su opskurniji, 'kućni' filmovi koji su nastali kao fascinacija iranskom i istočnjačkom literaturom. U njima sam koristio tekst Turista i terorista Hakima Beya, koji je bio inspirisan ismailitskom prozom koja je vrlo zanimljiva većini zapadnjaka koji odlaze na Istok, što je važno svakom tko je počitao nešto od beat generacije.
Cela ideja je potraga za Ahurom Mazdom, koja je zapravo slična potraga za vrhovnom svjetlošću kao što je slučaj i u rastafarijanstvu. Meni je bilo vrlo atraktivno da verujem u tu filozofiju koja je, na kraju krajeva, mnogo utjecala na kršćanstvo, judaizam i islam. Taj tip religijskog iskustva zapravo smatram subverzivnim
Govoriš o subverzivnosti religioznog iskustva – što je s glazbom? Može li ona imati neku vrstu terapijske moći, kao što to kažeš na jednom mjestu u knjizi? Tvoj rad u zadnjih dvadesetak godina govori nam slično: nakon rata, u drugoj polovici devedesetih, radio si kao distributer glazbe iz Amerike i Britanije za Srbiju, radio si u organizaciji Exita i Echo festivala, a od 2007. godine vodiš Utopiu, nezavisnu knjižaru i prodavaonicu ploča i stripova.
To je ključno pitanje. Verujem da muzika ima tu moć. Svaki artista koji ima želju da podeli svoju viziju na nekom dalekom mestu je za poštovanje. Prvi Exit nalikovao mi je na jednu, opet u Beyovom terminu, privremenu autonomnu zonu. Svi su bili iznenađeni. Više nisam toliko vezan za muzička zbivanja u Srbiji, ali što se tiče Utopie, knjižara je na pozitivnoj nuli, a meni omogućava da dolazim u kontakt s mladim i pametnim ljudima kojih ima u Beogradu.
Za kraj, ovih dana ti je izašla nova knjiga Odmor u Kambodži. Naslov, koji je referenca na Dead Kennedyse, upućuje istovremeno na to da je riječ o nekoj vrsti putopisa obojenog političkim buntom. Knjiga je izašla iznimno brzo nakon Vutre, osobito ako uzmemo u obzir da prije Vutre uopće nisi pisao. Kako se te dvije knjige međusobno odnose? Je li riječ o nekoj vrsti pokušaja da literarno okupiš i sačuvaš to kulturno naslijeđe koje si prikupio u zadnjih četrdeset godina?
To je, za razliku od Vutre, fikcija, iako ima puno elemenata putopisa. Oni se tiču prije svega rijeke Mekong u Kambodži, na kojoj su ustanici i komunisti dostavljali oružje i nadali prvi poraz imperijalnim silama. S moje strane, riječ je o svojevrsnom omažu Conradovom Srcu tame.
To je istovremeno neka vrsta putopisa i neka vrsta političke halucinacije, da ne kažem političke pornografije, jer ako sam nekom ostao dužan u prvoj knjizi, u ovoj drugoj nisam nikome. Da, zanimljivo je to što pedeset godina nisam pisao i sada izbacujem tri knjige za redom. Imam u planu još jednu knjigu i onda stajem. Hteo, ne hteo, upao sam u kliše figure malog pisca-buntovnika. Meni je važno da ljudi ne zaborave to naslijeđe. Moja ljutina je već postala duševna hrana. To nije dobro, ali ako postane umetnički izraz, to već može imati smisla.
***
foto: Booksa
