Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow

'Poezija treba izlaziti u grad'

Large simpraga T.Augustinčić i S.Šimpraga (Foto: Booksa)
Srijeda
06.04.2016.
U Booksinom programu Književni budoar na tribini Krnja književnost gostovao je zagrebački aktivist i publicist Saša Šimpraga. Razgovor je vodio i za objavu pripremio Tomislav Augustinčić.

***

U sklopu projekta Ars Publicae bavili ste se novim i stigmatiziranim zagrebačkim kvartovima, a u jednom od nijh, Novom Jelkovcu, 2014. ste proveli performativnu šetnju Izmišljena povijest u suradnji s Aleksandrom Hutom Konom. Koji je bio povod da se u Novom Jelkovcu izmisli i literarizira povijest?
Taj naš projekt blesavog imena, a koji se primarno bavi umjetnošću u javnom prostoru, vodim već nekoliko godina i osmišljavam mu teme i koncept. Za temu novih kvartova inspirirao me upravo Novi Jelkovec, inače najmlađi zagrebački kvart, koji danas imao oko 10.000 stanovnika - to je čitav mali grad i sad je u situaciji u kakvoj je bio Novi Zagreb u trenutku 'nulte točke', tj. kada se na livadi dogodio grad. 
U sklopu tog projekta raspisali smo javni natječaj i izveli prve ikad umjetničke intervencije u tom kvartu i Vrbanima III., pokrenuli urbanološku datoteku, istraživanje i bilježenje svakodnevice kvarta, i krenuli sami stvarati neki narativ kroz čitanje prostora u trenutku u kojem se njime bavimo. Uz sve to, tamo su izvedeni i neki moji radovi, pa i Izmišljena povijest koju sam izveo zajedno s Hutom Konom. 
U toj me intervenciji intrigiralo na koji način nadograditi prostor naselja koje je tad još bilo napola prazno. Budući da se družim s Hutom Konom i znam za njegovu sklonost izmišljanju citata koje pripisuje slavnim osobama, naprosto mi je sinulo da bismo ih mogli postaviti po klupama u Novom Jelkovcu, što smo na kraju i učinili. Sve smo popratili događanjem u kojem je on bio zadužen da ljude povede u šetnju naseljem i pritom izmišlja povijest tog novog kvarta. 
Tada su lansirane neke zanimljivosti koje su u međuvremenu, uvjetno rečeno, historizirane, kroz tekstove u Zarezu i slično. Primjerice, jedan čovjek u Ulici Ive Paraća je doista posadio bananu ispred svoje zgrade - usput rečeno, prošle godine imala je i plod - a Hut Kono razvio čitavu priču da je ta banana došla s Reuniona, zbog ljubavi itd. U šetnju smo uključili i njegove citate koji su funkcionirali kao 'mikroknjiževnost' koja je s jedne strane imala ulogu nadogradnje urbanog prostora i iskustva grada, a s druge vas je strane, kao što to književnost i inače može, u trenutku kad sjednete na klupu uvodila u neke paralelne stvarnosti, vrijeme i mjesta. 
Pločice su trebale biti srebrne, ali sam ih došao podići kod majstora na dan postavljanja i otvorenja, a oni greškom isporučili zlatne i s premalim slovima. Kako nije bilo vremena da se to ispravi, takve su bile postavljene, što me i danas još uvijek malo smeta. No citati su bili sjajni i postavljeni po čitavom kvartu. Jedan, Kerteszov, bio je ispred knjižnice Novi Jelkovec i ostao najdugovječniji, sve do unazad koji mjesec; ovi drugi su, neki prije, neki kasnije, također svi nestali. Ljudi su na njih inicijalno dobro reagirali, a to da su nestali je isto neki tip reakcije, sad je li to bio neki bunt, puko istjecanje roka trajanja ili najobičniji vandalizam, ne znam.  
Jeste li sličnu stvar s pločicama planirali provoditi po cijelom Zagrebu?
Nevezano uz spomenuti projekt, ideja je da se na tom tragu postavi poezija u javnom prostoru na nekoliko odabranih i različitih mjesta u gradu. Bile bi to male pločice s natpisima, stihovima iz određenih pjesama ili čak čitave pjesme. Na primjer, jedan je predviđen za klupu na Zrinjevcu gdje bi trebao doći stih Slavka Mihalića: "Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more". Pitam se je li to more došlo zbog putničkih agencija koje su nekad u velikom broju bile koncentrirane upravo sa zapadne strane Zrinjevca ili od nečeg drugog.
Od 2015. u Novom Jelkovcu vodite i (književni) Kulturni lift Jelkovec, sestrinski projekt izvornom Kulturnom liftu koji su pokrenuli Jelena Pašić i Matija Kralj u svojem neboderu na Sigečici sa ciljem uvođenja umjetničkog sadržaja i sadržaja o umjetnosti u svakodnevicu. Specifičnost je obje inačice projekta da teže biti site-specific. Koji je sadržaj književnog kulturnog lifta?
Taj je projekt u Novom Jelkovcu svojevrsna nadogradnja inicijalnog programa 'Novi kvartovi' kada smo započeli sjajnu suradnju s Ivom Klak Mršić, koordinatoricom knjižnice u Novom Jelkovcu. U vremenu trajanja projekta osnovali smo Umjetnički savjet knjižnice kao volontersko tijelo koje ima zadaću osigurati kontinuitet umjetničke i kulturne produkcije u kvartu. Do sad smo to i uspjeli, bez ikakvog budžeta, isključivo ljubaznošću svih uključenih. Knjižnica Novi Jelkovec ima ogroman broj korisnika i nevjerojatno je važan društveni prostor u kvartu. 
Od trenutka kad su me Matija Kralj i Jelena Pašić pozvali da napravim jedan od prvih brojeva za njihov Kulturni lift, odmah mi je sinulo da bi se ista stvar mogla postaviti i u knjižnici u Jelkovcu jer i tamo postoji lift. Inače, zgrada za tu knjižnicu je prvi objekt izgrađen za potrebe knjižnice u Zagrebu unazad jednog stoljeća. Nije to neka arhitektura, ali je činjenica da postoji lift koji se koristi više nego stube. Kako knjižnica ima samo dva kata, sav sadržaj koji ulazi u lift treba biti vrlo kratak kako bi ga ljudi mogli i stigli pročitati. 
Sam Kulturni lift je vrlo jednostavna forma – u neboderu u liftu postoji prazan prostor, mali dio vjerojatno namijenjen za kućni red, koji su Jelena i Matija iskoristili da svakih nekoliko tjedna stavljaju plakat s kulturnim sadržajem. Ista je stvar u Novom Jelkovcu, samo je svemu dodana književna komponenta, tj. osim dijela sadržaja koji se preuzima iz izvornog lifta unosi se i posve novi sadržaj – književni, koji uključuje najrazličitije autore, najrazličitije književne vrste,a neki od autora, poput Jasne Jasne Žmak, napisali su i tekstove specijalno za lift. 
Ono što smo također uveli kao jedan mali dodatak, iskorak Kulturnog lifta u Novom Jelkovcu prema publici, su tribine koje se sporadično događaju i prate nova izdanja lifta. Prva sljedeća bit će 8. travnja kada gostuju jedan pjesnik s odličnom prvom knjigom, Goran Čolakhodžić (Na kraju taj vrt), i Sonja Manojlović koja je upravo dobila Goranov vijenac. Cilj nam je da na doslovni rub grada dovedemo ljude koji inače vjerojatno nikad ne bi tamo došli. Vrlo nam je važno istovremeno plasirati i nova imena, autore koji su potpuno neetablirani, a koji po nekoj našoj procjeni zaslužuju pažnju. 


Koliko je i je li književnost vidljiva u javnom, urbanom prostoru? Na svojim festivalima u Zagrebu radite upravo na tome da književnost postane, barem za trajanja festivala, dio svakodnevice grada, ali i da bude povezana sa prostorom gdje se čita.
Mislim da književnost u Zagrebu uglavnom nije posebno prisutna ni vidljiva kada govorimo o javnom prostoru, odnosno ona to jest upravo kroz neke od novih festivala koje smo pokrenuli. Festival 50 Poems for Snow je nastao upravo zbog mjesta na kojem se održava: Krešićeve livade iznad ljetnog kina Tuškanac intrigirale su me pitanjem što tamo uvesti bez da se remeti mjesto, a poezija mi se tu učinila idealnom. Cijela je ideja nastala u Godini zmaja 2012. kada sam osmislio i s Aleksandrom Hutom Konom pokrenuo taj pjesnički festival koji se događa u specifičnim vremenskim uvjetima: na otvorenom, noću i na prvi dan snijega. Kako se festival održava uvijek na prvi dan snijega, ne znamo unaprijed kada će se dogoditi. Koncept je takav da svake godine nastupe tri autora ili autorice, da čitaju po jednu do dvije svoje pjesme, a uz to stih ili pjesmu autora kojem je te godine festival posvećen. 
Uz Huta Kona, prvi su gosti bili prijatelji pjesnici koje smo poznavali, a sve je bilo posvećeno Wislawi Szymborskoj za koju sam prije nego je umrla pokrenuo inicijativu da postane počasna građanka Zagreba, no zbog njene smrti to se nije dogodilo. Drugi po redu festival bio je posvećen Tomasu Tranströmeru (koji nam je preko svoje hrvatske prevoditeljice Sonje Benet poručio pozdrave); treći je bio posvećen Octaviu Pazu u povodu stote godišnjice rođenja, a ove zime smo festival posvetili Đelaludinu Rumiju
Jedna od namjera je i da 'izvučemo' neka imena za koja smatramo da su vrlo vrijedna i koja nisu posebno prisutna na kulturnoj sceni iako mnogi za njih znaju. Vodimo i računa da pritom ne budemo samo eurocentrični nego da čitamo pjesnike iz drugih dijelova svijeta – Rumi je ipak azijski autor, a sljedeće će izdanje biti posvećeno Konstantinu Kavafiju koji tehnički spada u Afriku, kao Grk koji je živio u Egiptu. 
Od prošle je zime festival međunarodan, što je bila ideja od samog početka, a bit će i transkontinentalan, pa i svojevrsni zagrebački izvozni kulturni proizvod. U svemu mi je posebno draga i uloga dizajna jer nam plakate za festival rade neki od najboljih mladih dizajnera, uglavnom kao poklon i podršku jer je festival no-budget

50 poems for snow poslužio je i kao polazište za pokretanje drugih, sličnih festivala koji se, čini mi se, postavljaju kao 'alternativa' dosad etabliranim književnim festivalima u Zagrebu.
Stvorili smo festival koji postaje sve popularniji – kad vam dođe 70 ljudi, a festival oglasite manje od 24 sata ranije, to je uspjeh, pogotovo za Zagreb i s obzirom da poezija nije masivno atraktivna tema. Mislim da je u tom smislu festival polučio neki uspjeh i izvukao pjesništvo u spotlight šire kulturne javnosti. No nemamo potrebu da na bilo koji način kontriramo bilo čemu kao 'alternativa'. Mislim da je jako dobro i važno da postoji pedeset različitih festivala. 
Ujedno, 50 poems for snow bio je prvi takav tip festivala nakon kojeg su uslijedili neki drugi, i to svi bez ikakvog budžeta. Neke od njih je pokrenula Magdalena Došen koja je i članica savjeta 50 Poems for Snow. Osnovala je i vodi Petrarca Fest, koji se bavi formom soneta i organizira na rođendan Francesca Petrarce, 21. srpnja. Vrlo je uspješan – mislim da se prve godine prijavilo preko 300 autora iz šest zemalja, što je nevjerojatan uspjeh. 
Drugi festival koji je pokrenula su Miljkovićevi dani u Zagrebu posvećeni Branku Miljkoviću, koji ima zanimljiv koncept koji samo zajedno razvili – da povezuje suvremenu umjetničku produkciju s poezijom. Prošle godine sjajan performans izveo je Marko Gutić Mižimakov na Cmroku
Treći novi festival je UVIJEK, festival poezije otpora koji smo osnovali Došen i ja. Koncept je da svake godine bude posvećen nekoj temi – prošle godine bio je to antifašizam i locirali samo ga na prostoru spomen-parka Dotrščina, s obzirom da vodim Virtualni muzej Dotrščina. Ove godine još razmišljamo o konceptu: i opet smo krenuli od prostornosti, pa znamo da će biti održan na rubu grada u svibnju, a teme ćemo tražiti u 'rubnom'. Na tom smo festivalu prošle godine čitali niz stranih pjesnika i pjesnikinja, uz sudjelovanje lokalnih, a sudjelovali su i glumci koji su interpretirali te strane pjesnike na različitim lokacijama i jezicima. 



Kao i s ovim festivalima, mogu li se u Zagrebu na druge načine ostvariti novi 'kulturni punktovi'?
Spomenuti festivali više su u kategoriji pop-up događanja, no mogu iznijeti jednu ideju koja me intrigira, a to je da Zagreb dobije poetsku knjižnicu, po svom fundusu i programu specijaliziranu za poeziju, i to po uzoru na slične institucije u svijetu. Takvo mjesto mogla bi biti i neka od knjižnica u sustavu Gradske knjižnice. 
Spomenut ću još jednu ideju koju zagovaram nekoliko godina, a siguran sam da će se kad-tad i dogoditi: tzv. Zagorkin sajam na Dolcu. Bio bi to tjedni večernji sajam knjiga koji bi se održavao nekim radnim danom nakon što tržnica Dolac prestaje raditi, primjerice četvrtkom od 18 do 21 sat. Dolac je navečer prazan, neiskorišten, ali izuzetan prostor koji ima neke nevjerojatne karakteristike, poput tišine i vrlo centralne lokacije. Prostor je idealan za prelistavanje knjiga, mogle bi se ondje mijenjati i prodavati, a mogli bi se održavati i drugi, popratni sadržaji – od klasičnih promocija na dalje. 
Mislim da bi taj tip kreativne nadogradnje grada – stvaranja nekog novog kulturnog punkta za grad, koji bi funkcionirao na tjednoj bazi baš nekim radnim danom u večernjim satima – bio vrlo vrijedan dodatak za grad. U nekom širem promišljanju mogao bi to biti i najveći sajam knjiga na otvorenom. Imenom događanja ono se također veže uz sam prostor budući da je Zagorka tamo stanovala. Ističem da se radi o prijedlog koji traži minimalna financijska ulaganja jer svi preduvjeti već postoje, ali ideja nikako da bude prepoznata. 
Konačno, mislite li da poeziju treba više čitati u javnosti i javno?
Mislim da je vrlo važno knjige ne držati samo na policama. Poezija treba izlaziti u grad, treba biti aktivna, a to na različite načine i radimo kroz naše programe. 



Plakat dizajnirala Petra Milički
Možda će vas zanimati
Video
Homepage tatalovic 02.01.2018.

VIDEO: Stevan Tatalović u Booksi

Na tribini 'Krnja Književnost' gostovao je beogradski pjesnik Stevan Tatalović i govorio o pobuni u poeziji.

Piše: Tomislav Augustinčić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu