Page arrow
Piše: Matija Prica

'Pišemo romane zato što volimo život.'

Large dizajn bez naslova  9

Fotografija: Fraktura.

Ponedjeljak
13.09.2021.

Na nedavno održanom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu je, među ostalima, gostovao i španjolski romanopisac i pjesnik Manuel Vilas, čiji je nagrađivani roman Ordesa, koji tematizira suočavanje s gubitkom roditelja i traženje smisla života, ove godine u izdanju Frakture preveden na hrvatski jezik. S autorom smo tim povodom razgovarali o književnosti, životu, tome zašto saznavanje nečije plaće potpuno ogoljava osobu te zbog čega su droge protivnik kapitalizma. Razgovor je vodio Matija Prica.

U romanu Ordesa postoji napetost između dva višeznačna reda motiva, Prirode i Civilizacije. Istovremeno, značenjskom skupu koji obuhvaća te motive suprotstavljen je pak usporedni, koji je Praznina, apsolutni izostanak, tj. nepostojanje značenja. Je li to samo privid, jer nam nove strukture značenja izmiču, pa ih iz naše perspektive možemo shvatiti samo kao Raskid, Ponavljanje ili Ništa?

Svaki roman pokušava dati značenje životu. U ovom slučaju to je ljubav prema ocu i majci. Važno je stvoriti, pridati značenje životu unutar romana, to je ono što ga čini romanom. Ova knjiga spašava sjećanje na jednu obitelj. Da nisam napisao ovaj roman, zaborav i smrt odnijeli bi priču o ovoj obitelji. U tom smislu, književnost se uzdiže poput građevine naspram koje stoji ništa. 

Umjetnost se u romanu se najčešće vezuje uz određeni lik, kao umjetnika života. Može li umjetnost dati smisao životu? Postoji li išta što mu može dati smisao?

Roman i život u neku su ruku ista stvar. Svi likovi u romanu su na neki način simboli života, različitih vidova života. Monteverdi je, primjerice, lik koji predstavlja čisti život. Ljubav je smisao života. Roman je zamjena za ljubav. Pišemo romane zato što volimo život. Život nam bježi, curi, izmiče, a način na koji ga možemo zadržati je književnost. 

Zašto se tako teško suočiti sa činjenicom pukog, čistog postojanja, “banalnosti materije i sjećanja”, kada nas ona istovremeno oslobađa opterećenja očekivanja? Drugim riječima, ako nam je tako teško dosegnuti, ostvariti ili dokučiti neki smisao, zašto se plašimo spoznaje da smisla možda zaista i nema? Zašto to ne doživljavamo kao prostor slobode, kao slobodu samu?

Nažalost, to je utopija. Kao društvo jednostavno nismo dosegli taj nivo. Ne možemo pojmiti i priznati si da život kao takav nema smisla. Moramo misliti da je život koristan, u protivnom nam valjda preostaje jedino samoubojstvo. Čak i ako samo izmislimo smisao i svrhu, to nam je potrebno.

Zašto je tako teško pronaći, pa makar i izmisliti tu svrhu?

Književnost ne daje takvu vrstu rješenja, ona nam nudi pitanja o životu. To je razlika između filozofije i književnosti. Volim filozofiju i mislim da je u mojim djelima ima, ali to nije apstraktna, teorijska filozofija, već ima veze s onim što čine likovi u romanu. Oni predstavljaju i tu se više radi o pojedinim, nazovimo ih životnim, “praktičnim” filozofijama.

Istovremeno, na nekoliko mjesta život se predstavlja kao neprekidno bježanje od smrti; svaka naša osobina ili osobitost zapravo je samo jedan od specifičnih načina na koje se nosimo s mišlju o smrti, tj. od nje bježimo. Naš je karakter odraz toga kako bježimo od smrti. Možete li to prokomentirati?

Smrt je uvijek neki teren, polje, prostor, koji imamo pred sobom. I svaki roman koji govori o životu nužno govori i o smrti. Ja mrzim smrt. Po meni, najbolji način na koji autor može pokazati da mrzi smrt jest da piše romane, da stvara književnost. Osim toga, treba slaviti život. To je važna tema i u umjetnosti. Život se može slaviti na mnogo načina – dobar ručak, poljubac, zagrljaj… Sve su to načini na koje se čovjek opire smrti, sve su to mala spasenja. Treba uživati u malim stvarima, to je vrlo bitno. Jer u protivnom kapitalizam će te u potpunosti izluditi – ako nemaš Mercedes, veliku plaću, kuću na plaži – ne vrijediš.

Kao što stoji na jednom mjestu u romanu: “Kada saznaš nečiju plaću, kao da ga vidiš golog.”

Tako je, ako nekoga vidiš golog znaš čak i manje nego kada saznaš koliko zarađuje. I to je učinio kapitalizam. Znaju me pitati jesam li protiv kapitalizma, a ja im odgovaram da sam ja samo pisac, a ne teoretičar ekonomije ili politike. Stoga i ne analiziram kapitalizam, već kao književnik samo bilježim isječke života. Prikazujem. Važno je da književnost bude višeznačna. Ako nije tako, onda je riječ o disertaciji, o didaktičkom tekstu, političkom diskurzu. Kapitalizam je u mojim romanima prisutan, ali to nije baš samo zato što prezirem kapitalizam, već zato što je on kao takav prisutan u svijetu, a upravo o svijetu pišem. Čitatelj je taj koji na kraju zaključuje i procjenjuje što znači ono napisano. To sam naučio od Cervatnesa, ulogu i važnost višeznačnosti. Kao i kod Kafke. Višeznačnost je jedna od najvećih i najljepših stvari kada je u pitanju književnost. U konačnici, sam život je složen i višeznačan.

Na više se mjesta također tematiziraju i društveni konstrukti, poput primjerice morala, njihova arbitrarnost, ali i otpornost. Zašto ih, unatoč njihovim dokazanim manjkavostima, ne možemo kao društvo promijeniti i nadići, stvoriti neki pravedniji i bolji svijet?

To je zadatak, pitanje za politiku. Romanopisac svojim djelima ne može riješiti te probleme, ali može na njih uputiti i upozoriti. Rješavanje je već stvar politike i političara, ali zadatak književnika je da na te stvari kontinuirano upozoravaju. Naravno, moći i vlasti nikako se ne sviđa da se na te nepravde upozorava i zbog toga je umjetnost često bila u nemilost vladajućih.

Jedna od tema u romanu je i potreba spoznavanja povijesti da bi se shvatila sadašnjost, a kao opreka tome stoji strah uslijed neodređenosti, nesupstancijalnosti i arbitrarnosti. Ali potonje istovremeno pruža i slobodu... Je li strah cijena slobode? Ili je sloboda apsolutna indiferencija prema životu?

Strah je uvijek loš i bojati se uvijek je loše, dok je sloboda s druge strane uvijek prekrasna. Ne može se živjeti bez slobode i ne može se živjeti sa strahom. Istovremeno, istina je da se svi bojimo i bojimo se svega. Živimo sa strahom. Bojimo se da ćemo ostati bez posla, da će nam na svim poljima ići loše i taj strah je užasan. S takvim strahom je nemoguće živjeti, paralizirajuć je. A sve je više straha na svijetu. Ne bi se trebali toliko bojati. Bojimo s drugog i drugačijeg, nedostatka novca, ljubavi, sve je strah. Kapitalizam je stvorio jednu užasnu stvar, a to je strah od toga da ćemo ostati bez novca.

Na nekoliko se mjesta u romanu ekonomija prikazuje kao nadgradnja simboličkog ili pak produžetak iracionalnog, a simboličko se predstavlja kao temelj ekonomije. Je li onda i ekonomija nešto arbitrarno i apstraktno, simboličko?

Roman pripovijeda, među ostalim i o novcu, o političkoj moći, o privilegiranima i o španjolskoj monarhiji. Pripadam nižoj srednjoj klasi i to sa sobom nosi dosta tereta. Ja dolazim iz bijede. Meni sada ide dobro – mom je ocu recimo bilo jako teško – ali svejedno sam stalno u strahu i stalno se bojim da ću ostati bez ičega, da sutra neću imati za jesti. Nositi to opterećenje je užasno, ali kada se čovjek kao dijete jednom nauči na to, taj osjećaj ostaje s tobom za cijeli život. Svog sam oca gledao kako se pati i kako svaki dan ide na isti posao koji ga je svaki dan sve manje plaćao. Kada čovjek to gleda čitavo djetinjstvo i navikne se, više te nikada ne napušta. Taj strah ima snagu dubinski te odrediti i uvjetovati tvoje kasnije ponašanje. Usrano je i zajebano biti siromašan. Iako je siromaštvo tek sjećanje iz djetinjstva, uvijek nekako ostaje prisutno. Kada sam išao na prijem kod Filipa VI., vidio sam vlast i moć te shvatio da tome i tamo ne pripadam. Ipak, izgleda da u tome nisam sam, da se tog siromaštva i gladi bojao i Filipov otac, Carlos I. (op.a. Carlos I. morao je abdicirati kako bi očuvao monarhiju uslijed optužbi za pronevjeru milijuna eura javnog novca).

Iako se danas umjetnici sve češće distanciraju od nacionalnih identitetskih odrednica kojima bi definirali vlastito stvaralaštvo, u vašem je romanu španjolski nacionalni ili pak regionalni identitet jedan od čestih motiva. Doživljavate li se španjolskim piscem i što bi točno to za vas značilo?

Ne odabiremo grad i državu u kojoj se rađamo. Rodiš se u Španjolskoj i na čelo ti se nalijepi španjolski identitet. Što je smiješno jer kada bi mogli odabrati nacionalnost, svi bi htjeli biti Amerikanci. Za mene, takvo pristajanje uz identitete je užasno. Treba nadići te konstrukcije – ruski, španjolski, hrvatski pisac – svi smo mi ljudska bića. Ja neću to doživjeti, dogodit će se valjda za mnogo stotina godina, ali jednom će postojati samo čovječanstvo… ako išta bude postojalo.

Dosta često u romanu se javlja i motiv droge, a na jednom mjestu kažete da je “droga jedini pravi, prirodni protivnik kapitalizma”. Možete li se osvrnuti na to?

Da, zato što te droge odvajaju od stvarnosti i pružaju ti nevjerojatan užitak. Osobno, smatram da bi trebalo dekriminalizirati marihuanu. Uz određene mjere, u potpunosti bi se iskorijenilo narko tržište. Drugo gledište je antropološko. Iz te perspektive, kroz cijelu njegovu povijest droge su pratile čovječanstvo. Od Rima i vina, što je droga na svoj način, preko Istoka i opijuma do suvremenog društva. Koncept farmacije koji postoji u suvremenoj zapadnoj medicini samo je legalizirani, prikriveni oblik prodaje droga. Prije sto godina u španjolskim selima ljudima su kao lijek za sve davali vino. Droge su oduvijek postojale, samo što su sada u ljekarnama. Kada uđemo u ljekarnu, zapravo ulazimo u trgovinu drogama. Za glavobolju ti daju Ibuprofen, što nije ništa drugo nego droga. Ljudi misle i vjeruju da to nije droga, samo zato što je odobreno od strane države. Protuupalni lijekovi, analgetici, antibiotici, sve su to droge.

Ne biste li onda rekli da je droga partner, a ne neprijatelj kapitalizma?

Kapitalizam, ako može komodificirati droge, s njima nema problema. Dok god postoji mogućnost da se na nečemu zaradi, kapitalizam s tim nema problema. Kapitalizam samo želi zaradu. U konačnici, ni ne znamo što bi točno trebao biti kapitalizam kao sistem. Za primjer uzmimo milijardere koji idu na Mjesec – to je dovođenje ovog sistema do apsurda. Imaju toliko novca da ne znaju što bi s njim pa idu na Mjesec. Besmislena ekstravagancija. Imaju toliko novca, da je jedini način da ga potroše da zaista odu na Mjesec. Svijet je u konačnici komičan. Dva su načina na koji se može gledati svijet – šekspirijanski i cervantesovski – jedan ga gleda kao nešto veliko i ozbiljno, drugi svijet promatra kroz humor. Cervantes je po meni bliže istini. Svijet je komičan. I taj odlazak na Mjesec samo je još jedna budalaština. 

Ljeto je, makar u mediteranskim zemljama koje ovise o turizmu poput Hrvatske, period privremenog zaborava sadašnjosti, posve konkretno situacije s epidemijom. Kako ste vi doživjeli i kako se na vas odrazilo posljednjih godinu i pol koje živimo s virusom?

Za mene je to bilo neugodno razdoblje. Camus je napisao da se tako zatvorenom čovjeku prošlost čini besmislena, a budućnost kao da ne postoji. Zanimljivo, Camus je napisao Kugu, a da pritom nije proživio razdoblje epidemije, iako ga je unatoč tome jako dobro opisao.

Fondacija Acción Cultural Española (AC/E) podupire Festival svjetske književnosti kroz Program za internacionalizaciju španjolske kulture (PICE) u okviru Potpora za mobilnost.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu