'Piscima se isplati ići u Južnu Ameriku'

Santiago Roncagliolo ima zanimljivu biografiju koja ipak zvuči dosta poznato kada govorimo o sudbinama južnoameričkih pisaca. U tom smislu, njegov put se donekle može usporediti s onim Roberta Bolaña, koji je također živio u Španjolskoj, gdje je i umro. I baš poput Bolaña, i Roncagliolo je zbog politike morao dio mladosti provesti u Meksiku jer je njegova obitelj bila prisiljena na politički egzil.

Na književnoj sceni Santiago Roncagliolo debitira 1999. godine s dramom Tus amigos nunca te harían daño, te objavljuje dječje knjige, kratke priče, eseje, književne biografije i romane. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima su i nagrade za roman Abril rojo iz 2006. (Crveni travanj). Santiago Roncagliolo sada živi i radi u Barceloni, a osim književnošću bavi se pisanjem političkih komentara za nekoliko južnoameričkih dnevnih novina i za španjolski dnevni list El País.

***

Jedna od glavnih tema vaših djela je strah, i to na strah na svim razinama života pojedinca…

Odrastao sam u Meksiku, živio u Peruu, a zadnjih petnaest godina živim u Španjolskoj, i u mojim knjigama, u mojim pričama, možete vrlo lako otkriti da je strah ono što je sveprisutno, ono primarno od čega nikako ne mogu pobjeći. Što je strah, što nas tjera da činimo ono što činimo? Strah je imao i veoma važnu ulogu u mom životu - odrastao sam u veoma nasilnom društvu, moja obitelj je imala mnogo problema, pa čak i kada sam došao u Španjolsku uvijek sam pomalo bio u strahu da ću biti izbačen iz zemlje.

No, na stranu s time, čak i u najsređenijem društvu, najobičnijem i uređenom životu strah je glavni pokretač. Recimo, biti ocem zapravo znači živjeti u konstantnom strahu, i neprestano si ponavljati pitanje 'Ali što ako…?' No, pitanje straha je problem kojim se bave mnogi pisci, primjerice Roberto Bolaño, kojeg jako cijenim, pa i brojni pisci popularne književnosti, koju također volim čitati, recimo Stephen King.

I Bolañu je strah bio vrsta književnog pokretača: svijest da se pisac mora pobrinuti za svoju obitelj, zaraditi dovoljno novca da može prehraniti obitelj. Jesu li strah i konstantna nesigurnost pogubni za pisanje ili je činjenica da su u spomenutom slučaju bili produktivni samo iznimka?  

Svakako je važna, iako trebam naglasiti da sam u tom pogledu imao mnogo sreće. Kao što znamo, to vrlo često uopće nema veze s kvalitetom samog pisanja. Pa uzmimo samog Bolaña – on je bio nepoznat i bez sredstava skoro cijeli svoj život. I onda je, kad je postao poznat i počeo zarađivati, umro. I on je pisao o strahu, kao i o sablastima sjećanja, zapravo o duhovima.

I vi se bavite sablastima i duhovima, doduše ne kao što to čini César Aira u sjajnom romanu Duhovi. Pišete o sablastima u vlastitom duhu, kao i duhovima sjećanja. Koliko je u tom pogledu važna činjenica da živite tisuće kilometara od prostora o kojem pišete?

Možda je činjenica da sam se odmakao od Perua presudna za moj doživljaj sebe kao duha, zato što sam zaista postao duh u svakom pogledu. Ja sam duh u Španjolskoj u kojoj sada živim, nikada neću do kraja pripadati tom mjestu, neće me tako doživljavati, baš kao što sam osudio sam sebe da budem duh kad se vratim u Peru gdje je sve potpuno drukčije nego dok sam živio tamo. Kad se nađem s prijateljima u Peruu, razgovaram s njima kao osoba koja je otišla prije petnaest godina, a ne kao osoba koja sam sada, tako da sam zaista postao duh. I to se naravno mora ogledati u mojim tekstovima.

Nekada je za južnoameričke pisce bilo normalno da gravitiraju prema Evropi, pogotovo Francuskoj i Španjolskoj, no čini se da su se danas stvari ipak malo promijenile. Što je razlog tome?

Mislim da sam možda i zadnji pisac iz svoje generacije koji je iz Perua došao živjeti u Španjolsku. U tom se smislu situacija zaista znatno promijenila u posljednjih dvadesetak godina. Štoviše, koliko mi je poznato, po prvi se put latinoamerički pisci koji su živjeli u Evropi odlučuju na povratak u Južnu Ameriku. Razloga je mnogo, a kada govorimo konkretno o Španjolskoj, na to svakako utječe i vrlo loša situacija u toj zemlji, najgora u posljednjih nekoliko desetljeća. No, nije samo stvar u vrlo nepovoljnoj klimi u Španjolskoj. Velike promjene u Južnoj Americi su možda i ključne kada je riječ o tom migracijskom fenomenu.

Vaš stav se pritom znatno razlikuje od onog Fernanda Iwasakija, koji je također peruanski pisac sa španjolskom adresom. On pak smatra da je Španjolska više nego ikad centar, štoviše, da postaje glavni svjetski kulturni centar. Odakle toliko različita stajališta?

On je došao živjeti u Španjolsku veoma davno, i pripada drugom književnom naraštaju, tako da to možda ima veze i s perspektivom. Naime, zadnjih je godina došlo do ogromnih promjena u većini južnoameričkih zemalja, zbog čega autori osjećaju sve manju potrebu za odlaskom. Također, nema više toliko političkih sukoba zbog kojih su mnogi bili prisiljeni na odlazak i potražiti sreću u drugim zemljama španjolskog govornog područja, najčešće upravo u Meksiku i Španjolskoj.

Osim toga, izgradila se publika, odgojene su cijele nove generacije čitatelja u zemljama poput Perua, a sada postoje i brojne izdavačke kuće. Ne treba smetnuti s uma da govorimo o beskrajno većem tržištu od onoga u Evropi za pisce španjolskog jezika, jer je samo Peru tri puta veći od Španjolske.

Kada ste vi dolazili u Evropu, na prijelazu stoljeća, situacija je još bila znatno drukčija. Tada su pisci smatrali da je odlazak iz zemlje nužan kako bi se izgradila respektabilna književna karijera.

Upravo tako, odnosno, barem je takav bio osjećaj koji su neki imali, sve ako i nije bio potpuno opravdan. Ja sam došao u Španjolsku prije petnaestak godina, i slijedio sam ideju da je za književnika apsolutno nužno otići u Evropu, naprosto zato što se to tako radi, i tako mora biti. Svi pisci koje sam tada znao su živjeli u Španjolskoj, barem u jednom trenutku. Tek kad sam stigao u Španjolsku, shvatio sam koliko je takav pogled zapravo mit, i shvatio sam da je biti piscem u Španjolskoj strahovito teško, čak i samim Španjolcima.

Sada ovdje živim već dosta dugo i zaista mi se sviđa to mjesto, kao i cijela Evropa, iako se većina mojih znanaca vratila iz Španjolske u Peru, Argentinu, Kolumbiju i druge zemlje odakle su došli. Sve te zemlje sada imaju velika, stvarno značajna književna tržišta, a dobre književnike, pa i izvanredne, su oduvijek imali. Španjolski jezik je zaista ogroman jezik, zapravo svjetski jezik broj dva i većinom se govori u Južnoj Americi.

I prvi put u povijesti tog kontinenta imamo situaciju gdje je velika većina stanovništva pismena, da je većina stanovnika, pa čak i iz udaljenih, ruralnih područja, završila školu i čita knjige. Donedavno je književnost na tom kontinentu ipak bila nešto ekskluzivno, što su si samo neki mogli priuštiti, jer sve ako čovjek i zna čitati, pitanje je ima li vremena i snage posvetiti se knjigama. Sada se ipak to malo promijenilo, a sve su to razlozi ovog procesa povratka književnika i književnosti u Južnu Ameriku. 

Što mislite koliko promjena mjesta boravka autora može imati utjecaja na samu književnost? Koliko je važna distanca od onoga o čemu se piše?

Mogu govoriti samo u svoje ime, a ja sam osoba koja voli promjenu. Meni je odlazak u Evropu bio na svaki način, pa tako i u smislu književnosti, izuzetno plodonosan. Znam mnoge autore kojima su promjene mjesta boravka i stalna putovanja od presudne važnosti za njihov rad, ali isto tako i neke koji se nikada ne miču i kojima putovanje nije potrebno.

Okoštavanje mišljenja, opća mjesta i rigidnost misli ne valja podcjenjivati. Iako je južnoamerička književnost u drugoj polovici prošlog stoljeća dala niz golemih pisaca, mnoga uvriježena mišljenja o Južnoj Americi kao da se nisu nimalo promijenila u tom periodu, ili su se tek neznatno modificirala. Koliko književnost može imati utjecaje na razbijanje predrasuda i ustaljenih zabluda o nekim dijelovima svijeta?

Jako bih volio da se mogu snažno suprotstaviti ovome što ste rekli, no iz vlastitog iskustva znam koliko uvriježena mišljenja dugo traju i koliko se malo stvari mijenjaju, pa čak i tokom vrlo dugih vremenskih perioda. Iako volimo smatrati književnost fenomenom koji utječe na svijet, pokretačem promjene zbog predočavanja istine o stvarima, na koncu ispada da zapravo uopće nije tako, pa brojne predrasude opstaju i jednostavno su ukopane u kolektivnu svijest.

Recimo, način na koji Evropljani promatraju Južnu Ameriku je nevjerojatno iskrivljen i zastario, čak i u ovom vremenu u kojem se svi hvale brzinom protoka informacija i govori o globalnom selu. Često se moram suočavati s pitanjima ljudi u Evropi, pa i samih novinara, za koje bi čovjek očekivao da su barem malo informirani, poput onog što je s diktaturama u Južnoj Americi, na što ja odgovaram da mi nemamo diktaturu. Ili pitaju kakva je trenutno situacija s vojnom huntom, pa odgovaram da tu nema vojne hunte, i onda dobijem začuđene, pa i pomalo sumnjičave poglede.

To je kao da pitam Španjolce što će biti s Francom, ili vas u Hrvatskoj kako ide rat sa Srbima. Riječ je o stvarno bespredmetnim pitanjima, barem u kontekstu književnosti i svakodnevice.

Analogno tome bilo bi stalno uspoređivati ovu generaciju autora i očekivati iste stvari kao što su pisali Borges, Cortázar, Fuentes ili, kad već govorimo o diktaturama, Augusto Roa Bastos. Mislite li da je evropski pogled na južnoameričku književnost jednako tako arhaičan?

Donekle jest, ali ne mogu reći da me to osobito smeta. Naprosto, to će uvijek biti tako i s tim se treba pomiriti koliko god to bilo besmisleno. Isto će se dogoditi češkom piscu u Peruu, kojeg će vjerojatno stalno ispitivati o Milanu Kunderi, kao što će turski pisac morati odgovarati na pitanja o Orhanu Pamuku. To će vjerojatno uvijek biti tako, i koliko god ponekad bilo apsurdno, s time se pisac ne treba opterećivati.

Razgovarao Neven Svilar
foto: FEKP