'Pisac ne smije postaviti tek pola pitanja'

U povodu gostovanja u Booksinom programu Piščev dnevnik, razgovarali smo s Ildikó Lovas, spisateljicom iz Subotice koja piše na mađarskom.

***

Jedna od karakteristika Vaših romana, bilo da je riječ o Izlazu na Jadran ili, primjerice, Kamenčiću, jest izuzetno simboličko obremenjenje likova. Takva strategija iziskuje posebno pažljivo oblikovanje pripovjednog teksta zbog opasnosti da protagonisti postanu pripovjedačeve marionete napucane potentnim ideološkim koktelom i da tekst postane previše tendenciozan. Isto vrijedi i za pretjerano moraliziranje. Kakve probleme i zamke takva autorska koncepcija kreira na putu od ideje do izraza?

Vaše pitanje svakako ima smisla kad su u pitanju moji romani. Ja zaista to radim, i to kao potpuno svjestan čin. To pogotovo vrijedi kada govorimo o ovom romanu. I slažem se s ocjenom da uz takvo pisanje postoji ogromna opasnost za tekst. No, upravo zbog činjenice da postoji ta opasnost, i pišem na taj način, jer ne postoji samo opasnost za tekst, stalno je prisutna i opasnost kada je u pitanju sam autor, opasnost koja nastaje kada se piše na tendenciozan način. Jer on ne isključuje samog autora, Na svojoj koži sam osjetila koliko takav način pisanja može utjecati na čovjeka. Mislim da sam jako oštećena upravo zato što nisam sebe štedjela, i to u nizu romana.

Može li to dovesti do krajnjeg zasićenja i, konzekventno, do kraja pisanja?

Sigurno. Međutim, oduvijek sam osjećala potrebu pisati upravo na taj način, i ta želja je presudna. Zbog toga sam iznenadila ljude izjavom da smatram da sam završila s pisanjem romana jer ne postoji više ta želja u meni. Zapravo je u pitanju duži proces koji je širi od pojedine knjige, i zapravo se nadvio preko više romana. Ako ne ubrajam Špansku nevjestu, riječ je o romanesknoj trilogiji: Izlaz na Jadran, Kamenčić i Ispod cenzure, koji bi uskoro trebao biti preveden na srpski. Ne bježim od snažne simbolizacije, i koristim je kao oružje kojim mogu uspostaviti istraživanje u tekstu.

Također, ne libite se rascijepiti pripovijedanje u tom smislu, gdje tekst kao da se rastvara u binarnu platformu. U Kamenčiću se javlja tangencijalni lik Leni Riefenstahl, ta paradigmatska figura kod koje je došlo do radikalnog spajanja ideološkog i umjetničkog. Zašto Riefenstahl?

Upravo u liku Leni Riefenstahl dobila sam maksimalnu simboličku nabijenost teksta. Poslužila mi je kao instrument istraživanja preko kojeg sam nastojala vidjeti kako dolazi do ostvarenja veze između političkog i umjetničkog, kao i shvatiti kakav je značaj ambicije kad je u pitanju pomirenje umjetnosti i ideologije. Ona je ogledalo na kojem se ocrtavaju odgovori na pitanja poput onoga o prirodi i snazi licemjerja. Taj lik izlazi iz okvira konkretnog vremena i prostora, jer preko njega možemo saznati mnogo toga o nama samima, o našoj povijesti. Pritom to obuhvaća i našu zajedničku jugoslavensku povijest, odnosno povijest Srednje i Istočne Evrope.

Ta strategija upreže tendencioznost u razaranje tendenciozne, odnosno ideologizirane umjetnosti. Iako je kod Riefenstahl nemoguće odvajati umjetničko od ideološkog s obzirom da je svoj rad potpuno upregnula u mašinu ideologije, kod nekih, danas mnogima spornih autora mnogo je teže u njihovim djelima naći tako izrazito korištenje estetskog programa u svrhu ideologije. Veliki pisci poput Ernsta Jüngera, pa čak i vanserijski poput Celinea, još uvijek pate zbog toga. Muči li Vas u čitanju tih autora njihova biografija?

Mislim da je uvijek najpametnije posvetiti pažnju tekstu koji imamo pred sobom. Mislim da tako treba čitati svakog autora, bio on krajnje luđačkih uvjerenja poput Celinea ili potpuno lišen politike. Mislim da se tako treba čitati i moje romane. Tekst je uvijek otvoren i ima snagu zavodljivosti koju je moguće iskoristiti u političke svrhe. To ne znači da tekst ne treba biti zavodljiv. Uvjerena sam da pisci moraju pisati na način da to što rade bude interesantno čitatelju. Sam tekst, odnosno priča, kod mene je ipak uvijek u prvom planu, pa iako je ideološka podloga u njima prisutna ne mislim da je ona najvažnija stvar, kao niti moralni aspekt.

No i odvajanje tekst od biografije, ako je često uputno, može biti prilično sklizak teren. Štoviše, može dovesti do zastrašujućih situacija, poput nazivanja zagrebačke osnovne škole OŠ Hrvatskog književnika Mile Budaka, po minornom piscu koji je bio Poglavnikov doglavnik. To nam pokazuje da to 'odvajanje' zapravo može biti ekstremno ideološki čin.

Da, ali tu je važna činjenica da je to minoran pisac. Nakon pedeset godina komunizma odlazi se u drugu krajnost. Ovdje zapravo ne postoji konzervativizam ili liberalizam i slično. Ovakav čin čak možemo nazvati dokazom ekstremističkog romantizma. To se događa i zbog nepostojanja tradicije i potpuno devastirane političke kulture. Uostalom, sličnu situaciju pokušaja uvođenja minornih pisaca u književni kanon sada imamo u Mađarskoj.

Čini mi se da je pitanje prirode diktature također makar indirektno prisutno u Vašim tekstovima…

Usprkos svemu o čemu pišem, a što se ne tiče ideološkog, ipak ne mogu izbjeći činjenicu da sam rođena 1967. ni da sam rođena u zemlji koja ima historiju kakvu ima, u jedinoj evropskoj zemlji koja je nakon Drugog svjetskog rata bila bombardirana od drugih zemalja. Samim time, posve je jasno da kada pišem o Leni Riefenstahl, ne pišem samo o njoj, odnosno o odnosu umjetnosti i ideologije u Njemačkoj 30-ih, već se uspostavljaju paralela s našom zemljom od 1941. do 1945., odnosno nakon 1990. godine.  Kakav god bio naš odnos prema zemlji u kojoj smo nekada živjeli, ipak je činjenica da je to bila prije svega diktatura. Bez obzira na to kako je mi zvali, je li baršunasta, ovakva ili onakva, bez obzira na to što je većina ljudi mnogo bolje živjela, i je li bilo bolje nego u Mađarskoj ili Rumunjskoj. A ja prema diktaturi nikada neću imati pozitivan odnos niti ću je voljeti.

Pitanje što je to diktatura, pa makar i ona 's ljudskim licem', kao i pitanje što je to zločin u jugoslavenskim zemljama, još uvijek je neriješeno. Čini li vam se kao da živimo u nekakvom povijesnom glitchu, da smo zapeli u groznoj petlji?

Upravo to pitanje, dakle ono o brojanju, uspoređivanju, uvećavanju ili smanjivanju žrtava zločina, ono je što smatram važnim i time se bavim u svojim tekstovima. Neću brojati i mjeriti, odbijam to. To su osnovna moralna pitanja, i svaki put kada netko uzima 'metar' i počinje mjeriti zločin, upada u krajnje diskutabilnu situaciju. Zločin se ne smije mjeriti. Isto tako, ne treba biti selektivan u tom pogledu, jer selekcija ukazuje na moguću pristranost. Pisac ne smije postaviti pola pitanja, mora pitati sve, kao što je radio Dostojevski. To je vrlo nezavidan položaj, igra s đavolom, jer ste prisiljeni gristi sebe i sve oko sebe. Kada se krene u to više nema stajanja.

Na činjenici da ste mađarska spisateljica iz Subotice kao da se zrcale opreke ili binarnosti koje se mogu naći u vašim tekstovima. Je li u pitanju privilegiran položaj za pisca ili možda upravo suprotno, osuđuje na marginaliziranost?

Pošto sam mađarska spisateljica iz Subotice, pripadam i ovdje i ondje i svugdje. Zbog toga ne mogu izbjeći neka pitanja, moram ih uporno postavljati bez obzira na odgovore koje ću dobiti. Zbog toga mi se i krajnja simbolizacija o kojoj govorimo čini kao jedini mogući pravac za mene, i zato u tom pravcu istražujem i čitam. Kada saznam sve što mogu, sve to skupa prevrnem, a kada je sve gotovo, krenem u isti proces još jednom. Tako nastaju moji romani.