Razgovarali smo s francuskom književnicom Emmanuelle Pagano, gošćom Festivala europske književnosti. ***
Bilo bi možda preuzetno tražiti pretjeranu sličnost između romana Adolescenti trogloditi i Vezivanja, u Hrvatskoj jedinih objavljenih vaših djela, posebice s obzirom na vremensku razdaljinu između njih. No čini mi se da je određena fluidnost, prisutna u Adolescentima u smislu radnje, u Vezivanjima prisutna u pogledu samog jezika i strukture. Smatrate li da uopće postoje poveznice između vaših tekstova, ili je svaki potpuno autonoman? Svakako postoje određene poveznice u tom smislu, makar u dalekim odjecima, iako su u pitanju drukčiji tekstovi. Između romana Adolescenti trogloditi i Vezivanja prošlo je punih sedam godina. No važnije od činjenice da je prošlo mnogo vremena jest to što sam u međuvremenu napisala još tri knjige.
Čini mi se da sam između te dvije knjige jako napredovala, iako sasvim sigurno u mom pisanju postoji nešto što je stalno prisutno, nešto trajno, što je svakako prepoznatljivo kada govorimo o ta dva teksta. To su možda i najsmirenije knjige koje sam napisala, knjige u kojima ima najmanje napetosti, i to u svakom pogledu. U njima se može naći sličnost, ali mislim da je veza koju između Adolescenata i Vezivanja mogu pronaći hrvatski čitatelji, i to samo hrvatski čitatelji, prije svega jezik koji se plete s mojim jezikom, s obzirom da je oba djela prevela ista prevoditeljica.
Ursula Burger Oesch ne samo da je prevela ove dvije knjige, već je pročitala sve moje knjige i jako dobro poznaje moje pismo. Ona razumije način na koji pišem te je moguće da su u prijevodu ove dvije knjige prisutne i sve ostale knjige koje sam ja napisala, a ona pročitala. Možda se zato ove knjige čine sličnijima negoli doista jesu.
Kad već govorimo o prevođenju, vaše knjige, a posebice se to odnosi na knjigu Vezivanja, ne predstavljaju nimalo lak prevodilački izazov. Razlozi su brojni, no jedan od najvažnijih svakako je pripovjedačka polifonija. Brojni glasovi, pogotovo u kratkim pasusima, nisu rodno određeni, što u hrvatskom jeziku može predstavljati mnogo veći problem nego u originalu. Jeste li surađivali s prevoditeljicom na prijevodu Vezivanja?
Ursula je, kao sjajna prevoditeljica, i ovaj put postavljala dosta pitanja. Doduše, to nije nužno preduvjet kvalitetnog prevođenja i ne komuniciraju svi prevoditelji s autorom. Recimo, moji engleski prevodioci su postavljali dosta pitanja jer su imali problema s prenošenjem rodova u engleski jezik, dok me neki nisu pitali ništa. To se nadovezuje na vaše prethodno pitanje, jer je u Adolescentima trogloditima već postojalo to rodno prenošenje i promjena kod rodnih razlika, dok sam pišući Vezivanja u nekim situacijama znala kada je neki rod muški, a kada ženski, no namjerno sam to odlučila ostaviti otvorenim.
Kad bi me prevodioci pitali je li u određenim prilikama riječ o muškom ili ženskom rodu, ja sam im iskreno odgovarala: Ovdje mislim na ženski rod, ali ga namjerno ne želim glasno izreći. Znam da im je to u nekim situacijama predstavljalo značajan problem u prevođenju, s obzirom na jezične različitosti.
Za prevođenje je problematičan i sam naslov, u originalu Nouons-nous, koji je u ovom slučaju višeznačna igra riječi. S obzirom na značaj naslova, koji je nemoguće prevesti, jeste li u prevođenju na druge jezike sugerirali prevoditeljima rješenja ili su oni imali potpunu autonomiju?
Da, u naslovu je važna igra zvučnosti, kao i značenjska igra. U francuskom Nouons-nous, dakle 'Povežimo se', prisutan je imperativ glagola nouer ('vezati se'), a uz to su tu prisutne i tri zamjenice: nous, ons i nous. Dakle, u naslovu je sadržano multipliciranje tog 'mi'. U knjizi veliku ulogu igra baš taj 'mi', zbog čega sam željela upravo to istaknuti i u samom naslovu.
Ali čak i kad prevodiocima objasnim o čemu je zapravo riječ, to je nemoguće prevesti, bez obzira o kojem jeziku je riječ. Zato sam u tom slučaju prevodiocima ostavila potpuno slobodne ruke, što mi ionako u slučaju prijevoda na hrvatski ne predstavlja problem, s obzirom da imam puno povjerenje u Ursulu te sam znala da će ona naći odgovarajuće rješenje.
Naravno, kada je riječ o prevođenju, uvijek postoje stvari koje se gube, ali i koje se dobivaju, pogotovo kada je riječ o sjajnim prevodiocima. To je problem literature u prijevodu, zbog čega se katkad ni ne usuđujem uzeti neki prijevod na francuski u ruke, ako nisam sigurna da je riječ o kvalitetnim prevodiocima. Općenito, smatram da francuski čitatelji i čitatelji iz drugih zemalja imaju potpuno drukčiju senzibilnost kada je u pitanju tekst.
Dakle, smatrate da su, primjerice, Adolescenti trogloditi drukčiji tekst u Francuskoj u odnosu na Hrvatsku, čak i kada govorimo o originalu?
Da, strani čitatelji nekad mogu mnogo bolje razumjeti neke stvari od francuskih čitatelja, dok im je neke druge stvari nemoguće zamijetiti. Upravo su Adolescenti trogloditi sjajan primjer za tu tvrdnju. Znam da je taj tekst potpuno drukčije čitan u Sloveniji nego u Francuskoj, štoviše, smatram da je mnogo bolje shvaćen u Sloveniji, zato što tamo još uvijek postoje mjesta poput onih opisanih u knjizi.
Još jedan dobitak u odnosu na original jest činjenica da su upravo prevodioci najbolji čitatelji. Oni su ti koji primjećuju greške u tekstu, čak i nakon što je tekst prošao kroz ruke autora, urednika, lektora i korektora. Iz iskustva suradnje na prevođenju znam koliko dobro prevodioci uočavaju neke stvari, bilo da je riječ o greškama, jezičnim ili strukturnim nelogičnostima, zbog čega je ta vrsta suradnje za mene kao autoricu od ogromnog značaja.
Također, zahvaljujući njihovim pitanjima, otkrivam vlastite slabosti kao pisca, stvari kojih prethodno uopće nisam bila svjesna. To su stvari koje ni kritičari ne prepoznaju, često izuzetno duboke tekstualne analize. U suradnji s dobrim prevodiocima i pisac uči, tako da taj proces možemo nazvati zajedničkim napretkom. Zato mislim da autori čije se knjige prevode imaju sreće, oni su samo na dobitku.
Beskonačno umnažanje glasova u Vezivanjima ipak se mora uokviriti. Pisac je ovdje kao dijete koje s mrežicom zahvaća u beskonačno more glasova. Međutim, tu ipak ništa nije bilo arbitrarno, i gotovo da se glasovi mogu reducirati na dva osnovna koji tvore ljubavni dijalog. Kako ste uspjeli ostvariti tu redukciju i izbjeći zamku da se taj beskonačan zbor pripovjedača ne pretvori u puku kakofoniju?
Ovaj tekst se ipak znatno razlikuje od mojih ostalih knjiga za koje sam mnogo istraživala, od godinu do tri godine. Na primjer, za knjigu koju sada pišem sam u kreiranju samo jednog lika morala proučiti 4000 raznih dokumenata. I to je zapravo ono što najviše volim u svom poslu: istraživanje, razgovor s ljudima i putovanja. Ali za Vezivanja mi to nije bilo potrebno, zato što sam već imala sve, bilo zbog vlastitih doživljaja, bilo zbog svega što su mi drugi ispričali tokom godina. A svemu tome je zajedničko to što se zasniva na odnosu dvoje ljudi.
To nisu uvijek bili ljubavni odnosi, no ja sam ih za potrebu ove knjige prebacila u ljubavni, odnosno ljubavnički odnos. Najveći dio posla odnosio se upravo na zapisivanje tih fragmenata i to pisanje je bilo dosta teško, jer što je tekst kraći, mora biti savršeniji. Jako sam se trudila da ne dođe do buke ili kakofonije u ovoj knjizi. Jedan od načina kako sam to pokušala postići je jezična redukcija, nastojanjem da se maksimalno iskaže najmanjim mogućim brojem riječi. Htjela sam što manje značenjskih gesta, što manje indicija, koje bi upravo zbog toga postigle jači učinak.
Ima jako puno verzija svakog fragmenta u knjizi, a bilo je i dosta fragmenata koji su prvotno bili samostalni, no koje sam zbog sličnosti ujedinila u jedan, no bilo je i onih koje sam morala rastaviti na različite iskaze. Ono što je bilo važno u nastanku ove knjige jest moj kontakt s jednim fotografom. Čini mi se da je kompozicija svakog fragmenta nalik kompoziciji fotografije. Katkad je pisanje nalikovalo na fotografski rad, a katkad mi se činilo da je proces blizak komponiranju muzike. Također, neke ideje sam pecala i iz meni dragih filmova. Dakle, bilo je tu mnogo različitih poticaja.
foto: Naklada Ljevak (Facebook)
