Philip Ó Ceallaigh

foto: Martina Kenji

Sharp Sticks, Driven Nails - antologija koju ste nedavno uredili ima zaista neobičan naslov, kako ste došli do njega? I čije ste priče uključili? Kako biste opisali koncept antologije?
Naslov Sharp Sticks, Driven Nails ima dva izvora, koja se navode s unutarnje strane naslovne korice. Knjigu Starog zavjeta Propovjednik koja kaže: "Riječi su mudraca kao ostani volujski, i članovi skupljenih priča kao čavlji zabijeni." A drugi je Isaac Babel koji u svojoj kratkoj priči, aludirajući na Maupassanta, piše kako nikakva oštrica ne može probiti ljudsko srce tako snažno kao točka stavljena na pravo mjesto.

To je nešto što mi je sinulo dok sam kao urednik radio s mnogim piscima, uključujući pripremu prijevoda. Toliko posla na pričama - a sve to da izgledaju kao da nikakav poseban trud nije uložen!

Knjiga je nastala kao rezultat mog sudjelovanja kao člana žirija na međunarodnom književnom natjecanju u Irskoj. Morao sam pročitati 650 priča. Naravno, većina ih baš i nije bila nešto. No pri kraju sam naišao na sjajne priče koje autori vjerojatno nemaju gdje objaviti. U to vrijeme me i Declan Meade bio pitao bih li htio pripremiti antologiju za Stinging Fly Press, izdavačku kuću čija su specijalnost kratke priče. Nijedna druga izdavačka kuća ne bi taknula knjigu (bez obzira na to koliko dobra bila) većinom nepoznatih pisaca. Znao sam da će Fly Stinging Press željeti to napraviti i pritom tu knjigu i prodati. Bez obzira na to, nisam imao u planu izdati knjigu s nepoznatim piscima. Jednostavno se tako poklopilo da sam naišao na dobre priče nepoznatih autora. I njih sam stavio s pričama nešto poznatijih autora i autora koji su u svojim zemljama poznati, ali još nisu bili prevedeni na engleski.

U priči 'Gone Fishing' (Na pecanju), iz vaše prve zbirke, glavni lik se potpuno izgubi u priči koju čita. Jeste li na umu imali neki određeni tekst kada ste pisali tu 'izgubljeni u čitanju' priču?
Jesam - na umu mi je bila prekrasna priča koju je Hemingway napisao kao mladić, 'Big Two-Hearted River'. Priča je to o čovjeku koji sam odlazi u divljinu, kampira i peca. Svatko tko je ikad poduzeo ovakav samotnjački pothvat - a da biste to napravili, morate biti tip osobe koji traži samoću, a možda je čak i treba - zna kako vam ovakvo iskustvo izbrusi osjetila i sposobnost promatranja. I mislim da je upravo to ono što toliko volim kod te priče, način na koji se prikazuje to senzualno iskustvo samoće. 

O kratkoći kratke priče - o čemu govorimo kad govorimo o kratkoj priči?
Ono što je bitno je priča. Priča određuje duljinu. Nemam nikakvih predrasuda. Čitao sam dobre priče od samo nekoliko redaka i priče dužine Braće Karamazovih za koje mi je trebalo mjesec dana da ih pročitam.

Ima previše knjiga i obično su preduge. Njihovo postojanje i duljina prečesto su uvjetovani potrošačkim kriterijima, a ne pričom koja želi biti ispričana. Postoji suptilan pritisak na pripovjedača da proizvede djelo prikladno tržištu, što je najbolje zanemariti. Pisanje nam daje priliku da budemo jasni i jednostavni. Da bismo do toga došli potrebno je uložiti mnogo truda. No to često podrazumijeva skraćivanje, izbacivanje riječi, odlomaka i stranica. Tako da pažnja ostane usmjerena i fokusirana.

To je moja ambicija. Nikad se previše ne zanijeti u pisanju. Svijetu je potrebno više razmišljanja, umijeća, promišljanja. Manje velikih knjiga! Već ih ionako ima previše...

FEKP?
Festivali postoje da bismo u njima uživali, no mnogi od njih prođu vam u magli. Najčešće dođete neispavani i odete mamurni. Zašto su letovi uvijek ujutro?

FEKP je 2009. bio posve drugo iskustvo. Atmosfera je bila opuštena pa sam mamurluk zaradio već na samome početku, a imao sam i vremena za upoznavanje ljudi. I brodom se iz Zadra zaputiti na otok i zaplivati. Svaki festival na kojem se već poslijepodne mogu napiti i otići zaplivati sigurno je onaj na koji ću se vratiti.

Jednog od pisaca koje sam tada sreo, Alexa Epsteina iz Izraela, uvrstio sam u antologiju Sharp Sticks, Driven Nails.

Lektira?
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo sam u Indiji i čitao sam V.S. Naipaulovu trilogiju putopisa o Indiji, koju je napisao tijekom gotovo 40 godina i nekoliko posjeta toj zemlji. Trenutno čitam jedan sasvim drugačiji putopis, The Way of the World Nicolasa Bouviera, u kojem autor piše o svom putovanju od Jugoslavije do Indije pedesetih godina prošloga stoljeća - knjiga je nevjerojatno britka, jezgrovita, osvježavajuća, snažna i poetična. Sličnija Kerouacu nego Naipaulu (ovaj potonji posjeduje sjajnu analitičku snagu, no postaje pomalo cendrav kad mu smještaj ne odgovara). Toliko načina da se piše o putovanjima!

***

Philip Ó Ceallaigh (Irska) rođen je u okrugu Waterford, a živio je u Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Rusiji, SAD-u, Kosovu, Gruziji i Rumunjskoj. Njegova prva zbirka kratkih priča, "Notes from a Turkish Whorehouse" (2006) dobila je nagradu Rooney (za najboljeg irskog pisca mlađeg od 40 godina), nagradu Glen Dimplex (za prvu knjigu objavljenu u Velikoj Britaniji ili Irskoj) i uvrštena je u uži izbor za nagradu za kratku priču Frank O’Connor. Njegova druga knjiga, "The Pleasant Light of Day", objavljena je 2009. Uredio je antologiju nove kratke proze pod naslovom "Sharp Sticks, Driven Nails" (2010).