Petšest pitanja za Zorana Roška

Povodom e-izdanja romana Minus sapiens na portalu Besplatne elektroničke knjige, Mateja Jurčević razgovarala je s njegovim autorom Zoranom Roškom, književnikom, knjižničarem, teoretičarem i blogerom.

Roman Minus sapiens Zorana Roška višeslojno je štivo koje dosljedno izmiče konvencionalnim narativnim i žanrovskim uporištima. Ova eksperimentalna proza oblikovana je kao spekulativno polje sudara različitih vremena, identiteta, medija i registara iskustva. Literarni svijet s kojim se susrećemo kod Roška hibrid je doživljenog i haluciniranog, onog što jest i onog u što je moguće dobiti uvid kroz egzistencijalne pukotine. Roman tako donosi putovanje u međuprostor, radikalno preispitujući vrijeme, percepciju i pamćenje, pri čemu se neočekivani uvidi ostvaruju kao posljedica potencijalnog kvara u samoj strukturi stvarnosti gdje se iskustvo, sjećanje i umjetnost ne mogu u potpunosti artikulirati ni dijeliti, nego ostaju trajno zatvoreni u jedinstvenosti onoga tko ih proživljava.

Naslov Minus sapiens sugerira neku vrstu oduzimanja, nazadovanja ili udaljavanja od ideje čovjeka kao razumnog bića. Na koji način se različiti oblici nedostatnosti manifestiraju u romanu? Koje sve ideje nosi naslovna sintagma?

Čovjek nije svjesno biće, u smislu da „zna“ što je uopće svijest. Zbog barem desetak razloga. Najmanji je problem frojdovsko-lakanovsko „nesvjesno” – jer nesvjesno i svijest su oboje u velikoj mjeri (ali ne potpuno) određeni jezikom, tako da su to gangsteri iste mafije. Problem jezika je, za mene, konzervativan: Heidegger, Wittgenstein, „tekstualni“ postmodernizam – sve je to passe. Pojam svijesti je place holder – nitko ne zna o čemu je riječ, ali da bismo prikrili neznanje, ili pragmatično „išli dalje“, uvodimo neki pojam koji stvara iluziju da znamo o čemu govorimo. Nitko ne zna o čemu govorimo kada govorimo o svijesti, tj. o sebi samima. U osnovi, nitko – nakon milijun godina biološke evolucije, kulture, znanosti i filozofije – ne zna što znači biti čovjek. Nekome je to cjepidlačenje, gnjavaža, dosadna tema, nekome je to jedino bitno pitanje. Ako te zanima ta tema, imaš mnoštvo kutova iz kojih možeš pristupiti tom izazovu. Ja sam u vrijeme pisanja romana izabrao jedan. No neki su čitatelji, koji su čak hvalili roman, shvatili da ja toj temi pristupam iz okvira postmodernizma. Ja sam pak bio uvjeren da sam pokazao baš obratno, da to nije postmodernizam – jer je jedna od glavnih „poanta“ romana: što god ti mislio, kako god opisivao ono što percipiraš, sve je to u osnovi irelevantno – svijet ide dalje, mimo tvoje pameti i mimo tvog iskustva. Utoliko je čovjek „minus” sapiens. Svijet koji opažamo nije rezultat naše (iznimne) svijesti, nego nedostatka svijesti. No, to u osnovi nije tragično, nego komično, ili barem – zabavno, „cute“. Mi smo više slatkički plišanci, nego uzvišeni tragički junaci.

Intertekstualna mreža romana izrazito je gusta. Kako ste gradili odnos prema drugim umjetnicima, misliocima i djelima? Kada Vam neka tuđa knjiga, film ili misao uđe u roman, što ona mora imati da bi prestala biti usputna referenca i postala organski dio radnje?

Djelomično zbog svoje nesposobnosti (da baš sve smislim „sam“ – jer mi ponekad treba neki „push”), djelomično zbog „užitka“ u igranju s tuđim idejama, došlo je do toga da jednostavno jedna od mojih „tehnika“ pisanja postane to da uzmem neki tekst, motiv, anegdotu, ideju, glupost – i pretvorim je u nešto svoje, jer me sve to nekako nadahnjuje ili uzbuđuje. Ugodna mi je situacija da sam poput nekog plivača u jezeru ideja, utisaka, motiva, fantazija... to je moj kiborški aspekt. Nije mi potrebna nikakva „teorijska“ legitimacija i „značenje” svega toga, neka pretenciozna teorija o intertekstualnosti – to je jednostavno način mog postupanja, čak gut feeling, ili intelektualni hedonizam. Tuđe reference trebaju imati samo jednu osobinu: da u „tom trenutku“ djeluju poput čaše vina, dodira rukom, pogleda na predivnu panoramu, poput sna, trenutka ludila, poput urušavanja ili eksplozije, poput udarca čekićem u glavu.

U romanu se često pojavljuje motiv kvara, rascijepa, odnosno glitcha, kao načina na koji se stvarnost otvara i postaje vidljiva. Kako to da je upravo taj motiv postao središnji pokretač promišljanja o iskustvu i sjećanju?

Banalan je odgovor: u to me vrijeme zanimala „estetika glitcha“, što je kompleksna tema pa sad nije trenutak da dublje ulazimo u to. Drugi je pretenciozniji: neuvjerljive su mi, čak i dosadne, poetike u kojima je „sve na svome mjestu“, „životno“, harmonično, usklađeno, glatko. Osim što je to radikalna manipulacija, potpuno je nerealistično. Nitko neće vjerovati, ali mene zanima „realizam“. Život je pun distorzija, nepoznanica, rascjepa, iznenađenja, disrupcija (od toga da te iznenada tresne auto do toga da na cesti sretneš staru prijateljicu), proloma oblaka. Svijet je „uređaj“ koji stalno ima neku grešku u „prijemu“, stalno škripi i krcka. Postojanje je tehnologija, ne u nekom starinskom mehanicističkom smislu, nego u smislu mnoštva posredovanja, skrivanja, usklađivanja, prevođenja, prijenosa, interfejsa, golemog „rada“ na stvaranju onoga što je naizgled spontano i jednostavno. Čovjek ima neku emociju, nešto mu se dogodilo, no to je samo završni proizvod, ikona na desktopu – golem proces je obavljen da bi netko mogao pomisliti kako su npr. „mišljenje i svijet“ u glatkom jedinstvu. Sebe, svijest i svijet često prihvaćamo zdravo za gotovo (jer su to pitanja „hardvera“), i onda se primjerice bavimo „softverom“ – ljubavlju, obiteljskim odnosima, sjećanjem, traumama. Ljudi precjenjuju te teme jer misle da su one „više“, specifično ljudske – mene zanimaju pitanja „hardvera“: kako sve to uopće nastaje. Pitanja hardvera su teža od pitanja softvera. Veći misterij od same svijesti je to kako ona uopće nastaje, kako se „proizvodi“ ili „pojavljuje“: otkud, kako, zašto? Po mome mišljenju, to je radio čak i Kafka. Nije glavna poanta u otuđenju, birokraciji i totalitarizmu, nego u „začudnim“ mehanizmima koji sve to omogućuju. Poznata je Kafkina izjava da postoji smisao, ali „ne za nas“. Najprije, dakle, treba vidjeti kako se stvara taj smisao „stroja“ postojanja, a „naš“ smisao – ohoho, još smo mi podaleko od tog pitanja. Nismo za to pitanje kompetentni, jer još nismo shvatili ni osnovni hardver. No ljudi su išli obratnim, lakšim smjerom – to je bio naš osnovni glitch. Zato su sve naše povijesno poznate spoznaje glitch, golema distorzija. Mi sami smo glitch. Veličanstvene ljudske kulture i civilizacije: glitch do glitcha.

Kompleksna struktura dopunjena je kritičkim humorom. Koliko Vam je on bio važan kao podloga za artikulaciju ozbiljnih, filozofskih slojeva romana?

Kad si autor koji je više sklon „konceptima“ – kao (umjetno?) živim bićima – nego npr. rekonstrukciji psihologije likova, povijesnog okoliša i, općenito, „realističkih“ halucinacija, ipak moraš paziti da ne postaneš terorist, da sve te „žive ideje“ nečime ublažiš – bilo humorom, anegdotom, nečim prepoznatljivim i bliskim, kako bi čitatelju dao „zraka“. Humor je jedno od najboljih rješenja, no problem je što ja rabim specifičan humor, koji mnogi čitatelji i ne primjećuju. Ali, načelno, optimalna verzija bila bi ovo: sloj „koncepata“, sloj luckasto/logičkog humora (npr. Brautiganova tipa), tanki sloj svakodnevne „prepoznatljivosti“. Omjer tih sastojaka je pitanje za milijun dolara.

Minus sapiens 2017. ovjenčan je Nagradom Janko Polić Kamov. Koliko Vam znači jedno takvo priznanje koje posebno potiče estetsku odvažnost i inovativnost?

U tom trenutku to je, na razini psihologije, bio uglavnom ugodan događaj. No sama nagrada nije promijenila percepciju mene kao autora. Srećom, za to me i nije previše briga.

Novo elektroničko izdanje zasigurno će lakše doći do čitatelja novog doba. Pratite li Vi portal Besplatne elektroničke knjige? Što mislite, koje su prednosti e-knjige u odnosu na tiskane formate?

Apsolutno sam otvoren za elektronička izdanja knjiga zbog banalnog razloga – ne zauzimaju prostor na policama kućne biblioteke. Problem je s očima, čitanje na uređajima za oko je ipak napor. No kada se sve zbroji, hura za e-knjige!